Na današnji dan umro je jedan od naših najvećih nogometaša i prvi izbornik samostalne Hrvatske

Jerkovićeva obitelj podrijetlom je s otoka Hvara, iz mjesta Bogomolja. No, njegov otac se zbog posla selio, tako je Dražan rođen u Šibeniku, pa su kasnije preselili u Zagreb.

Od najmlađih dana pa sve do samog kraja karijere, naš ponajbolji nogometaš u povijesti igrao je za zagrebački Dinamo. Odigrao je ukupno 315 utakmica i zabio 322 gola, što ga čini najučinkovitijim strijelcem u klupskoj povijesti. Dinamo je kroz povijest imao niz sjajnih napadača poput Zambate, Cerina, Wolfla, Kranjčara, Šukera, što dovoljno govori o veličini Dražana Jerkovića.  

U igri je bio klasični napadač, plava devetka. Suvremenici su govorili da je dobar u svim segmentima igre. U driblingu, prodornosti, ali i da je imao ubojiti instinkt pred golom. Njegov zaštitni znak bile su škarice pomoću kojih je zabijao neke od svojih najznačajnijih golova u karijeri.

S Dinamom je osvojio i titulu prvaka 1958. i dva državna kupa. Kroz karijeru bio je i trener te tehnički direktor zagrebačkih plavih.

Prva hrvatska Zlatna kopačka

Jerković je najpoznatiji po tome što je bio prvi Hrvat koji je postao najbolji strijelac svjetskih prvenstava. Iako je Hrvatska imala niz vrhunskih napadača, ostat će zapamćeno u povijesti da su on i Šuker za sada jedini Hrvati koji su postali Zlatne kopačke. 

Godine 1962. na Svjetskom prvenstvu u Čileu, kada je Jugoslavija osvojila četvrto mjesto, jedan od najzaslužnijih ljudi za taj veliki uspjeh je bio i naš proslavljeni igrač. Jerković je zabio 4 gola i dijelio je prvo mjesto na ljestvici strijelaca s drugim svjetskim nogometnim klasama (Čileancem Leonelom Sánchezom, Brazilcima Garrinchom i Vavom, Mađarom Flóriánom Albertom, te Valentinom Ivanovim iz Sovjetskog Saveza).

Igrao je na Europskom prvenstvu 1960. te se proslavio zgodicima u polufinalu natjecanja. 

Pratio ga glas 'naglašenog hrvatstva'

Najvjerojatnije bi ostvario puno više utakmica u reprezentaciji da ga nije pratila stigma 'naglašenog hrvatstva'.

Na utakmici finala Kupa 1965. u Beogradu nakon pobjede protiv crnogorske Budućnosti, Jerković je u svom improviziranom govoru rekao kako je sretan zbog toga što se trofej vraća u kolijevku nogometa, u Hrvatsku i Zagreb.

Takva izjava u ondašnje vrijeme izazvala je šok, čak je i nakon samo jedne utakmice kao izbornik Jugoslavije bio napadnut jer je većina igrača pozvanih igrača bila iz hrvatskih klubova.

Prvi izbornik nogometne reprezentacije

Upravo iz tih razloga, ali i zbog svoje dugogodišnje karijere i stručnosti predvodio je kockaste na prvoj povijesnoj utakmici protiv SAD-a. Reprezentacija je bila bez mnogih istaknutih igrača jer je u tom trenutku bilo dosta ozlijeđenih igrača (Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović, Borislav Cvetković) strani klubovi također nisu htjeli pusitti svoje prvotime.

Poseban problem je bio što je jugoslavenska liga prijetila igračima koji su igrali u jugoslavenskim klubovima, a mlada reprezentacija Jugoslavije je igrala službenu kvalifikacijsku utakmicu. Jerković se bez ikakvih problema prihvatio treniranja reprezentacija, vodio je Hrvatsku do sredine 92-e i ostvario pobjede nad reprezentacijom Rumunjske i Slovenije. 

Ostatak karijere mu je obilježila nepopustljivost  i nepristajanje na razne nemoralnosti koje se obilježavale hrvatski nogomet, pogotovo u nacionalnoj ligi. Zbog toga je otišao i razočaran iz hrvatskog nogometa, ali zbog svog stava je i bio jedan od najvećih velikana hrvatskog sporta.