DETALJNA ANALIZA Isplati li se organizirati velika sportska natjecanja

Građani kanadskog Calgaryja na nedavnom su referendumu većinom glasova odbili kandidiranje njihova grada za organiziranje Zimskih olimpijskih igara 2026. godine, piše arhivanalitika.hr. Nitko osim vjerojatno članova lokalnog organizacijskog odbora nije bio iznenađen takvim ishodom glasovanja. Calgary se tako pridružio Münchenu, Bostonu, Krakowu, Hamburgu, Oslu, Budimpešti i drugima koji su u posljednjih nekoliko godina aplicirali, ali onda pod pritiskom javnosti i/ili održanih referenduma odustali od kandidature za organiziranje najmasovnijeg sportskog natjecanja na svijetu.

Olimpijske igre – od atraktivne udavače do ružnog pačeta?

Sve donedavno vodile su se bespoštedne borbe za dobivanje organizacije velikih sportskih natjecanja poput Olimpijskih igara (OI). Primjerice, za organizaciju Ljetnih igara 1996. do završnog glasovanja natjecalo se čak šest gradova. Tri desetljeća kasnije – Los Angeles je dobio organizaciju OI 2028. kao jedini zainteresirani kandidat. Poseban izazov za Međunarodni olimpijski odbor (IOC) postao je kako privući bogate, razvijene zemlje i gradove koji su već dokazali da su sposobni kvalitetno organizirati tako veliki događaj, jer kod njih je rizik probijanja zadanih rokova i ispunjenja organizacijskih obveza najmanji.

Problem je što ekonomski razvijene zemlje u pravilu imaju i vrlo razvijenu demokratsku kulturu te inkluzivne institucije, a to je jako "nezgodno": njihovim građanima je malo teže prodati priču o "strateškom interesu", "neprocjenjivoj promociji", "dugoročnim ulaganjima" i sl., sve kako bi se opravdao astronomski trošak organizacije i očita ekonomska neisplativost takvog poduhvata.

Sportski ekonomisti već dugo istražuju ekonomske efekte organizacije velikih sportskih natjecanja na gospodarstva organizatora. I u pravilu su vrlo skeptični oko toga da u konačnici neto efekt može biti pozitivan. Znanstvenici s Oxfordaistraživali su sve financijske izvještaje organizatora OI-a počevši od Igara 1960. sve do Igara 2016. i pronašli da je trošak organizacije u prosjeku bio više nego dvostruko veći od inicijalno planiranoga! Slika 1. pokazuje tu usporedbu za Igre održane od 1996. nadalje.

Zagovaratelji organizacije OI-a često se pozivaju na "dugoročnu pozitivnu ostavštinu", "osjećaj ponosa" i "feel-good faktor", kakve organizacija Olimpijskih igara nosi sa sobom. No riječ je o konceptima koje je vrlo teško izmjeriti i testirati. Iako organizacija OI-a može dovesti do ostvarivanja značajnih prihoda od sponzora, ulaznica, TV prava i sl., pokazalo se da većina tih prihoda u pravilu završi kod Međunarodnog olimpijskog odbora. Ostale kratkoročne ekonomske koristi, uključujući i famozni efekt multiplikatora kroz građevinsku industriju, u pravilu su preuveličane u službenim projekcijama organizatora te se ne mogu potvrditi rigoroznom i nepristranom analizom ekonomskih učinaka.

Ruske procjene koristi od Svjetskog nogometnog prvenstva

Preuveličavanju pozitivnih ekonomskih efekata organizacije sportskih natjecanja nisu odoljeli ni Rusi. Oni su netom prije početka Svjetskog nogometnog prvenstva u ljeto 2018. objavili kako od organizacije SP-a očekuju pozitivan 10-godišnji efekt (2013. – 2023.) na svoje gospodarstvo u iznosu od 31 milijarde dolara!

Potom su u listopadu 2018. objavili da je točno na polovici te desetoljetke dosadašnji kumulativan pozitivan učinak na rusko gospodarstvo iznosio gotovo točno polovicu od ukupno planiranog iznosa, tj. 14,5 milijardi dolara. To je, kako tvrde, stvorena dodana vrijednost u gospodarstvu u iznosu od 1,1 posto BDP-a. Nisu, međutim, pritom napomenuli da su, da bi došli do ovog postotka, petogodišnju kumulativnu dodanu vrijednost dijelili s jednogodišnjim BDP-om.

Sportski ekonomisti širom svijeta gotovo unisono su odbacili ovakve procjene ekonomskih efekata SP-a. Vodeći se citatom s početka teksta, vjerojatnije je da će stvarni neto učinak na rusko gospodarstvo na kraju biti 3,1, a ne 31 milijardu dolara.

Većina ekonomista slaže se kako su neto učinci organizacije ovakvih mega-događaja u najoptimističnijem scenariju neutralni (zero sum) – no da unutar raspodjele postojećeg kolača postoje dobitnici i gubitnici. Određene industrije ili interesne skupine mogu ostvariti potencijalno ogromne koristi, dok troškove snosi društvo u cjelini.

Nepotpuna cost-benefit analiza

Najčešće se prilikom ocjene ekonomskih učinaka sportskih događaja zanemaruju dva aspekta – efekt supstitucije i oportunitetni trošak. Zemlje koje organiziraju velika sportska natjecanja u najvećem broju slučajeva ionako imaju vrlo razvijenu turističku industriju – tako da organizacija SP-a ili OI-a ne dovodi nužno do velikog povećanja turističkih dolazaka, već uobičajene turiste supstituira – sportskim turistima. Dobar dio turista koji bi inače posjetili Moskvu u lipnju ili srpnju 2018. nisu to učinili upravo zbog velike gužve oko SP-a i viših cijena smještaja i ugostiteljskih usluga tijekom prvenstva.

Čest je slučaj da službene projekcije organizatora uključuju procjene porasta turističkih dolazaka koje nisu utemeljene na pouzdanim statističkim modelima koji bi bili testirani na iskustvima organizatora prethodnih sličnih događanja. Podaci za takva istraživanja postoje i lako su dostupni, no organizatori svaki puta iznova rade neke vlastite projekcije i pokušavaju uvjeriti javnost da je „ovaj put drugačije“ i da će baš oni ostvariti rast turističkih prihoda kakav nitko do sada nije uspio ostvariti. Na primjer, SP 2010. u Južnoafričkoj Republici donio je toj zemlji porast turističkih dolazaka od svega 200.000 osoba, što je generiralo tek oko milijardu američkih dolara dodatnih prihoda. Za zemlju te veličine to je gotovo zanemarivo.

Također, investicije u infrastrukturu predstavljaju i oportunitetni trošak – da nije bilo SP-a, taj bi se novac vjerojatno potrošio na gradnju cesta, željeznica ili neke druge infrastrukture umjesto na gradnju glomaznih i skupih stadiona na lokacijama koje nemaju ekonomsku snagu održavati ih. Najbolji primjer za to je velebni stadion u Manausu, sagrađen usred brazilske amazonske džungle za potrebe četiriju utakmica SP-a 2014., a koji danas zjapi prazan i neiskorišten. Samo na njega je utrošeno 270 milijuna dolara, a ta cifra ne uključuje troškove održavanja.