Dalićeva potraga za reprezentativnom devetkom

Trenutno je to Marko Livaja, igrač Hajduka koji je u dobroj formi i nije sklon ozljedama, pa se istaknuo kao prva napadačka opcija. Tu je i Bruno Petković kojeg je lakša ozljeda koju ipak vuče neko vrijeme zaustavila da pokaže što zna. Tu je i Andrej Kramarić, izbornikov miljenik, ali i igrač koji u klubu slabo igra, a i njegov Hoffenheim se bori za opstanak. Tu su i dva mlada igrača koji dolaze, Petar Musa i Dion Drena Beljo.

Kada vratimo film na same početke, vidjet ćemo neke zanimljive stvari.

Na Euru 1996., napadački tandem Vatrenih činili su Davor Šuker i Goran Vlaović. Tada smo igrali 3-5-2 i s obzirom na to da je Alen Bokšić često bio ozlijeđen, tadašnji vrlo dobar napadač Valencije Vlaović nametnuo se kao najbolji izbor za mjesto druge špice. Naravno Šuker je bio nedodirljiv i u to vrijeme, od sredine do kraja '90-ih, bez pretjerivanja, jedan od nekoliko najboljih napadača u Europi.

Za Euro 2000. godine još smo uvijek imali Šukera kao prvu špicu, ali se na prvenstvo nismo plasirali iz raznoraznih razloga. Doduše tada se i Alen Bokšić konačno oporavio, no nije pomoglo, a nedostajalo je i malo sreće.

Za Euro 2004. imali smo golemih problema u napadu. Otto Barić mučio se u kvalifikacijama toliko da je odnekud izvukao Dadu Pršu, tadašnjeg napadača Monaca koji je debitirao za reprezentaciju u zrelim nogometnim godinama. Imao je i Tomislav Šokota svoje mjesto u to vrijeme, a od mladih isticao se tada vrlo opasni Boško Balaban. Prolaznici su bila imena kao Tomislav Marić i Ivica Mornar.

Na spomenutom Euru u Portugalu ipak je Pršo bio glavna napadačka uzdanica i naš najbolji igrač, ali grupu nismo prošli, a realno nismo ni igrali dobro.

Za idući Euro, onaj 2008., sve se promijenilo. Prvi napadač bio je Eduardo da Silva, ali on je doživio stravičan lom noge dok je igrao za svoj Arsenal i nikad nije više bio isti igrač, a ujedno je i propustio taj turnir. Slaven Bilić se u nedostatku Eduarda oslanjao na Ivicu Olića, Mladena Petrića i Ivana Klasnića, tada izvrsnog napadača Werdera i jednog od najboljih špica Bundeslige. Kada se tako gleda, Bilić je na raspolaganju imao zbilja respektabilan kadar. Spomenut ćemo Eduarda, makar ozlijeđenog, Olića, Petrića, Klasnića, ali i mladog 20-godišnjeg Nikolu Kalinića i 22-godišnjeg Marija Mandžukića.

Za Euro 2012., napad je bio u znaku Marija Mandžukića koji je bio neupitan prvi izbor, a uz njega je bio i Kalinić, te iz drugog plana Nikica Jelavić i neuništivi Olić. Igrali smo jako dobro, ali nas je koštala teška grupa s dva kasnija finalista sa kojima smo bili ravnopravni, čak i bolji.

Sada se približavamo već recentnim vremenima, pa recimo da je Ante Čačić imao za Euro 2016. u Francuskoj sljedeći roster u napadu: Mario Mandžukić, Nikola Kalinić, kao i sjajni Marko Pjaca prije nego su ga ozljede dotukle. Igrali smo dobro, ali ispali u produžetku nakon kardinalne greške Ivana Strinića.

Konačno, na posljednjem Euru Dalić je imao sasvim novi napad. Mandžukića više nema, ali tu su bili Petković i Kramarić, uz naravno neizostavnog Perišića koji nije klasični napadač.

Za Euro 2024. Dalić će opet morati kombinirati, a Marko Livaja zasad se čini kao prvi izbor, no puno se toga može promijeniti do turnira, pa možda netko od mlađih, poput Muse i Belje, preuzme vodeće mjesto?