Drugi polufinalni par Lige nacija nudi europski klasik i obračun dvije velike nogometne sile

Talijani su aktualni prvaci Europe i objektivno, poslije Brazila, najuspješnija nogometna nacija svijeta s četiri naslova svjetskog prvaka. Španjolci su pak jedini u povijesti povezali slavlja na tri velika natjecanja (Euro 2008., SP 2010. i Euro 2012), a otada nisu na baš top razini razini, ali su i dalje pri vrhu.

Po vrijednostima igrača obje momčadi relativno su blizu, iako je Španjolska nešto skuplja. Oni vrijede 671 milijun eura, a Talijani 572 milijuna. Razlika od 100 milijuna eura djeluje veliko, ali kad se radi o ekipama vrijednima više od pola milijarde eura, to je “kozmetika”.

Obje su ekipe znatno skuplje od nas, Talijani za ugrubo 200, a Španjolci za 300 milijuna. Sreća da novac nije sve u nogometu, već samo orjentir.

Kada pričamo o vrijednostima igrača, spomenimo i glavne zvijezde obaju momčadi. Španjolci na golu imaju Unaija Simona, golmana Athletica vrijednog 25 milijuna eura. Solidno rješenje, ali ne i baš sam vrh.

U obrani, paradoksalno, imaju dva stopera koji su mogli i željeli igrati za Francusku, ali ih Francuzi nisu željeli. Radi se o Aymericu Laporteu (30 milijuna) i Robinu Le Normandu (35 milijuna).

Bekovi su im dosta vremešni (Alba, Carvajal), ali su zato u vezi brutalno jaki. Rodri (80 milijuna), Gavi (90 milijuna), Pedri, trenutno ozlijeđen, (100), Olmo (40), Merino (50), Fabian Ruiz (38), Yeremy Pino (38) i Marco Asensio (25 milijuna).

Napad im je malo “tanak” jer su tu samo ćudljivi Alvaro Morata, veteran Joselu i polušpica Rodrigo.

Što se Talijana tiče, situacija je sljedeća. Na golu su jači jer je tamo Gianluigi Donnarumma (50 milijuna) i Napolijev golman Alex Meret (18 milijuna).

Obranu drže ili veterani kao Bonucci ili neki manje poznati igrači i ovo je prvi put da tu nema nekih svjetskih igrača. Jedino jače ime je Napolijev bek i kapetan Di Lorenzo (25 milijuna). Da su tu Interovi Bastoni i Di Marco situacija bi bila nešto bolja, ali njih nema.

Što nemaju u obrani (iako je to i dalje sasvim pristojna obrana, samo bez zvijezda), imaju u vezi.

Veratti, Joginho, Locatelli, Zaniolo, Chiesa i Berardi zbilja su jaka imena sa raznovrsnim rješenjima. Što se napada tiče, opet Talijani nemaju nešto za pohvaliti se. Tu su dobri stari Ciro Immobile iz Lazija i Raspadori iz Napolija, ali daleko su ta imena od nekadašnjih veličina poput Vierija, Del Piera, Tottija, Tonija, Montelle, pa jedno vrijeme i Balotellija.

Na papiru, blaga prednost ide Španjolskoj, ali to je vrlo nezahvalno prognozirati. Nama Talijani povijesno također više odgovaraju, ali opet, i to je relativno.