DOTAKNULI SAMO DNO Propast hrvatske klupske košarke, rukometa i hokeja na ledu

Ne tako davno, prije samo dvadesetak godina, Hrvatska je imala ugledne sportske klubove. Uz nogometne klubove Hajduk i Dinamo, sportsku publiku žarili su KK Zadar, KK Cibona, KK Split (nekoć slavna Jugoplastika, a potom POP 84), nešto kasnije i KK Cedevita te u rukometnim okvirima RK Zagreb, a jedno vrijeme i RK Metković (Jambo). U život se vratio i hokej na ledu pa je krajem prošlog desetljeća KHL Medveščak Zagreb "kupio" domaću publiku i u Hrvatskoj su se razvijali i drugi sportovi osim nogometa.

Košarkaši su 1992. osvojili srebro na Olimpijskim igrama u Barceloni, potom i tri bronce na dva europska i na svjetskom prvenstvu, dok su rukometaši ostvarili dotad najveći uspjeh samostalne Hrvatske u momčadskim sportovima osvojivši zlato na Olimpijskim igrama, četiri godine kasnije. Hrvatska rukometna reprezentacija, pod vodstvom Velimira Kljaića, ostvarila je nevjerojatan uspjeh, a to je bio samo početak stvaranja sportske velesile. Nanizalo se još i zlato u Portugalu na Svjetskom prvenstvu 2003. te u Ateni na Olimpijskim igrama sedam mjeseci kasnije.

Od rukometne histerije do agonije

Upravo je u to vrijeme krenula i navala mladih na sportske dvorane. Sve više mališana potaknuti uspjesima reprezentacije krenuli su se baviti rukometom. Tada je u RK Zagrebu rukomet igralo više od 70 djece po generaciji. Kako i ne bi kada su seniori kluba bili svjetske zvijezde poput Ivana Balića, Gorana Šprema, Slavka Goluže, Mirze Džombe, Davora Dominikovića, Vlade Šole i mnogih drugih. Politika izgradnje kluba kroz omladinski pogon i dovođenje hrvatskih igrača iz drugih klubova bila je pun pogodak. Zagrebaši su, nekada u Kutiji šibica, nekada u Domu sportova bili strah i trepet za europske ekipe. 

Čak ni rasprodajom tih igrača klub nije previše zaostajao kvalitetom. Dolazila su neka nova imena: Tonči Valčić, Domagoj Duvnjak, Venio Losert, Jakov Gojun, Drago Vuković, kasnije i Luka Stepančić, Marko Kopljar pa i megazvijezda imenom Kiril Lazarov. Zagrebaši su tako održavali kontinuitet dobrih rezultata, ali ključan je bio uvoz novih, hrvatskih igrača. 

Na žalost, kako je vrijeme prolazilo, mlade generacije nisu opravdale očekivanja, a to se izravno odrazilo i na rezultate kluba. Sasvim je jasno da je tadašnji RK Zagreb klub s ograničenim budžetom i da se ne može mjeriti s ostalim gigantskim europskim klubovima. To je zapravo i priča koja se proteže kroz bilo koji hrvatski sport. S vremenom se morao i osjetiti taj pad. Posljenji trzaj je i novi sponzor koji je i preuzeo ime kluba pa je RK Zagreb od 2014. postao Prvo plinarsko društvo Zagreb, ali od tada kreću još teža vremena.

Od 2016. godine do 2020. promijenili su čak 10 trenera. Od Veselina Vujovića, Slavka Goluže, Line Červara, Zlatka Saračevića do Igora Vorija i Vlade Šole. Ipak, iz sezone u sezonu Zagrebaši tonu sve dublje jer igrački kapaciteti jednostavno nisu popunjeni na visokoj razini odnosno na onoj na koji smo navikli gledati najbolji hrvatski rukometni klub. Dok je prvenstveni dio utakmica besprijekoran, dijametralno suprotno gledamo nastupe u Europi. PPD Zagreb nakon pet kola Lige prvaka nema niti jedan osvojeni bod, a još teže godine tek dolaze.

Metkovska škola rukometa

Ostali hrvatski rukometni klubovi na još su nižim granama što se tiče financija i pogleda prema europskoj perspektivi. Dostojan protivnik Zagrebu dosta dugo bio je RK Metković (Jambo) koji je u samostalnoj Hrvatskoj startao kao drugoligaš te iduće sezone uskočio u viši razred. Pred kraj devedesetih vodstvo kluba preuzima Stipo Gabrić "Jambo" i već iduće sezone klub osvaja drugo mjesto u prvenstvu iza Zagreba. Klub se pojačao reprezentativcima poput Petra Metličića, Renata Sršena, Renata Sulića te trenerom Ilijom Puljevićem. I iduće sezone klub se pojačao. U Metković su se vratili izdanci tamošnje škole rukometa Davor Dominiković i Slavko Goluža. Mijenja se i trener. Dolazi Ivica Obrvan, također Metkovac i uz drugo mjesto u ligi osvajaju Kup EHF-a, a sljedeće sezone ponovno igraju u finalu tog natjecanja. No, poraženi su.

Nakon što se klubu na pripremama u Sloveniji pridružio reprezentativac Blaženko Lacković, njegov prijelaz osporio je, tada drugoplasirani Zagreb te je klubu administrativnim putem, zbog pogreške u registraciji igrača, oduzet naslov državnog prvaka. Počinje raspad kluba, iako i idućih nekoliko sezona osvaja druga mjesta u prvenstvu Hrvatske i igra europska natjecanja. U tom razdoblju u klubu se, između ostalih, afirmirao, najbolji rukometaš svijeta Ivano Balić. Pad kroz nekoliko sezona dovodi do stečaja kluba.

Kao i nekoć u Bjelovaru u Metkoviću je stasala svjetski proslavljena škola rukometa koja je dala mnoge reprezentativce. U hrvatskoj reprezentaciji su uvijek bila bar tri igrača ponikla ili afirmirana u Metkoviću, a katkada je na parketu igrala cijela postava "Metkovaca".

Slom hrvatske košarke i europskih klupskih prvaka

Košarka je posebna priča. Reprezentacija se nakon osvajanja olimpijskog srebra u Barceloni te tri bronce na europskim i svjetskim prvenstvima naprosto ugasila i sišla s globalne scene demonstrativnim silaskom s postolja u Ateni 1995. godine nakon sramotnog finala u kojoj je SR Jugoslavija uz obilatu pomoć sudaca svladala Litvu. I to samo dvije godine nakon tragične pogibije košarkaškog Mozarta Dražena Petrovića.

Domaća prvenstva su ponekad i bila zanimljiva. Gotovo uvijek je u finalu bila Cibona, ali nije uvijek osvajala prvenstvo. Split i Zadar su bili dostojni protivnici. No, Eurolige se nisu mogli domoći. Razlog tome su višegodišnji ugovori koje je Cibona potpisivala s Euroligom i bez obzira na pokoju sezonu u kojoj nisu bili prvaci igrali su, nekad uspješno, nekad malo manje, najprestižnije europsko natjecanje. A onda je na scenu stupila politika. Prvo u vidu KK Zagreba koji je, pomalo poguran sa strane osvojio tri kupa i jedan naslov prvaka. A negdje u isto vrijeme došla je i Cedevita - nekoć Hiron iz Botinca. Za Cibonu je, pak, politika vodila borbu da se domogne vrijednih prostora i imena.

A nije trebalo završiti propašću ili preživljavanjem većine klubova. Dugo se govorilo o ujedinjenju Cibone i Cedevite. Pregovori su vođeni 2010. godine, ali čelni ljudi Cibone nisu dopustili dubinsko snimanje poslovnih knjiga "Vukova s Tuškanca" i sve je propalo. Izostala je podrška grada Zagreba i gradonačelnika Milana Bandića koji je propustio stvoriti snažan europski klub s javnim novcem građana Zagreba i privatnim kapitalom Emila Tedeschija i Atlantic Grupe. Cedevita nikada nije imala podršku gradskih vlasti, čak niti nakon osvajanja pet naslova državnih prvaka zaredom i još sedam kupova Krešimira Ćosića. Izostala je i podrška navijača koji su uvijek radije bili uz Cibonu iako godinama "pleše" na rubu propasti. 

Padu Splita, Cibone, Zadra i Zagreba uglavnom je kumovala politika

Gdje su Cibona, Split, Zadar i Zagreb danas? Nekadašnji trostruki europski prvak Split (Jugoplastika, POP 84) preživljava u domaćoj ligi, bori se za opstanak u regionalnoj ABA ligi i nada se boljim vremenima. Preživljava i dvostruki europski prvak Cibona, također se uglavnom bori za opstanak u regionalnoj ABA ligi, nakon što je istu osvojila u sezoni kad se to najmanje očekivalo, a europska natjecanja tek su san. Zadar, nakon godina iscrpljivanja u borbi za bolje koeficijente i ugovor s Euroligom, prelaskom iz Jazina na Višnjik u Dvoranu Krešimira Ćosića, dobio je veću dvoranu, ali igre su izostale i, osim domaće lige, više nije konkurentan nigdje drugdje.

Državni prvak iz 2011. i trostruki osvajač kupa Zagreb, ili nekoć simpatični "Mravi iz Trnskog", više gotovo da i ne postoji. Odustali su od nastupa u Prvoj ligi, a njihove prostore u Trnskom zauzeo je novi prvoligaš Bosco. Politika ih je dovela na vrh, a s odlaskom nekadašnjeg gradskog pročelnika za prostorno uređenje, izgradnju, graditeljstvo, komunalne poslove i promet Davora Jelavića, bivšeg ministra unutarnjih poslova i čelnika HDZ-a Tomislava Karamarka i odvjetnika Marijana Hanžekovića, dotaknuli su dno.

U Draženovu domu urušila se svaka 'ciglica' koju su ugradili navijači

No, politika je ipak najviše utjecaja imala na Cibonu. U za Cibonu, sada će se pokazati, prijelomnoj 2010. godini, nakon što je gradonačelnik Milan Bandić iz kluba izbacio nekadašnjeg najbližeg suradnika Ivu Jelušića i za čelnika kluba 'instalirao' profesora s Filozofskog fakulteta, kasnije i dekana Vlatka Previšića, razgovaralo i o spajanju Cibone i Zagreba. Cijeli projekt trebao je financirati Agrokor, koji je sve opovrgavao. Ubrzo je i profesor Previšić 'okrenuo leđa' Bandiću i tadašnjem gradskom pročelniku za sport Ivici Lovriću. Grad je zauzvrat doveo Cibonu na sam ponor, tek milimetar ili pokoji milijun duga od propasti.

Uložili su, doduše, milijune gradskih kuna za spas Cibone nakon što su ponovno preuzeli vlast 'pod tornjem', ali prekasno. Za PR 'peglanje' povratka Cibone na staze stare slave nije pomogao ni poraz u finalu regionalne lige od Partizana u Areni Zagreb. Onih šest desetinki sekunde koje svaki navijač Cibone želi zaboraviti. Davno su prošle godine kada su navijači u punom Draženovu domu zašutjeli na tri minute kako bi upozorili na devastaciju kluba, a još su dalje godine u kojima su se "ciglice" kupovale za izgradnju dvorane na Savskoj cesti.

Ishlapilo je i ludilo za hokejom

Krajem prošlog desetljeća, točnije u sezoni 2009./2010. krenula je nevjerojatna priča u Zagrebu. Glavni grad, a i cijela Hrvatska dobila je (vratila) predstavnika u hokeju. Klub hokeja na ledu Medveščak dobio je vizionara u liku predsjednika Damira Gojanovića koji je predstavio novi projekt u kojem se Medveščak sljedeće četiri sezone natjecao u austrijskom EBEL-u (Erste Bank Eishockey Liga, hrv. Erste Bank liga u hokeju na ledu) u kojoj su bili i slovenski predstavnici te jedan mađarski. Pomama za ulaznicama bila je neviđena. Svakih nekoliko dana, kada je Medveščak igrao u Domu sportova, tražila se karta više. Tribine su bile krcate, a zbog tadašnje situacije u hrvatskom nogometu odnosno iznimno čestih nasilja na terenima, publika je izabrala novo okruženje.

Četiri sezone provedene u EBEL-u u kojoj je Medveščak kontinuirano dovele su do zasićenja. Klub je želio i tražio više, a kao savršeno rješenje nudila se ruska Kontinentalna hokejska liga (KHL), inače druga najjača liga na svijetu. Ohrabreni rezultatima iz austrijske lige, čelnici kluba odlučili su se prijeći u KHL i okušati snage. 

Bogati Rusi oduševljeni atmosferom u Zagrebu osigurali su Medveščaku sponzore i uvjete za nastup u ligi, ali od trenutka kada je Gojanović potpisao ugovor, krenula je borba za opstanak.

Medvjedi u drugoj najjačoj ligi svijeta

Medvjedi su se sasvim solidno držali u ligi prve dvije godine. Navijačko ludilo doseglo je gotovo maksimum. Kako je Dom sportova bio krcat i tražila se karta viša, prebacili su se u Arenu Zagreb. Tamo su gostovali giganti poput CSKA Moskve, SKA iz St. Peterburga, Kazanja i brojnih drugih pa je tako zagrebačka publika mogla vidjeti najveće hokejske zvijezde poput Alexandera Radulova, Nikite Zaytseva, Denisa Denisova pa čak i NHL zvijezdu Ilyu Kovaljčuka.

Kako je vrijeme prolazilo, tako je polako i budžet zagrebačke momčadi slabio. Nisu više mogli dovoditi kvalitetne igrače, a to se i rezultatski osjetilo. Došao je trenutak kada su shvatili da je KHL ipak bio preveliki zalogaj te su se 2017. godine vratili u EBEL. Međutim, pokazalo se kako je nastup u KHL-u bio veliki i dugoročni financijski udarac za momčad s tako malim budžetom su se 2019. godine morali pozdraviti i s EBEL-om uslijed odlaska većeg dijela momčadi zbog neisplate plaća. 

Danas, Medveščak nastupa s mladim kategorijama u nacionalnoj ligi. Uistinu tužna sportska priča kluba koji je imao istinske i vjerne navijače, ali i priča iz koje se može naučiti da prioritet kluba mora biti na prvom mjestu.