Davis cup je ‘točka na i’ najbolje godine u povijesti hrvatskog sporta

Da se razumijemo, bilo je fantastičnih godina i ranije, ali nijedna nije bila ovako dobra. Krenimo redom, pa spomenimo 1992. i olimpijsko srebro košarkaša, pa vrlo dobru 1996. sa olimpijskim zlatom u rukometu i četvrtfinalom Eura u nogometu. 1998. godina mogla je biti blizu 2018., ali ipak nije.

Nogometaši su uzeli svjetsku broncu, Dinamo je umalo prezimio u Europi, a Ivaniševića je Sampras pobijedio u finalu Wimbledona. Sjajna godina, ali ne kao aktualna.

2001. Ivanišević uzima Wimbledon, 2002. Janica tri olimpijska zlata, 2003. Balić i ekipa uzimaju svjetsko zlato i odmah ga godinu kasnije vežu uz olimpijsko.

Do sutra bi se tako dalo nabrajati sve moguće i nemoguće uspjehe našeg sporta (Sandra Perković, Čilićev US Open itd), ali poanta priče je da se tek 2018. baš sve poklopilo. Dobro ne baš sve, ali recimo 90 posto. Za onih preostalih 10 posto trebali smo dobiti Francuze u finalu, a možda i bismo da argentinski sudac Pitana nije gledao 10 puta usporenu snimku Perišićeve ruke, iako pravila nalažu da se snimka gleda u prirodnoj brzini. Nakon te odluke, u koju ni on sam nije bio siguran, Hrvatska je stala.

Ali dotad smo već ispisali povijest i uzeli svjetsko srebro, a Modrić titulu igrača turnira (Golden Ball). Dodajmo na to i njegove ostale individualne uspjehe, poput UEFA nagrade za najboljeg u Europi i najprestižnije nogometne nagrade na svijetu, FIFA “The Best”. Da, službeno je Luka Modrić najbolji igrač svijeta.

Sjetite se toga kada za 30 godina budete pričali djeci ili unucima.

Nestvarnu seriju nogometne tematike nastavio je Dinamo koji je nakon 48 godina prezimio u Europi. Nema više tog tereta nad najtrofejnijim hrvatskim klubom, tog tereta koji je oduvijek bio neka sjena i kočnica.

Iako je Dinamo jedini domaći klub sa europskim trofejem u vitrinama, oduvijek se spominjalo to mitsko “europsko proljeće” kao simbol kritike. Ekipa pod vodstvom Nenada Bjelice pregazila je konkurenciju kao “plitak potok”, skinula teret sa kluba i ostvarila još jedan veliki uspjeh u ovoj godini.

I onda kada su svi pomislili “to je to”, dogodi se Davis cup. Ovo nam je drugi, jednog smo uzeli 2005., a zanimljivo da je ovo posljednji u ovom formatu, pa to svemu daje još veću težinu.

Čilić, Ćorić i društvo upisali su se u povijest, a Željko Krajan, iako prosječan kao tenisač, očito je svjetski kalibar kao trener. Ne samo da je svojedobno Dinaru Safinu doveo do prvog mjesta WTA ljestvice, nego je sada i Hrvatsku doveo do osvajanja Davis Cupa. Nedostaje još recimo da, onako iz glave, Ćorića dovede do prvog mjesta na ATP ljestvici?

Velika je ovo bila godina, teško ponovljiva, ali kada su Hrvati u pitanju – ništa nije nemoguće.