DALIĆEV INTERVJU 'Hajdukovac sam!' Otkrio što ga je dočekalo 2017. i bi li Hrvatsku zamijenio zbog unosnije ponude

Rekao je da je svoju egzistenciju riješio odlaskom u Saudijsku Arabiju, a ovo što sada doživljava u Hrvatskoj, više nema cijenu.

"Novac je, nažalost, sredstvo bez koga ne možete. Kada sam morao zbog sebe i obitelji zaraditi novac, otišao sam u Saudijsku Arabiju. Sedam godina sam bio vani i riješio sam problem. Sada novac i egzistencija više nisu primarni. Što meni znači sada da li imam nečega tri ili pet? Ništa mi ne znači. Nakon Svjetskog prvenstva stigao je poziv iz Kine, da sam mogao osigurati pet generacija potomaka. To me nije privlačilo.

Ovo što ja doživljavam u Hrvatskoj i ovdje u Livnu nema cijenu koju neko može platiti. Toliko poštovanja, radost nakon utakmica koje pobijedimo. To me fascinira i veseli i to su moji novci. To je moje bogatstvo. Moje bogatstvo je da me ljudi poštuju, da me svuda lijepo dočekaju i da ja mogu pomoći svakome. Ono drugo, materijalno… Dovoljno mi je ono što imam", govori o svom odnosu prema novcu.

Veliki vjernik

I ovom je prilikom Dalić istaknuo da je veliki vjernik.

"Vjernik sam, uvijek sam to govorio i ne bojim se to reći. Ni jedna vjera ne uči te ničem lošem, naprotiv. Samo te uči dobrom.  Tako je mene moja mater učila. Nisam ekstreman, nisam radikalan. Ja vjerujem i meni to daje snagu. Puno puta sam rekao da je za sve što sam napravio u životu zaslužna moja porodica i dragi bog", priča izbornik.

'Nisam ni Bosanac ni Hercegovac, ja sam ono i'

Davor Šuker uvijek je volio napomenuti da je Bosanac, a ne Hercegovac zbog livanjskih korijena. Dalić ima isti 'problem'.

"Uvijek se vodi ta polemika gdje pripada Livno. Ja bih rekao ono "i'", govori uz osmijeh.

Govorio je i o Hajduku, u koji je došao iz Livna s 15, 16 godina.

'Hajdukovac sam'

"Hajduk  mi znači puno, jer je bio moja prva stepenica ka životu i svijetu. Ja jesam Hajdukovac. Moj otac je biciklom kao mladić odlazio da gleda utakmice Bilih na Poljudu. U ovom trenutku sam izbornik hrvatske reprezentacije i meni je Hrvatska na prvom mjestu, a moje simpatije prema nekim klubovima nemaju veze s poslom", diplomatski govori.

Pravu šansu ipak mu je dao Varteks.

"U životu je najvažnije dobiti šansu, a kada ti je netko da, moraš to poštovati. Na tebi je hoćeš li to iskoristiti, kako kažu – ili jesi ili nisi. Meni su to dali Varteks i Varaždin. Taj grad me od prvog trenutka primio kao svog. Varaždin mi je omogućio sve i tamo se zaista osjećam kao kod kuće. Ja sam Livnjak i Varaždinac", dodao je.

'Nisam razmišljao ni sekundu'

Prisjetio se početaka s hrvatskom reprezentacijom, kada je 2017. tek preuzeo reprezentaciju od Ante Čačića.

"Bila je dosta loša, nezahvalna situacija. Hrvatska je igrala 1:1 s Finskom. Pesimizam, negativa, loši odnosi s navijačima. Generalno loš trenutak. Meni je pripala ta čast da mi ponude mjesto izbornika, gdje sam mogao reći samo da ili ne. I nisam razmišljao ni sekundu, zna se što znači voditi Hrvatsku. Nisam mislio o lošim stvarima ni što će biti ako se dogodi poraz.

Razmišljao sam pozitivno i vidio svoju priliku. Moja je sreća što sam na sve gledao baš tako. Sada kada sagledam sve, mogu samo reći koliko sam bio hrabar, odlučan, da sam oko sebe sve ljude pokrenuo. Ipak, igrači su bili glavni. Znali su da im je to posljednja prilika i što im donosi pobjeda, a što poraz. Dali smo svi maksimum, jednostavno smo kliknuli i poslije je sve… poznata priča", govori Dalić.

Najvažniji psihološki pristup

Ističe da je u nogometu najvažniji psihološki pristup.

"Puno važniji je psihološki pristup jer nemaš vremena. Što sam ja mogao za Ukrajinu spremati?  Nisam imao treninga. Psihologija je tu mnogo važnija. To su sve vrhunski igrači i oni ne trebaju puno treninga. Ja njih da učim, a oni sve znaju. Bitno je bilo prenijeti im moju vjeru i povjerenje u njih, uvjeriti ih u ideju. Oni to pohvataju jako brzo jer su jako kvalitetni, reprezentativci su, igraju u najboljim klubovima na svijetu.

S druge strane, treba im dati kreaciju i slobodu i ne treba ih sputavati. Ja sam se postavio više kao njihov prijatelj, ali se u svakom trenutku znalo tko je tko. Mislim da je prošlo vrijeme kada se autoritet gradio tiranijom, galamom, vikom… Bio sam u strahu kako doći pred njih.

Ja sam nitko i ništa, a oni su Luka Modrić, Ivan Rakitić, Mario Mandžukić, svjetski asovi. Dolazim ja, koji nemam nikakvo ime, i kako ću ja s njima? Svaki drugačiji pristup s moje strane bio bi poguban. Samo prijateljski, uz povjerenje, ali i autoritet. A ja ne mogu stvoriti autoritet vikanjem", otkriva svoju tajnu, dodavši kako je izgradio autoritet.

"Oni su morali vidjeti da ja znam nešto i da oni uz mene mogu nešto napraviti. I to su shvatili jako brzo. Razgovarali smo, pitao sam ih što oni misle o tome, kako ćemo, što ćemo… Znači neka normalna komunikacija. Ali uvijek sam ja bio taj koji je donio odluku, nakon što sam saslušao sve druge. Nisam bio autokrat, nisam vladao po principu – ja pa ja.

Išao sam na dogovor, razgovor, ali sam sam se trudio provući neku svoju ideju, uz neke male korekcije. Po meni je za izbornika najvažniji psihološki pristup, odnos prema ljudima i kako se ti prema njima postaviš. Ako se prema njima postaviš bahato i nadmeno, ti si gotov. Ali moraš imati autoritet u smislu znanja", dodao je.

Najviše mu pomogao Modrić

Ističe da mu je najviše pomogao Luka Modrić, on je spona između igrača i izbornika.

"Luka je kao kapetan ta osoba. On je predodređen za to. Ali ta reprezentacija je bila puna velikih imena, zvijezda, velikih faca. Od Vedrana Ćorluke, Marija Mandžukića, Ivana Rakitića, Ivana Perišića, Marcela Brozovića… I oni su se složili među sobom. Do tada je uvijek nešto falilo. Hrvatska je uvijek nešto pravila, a nikada ništa. A svi su bili veliki igrači, koji igraju u sjajnim klubovima, osvajaju trofeje.

U reprezentaciji ako se prođe grupa, to je bilo to. Kroz razgovor prihvatili su moju ideju zajedništva, kompaktnosti, jedinstva i sami obavili nekoliko razgovora. Dogovorili su se da se slože oni među sobom, u ekipi. I najvažnija stvar je da su postali momčad. Nisu bili samo pojedinci. Imali smo pozdrav ‘Iznad svih Hrvatska’, ali nije to bilo tako. Bilo je – iznad svih sam ja. Samo da ja dam gol…

Kada su se složili, došao je rezultat, a s rezultatom su se oni sve više skupljali i na kraju su postali tako kompatibilna cjelina da im nitko ništa nije mogao. Biti zajedno 52 dana, 40 muških, bez ikakvih problema. To može samo momčad", dodaje.

Još nije pogledao finale protiv Francuza

Otkriva da još uvijek nije pogledao finale protiv Francuske na Svjetskom prvenstvu.

"Ne, nisam pogledao, teško mi je. To je bila najbolja utakmica Hrvatske na Svjetskom prvenstvu, ali splet okolnosti i dvije situacije u prvom poluvremenu su nas zaista dotukli. Onaj faul koji nije bio, penal koji nije bio… Primili smo dva gola i izgubili finale nezasluženo. Možda smo prvih šest utakmica u Rusiji imali sreće, u finalu nije bila na našoj strani.

I tako je u sportu, nogometu, u životu. Teško mi je to pogledati, ipak si bio u finalu, a… Da si postao svjetski prvak, to bi bila povijest. Uvijek se pamte pobjednici. A mi smo tu utakmicu izgubili. Nije mi drag taj meč", razočarano govori Dalić.

Ne zamara se kritikama

Ne diraju ga kritike, ističe.

"Ne dam jer sve sam u životu napravio sam, teškom mukom i borbom. Otišao sam kao dijete od kuće i ja, netko iz Livna, postao sam izbornik reprezentacije Hrvatske. Sve sam. Nisam imao ni menadžere, ni agencije, ni podršku, ni vjetar u leđa. Ništa. U Saudijsku Arabiju otišao sam opet sam i vodio dva najveća kluba tamo, u rangu Reala i Barcelone u Europi.

Došao sam tamo, napravio nešto i sada ja da dopustim da dođu neki tipovi da pričaju o meni i sude o meni. Pa ja sam drugi na svijetu. Ne možeš biti drugi u svojoj kući, a kamoli na svijetu i ti meni govoriš kakav sam. Da bih ja nekoga kritizirao, moram poći od sebe – što sam ja u životu napravio, koji je moj domet, što sam ja učinio u životu, što iza mene ostaje. E onda mogu govoriti o drugome.

Ne dam na sebe i nikada neću dati. Griješim, ali sam jedan od rijetkih koji zna reći – ja sam pogriješio, ja odgovaram. Danas toga nema. Nitko ne preuzima odgovornost, svi se krijemo, bježimo, svi smo pametni i za sve su drugi krivi. Ne, ja sam kriv. Ja određujem, slažem i ja učim na svojim greškama i popravljam stvari. I to je moj uspjeh", zaključuje.