Cro Cop o incidentu u Kaštelima: To je nezapamćena sramota, jadno i bijedno, zasluženo su javno poniženi

Cro Cop je imao priliku upoznati svog idola iz djetinjstva Van Dammea.

"Bilo je to 2007. godine, bio sam na putu iz Vinkovaca, zazvonio mi je telefon, vidim nepoznat broj, a on kaže 'ovdje Jean-Claude Van Damme'. Počeo sam se smijati jer sam mislio da netko zafrkava, ali ipak sam mu prepoznao glas. Želio me upoznati i došao je u Zagreb", rekao je Mirko.

"Bila je to dječačka strast i ljubav, imam osjećaj da je borilački sport izabrao mene, a ne ja njega. Jednostavno sam to volio, gutao i upijao te filmove s Van Dammeom i Bruce Leejem, jednostavno me to privlačilo na čudan način i nisam se tome mogao othrvati", rekao je.

Nakon Privlake odselio je u Varaždin u srednju školu. Bila su to teška vremena, prognanički život, egzistencijalni problemi...

"Bit ću iskren, bilo je to vrijeme rata, ali meni osobno je to bio najljepši dio života, taj treći razred srednje škole. Bio sam smješten u Ludbregu, u obitelji Varga, koji su me primili kao svoje treće dijete. Imali su dvoje djece, imaju još uvijek Martinu i Igora, s Igorom sam dijelio sobu. To je bio prekrasan period u mom životu. Bez obzira što je bio rat, ja sam bio klinac, tek sam napunio 17 godina, ali, Varaždin i Ludbreg ostali su mi u prekrasnom sjećanju", navodi Filipović.

Na upit kada počinje aktivna ideja da ćete biti sportaš, Filipović odgovara:

"Već prije rata, s 13-14 godina počeo sam samoinicijativno, jedan remenar iz Vinkovaca sašio mi je vreću od šatorskog krila, svaka dva tjedna je puknula, pa sam mu nosio da sašije. Ja sam to volio, nikome nije bilo jasno zašto. To je bila dječačka strast i ljubav, kao da sam osjetio da će to jednog dana biti moj poziv. Nisam ja tada razmišljao da ću jednoga dana živjeti od toga, osigurati si egzistenciju, putovati po svijetu, biti prepoznatljivo lice tog sporta... Ne, jednostavno sam to volio...", rekao je.

Bez ikakve infrastrukture, bez trenera, iz garaže... 

"Već u 3. razredu srednje škole, bila su dva gospodina iz Varaždina koji su gledali trening, ja sam tada trenirao u karate klubu Varaždin, nije bio kick-boxing klub, a mene karate kao karate, beskontaktni, nije zanimao. Priključio sam se starijoj grupi koja je trenirala, tamo su me mlatili i prebijali i tamo se vidjelo da neću odustati. Usprkos batinama koje sam dobivao, ja sam svaku večer išao tamo na trening. Tamo su prepoznali talent, genetiku, upornost i vratio sam se u Zagreb i uspio upisati Policijsku akademiju", rekao je.

"Nisam to nikad završio jer nije bilo mogućnosti da završim. Gotovo dvije godine svako jutro sam ustajao, bio sam smješten prvu godinu u studentskom domu na Savi, to je jedan od razloga mog uspjeha, moj status je bio 'ilegalac' u studentskom domu. Nisam imao ni svoju sobu, nisam imao ništa, otac mi je umro četiri mjeseca prije toga... Nije bilo pitanje hoću li uspjeti, nego kada. To je bila takva upornost i volja u što bi se mnogi mogli ugledati", naveo je.

Otegotne okolnosti čovjeka još dodatno motiviraju...

"Da biste u borilačkom sportu uspjeli, morate biti gladni. Ili gladni novca, u smislu da osigurate egzistenciju sebi i svojim roditeljima, ili morate biti gladni uspjeha. Djeca koja odrastu 'sa zlatnom žlicom' teško su gladna uspjeha. Rijetki su, dogodi se, ali rijetko. Na kraju krajeva, pogledajte Ronaldovu priču. Njegova majka je radila teške poslove da bi ga prehranila. To je jednostavno usađeno u njega, da se mora svojim radom izdići, da mora trenirati više od drugih, uz to što je vanserijski talent", rekao je Mirko.

Baš poput Luke Modrića i Kostelića...

"Baš tako, pogledajte kako su oni živjeli. Luka Modrić je čuvao ovce kao dječak, imao je jako teško djetinjstvo i težak život. Da je odrastao u nekoj vili s bazenom pitanje je da li bi tako 'grizao', da li bi bio tako uporan... i da li bi prošao takvu školu...", rekao je.

Tko je Filipovića uveo u svijet borilačkih vještina?

"Počeo sam s kick-boxingom, želio sam se početi natjecati što prije. Prvi meč imao sam 1995., nakon toga sam odradio javni sparing u BK Lokomotivi. Znači, imao sam tri borbe i 1996. odlazim prvi put u Japan. Bio je to za mene veliki stres, imao sam 21 godinu, borio sam se u K1 otvorenoj kategoriji, bio sam bez iskustva. Prvu borbu sam dobio, nakon toga sam odradio još jednu borbu i izgubio i onda sam se maknuo na dvije godine i otišao u klasični boks. To je bila prekretnica u mom životu, jer sam tu skupio iskustvo potrebno da bih se vratio u Japan", ispričao je između ostalog Mirko.

Profesor Dragan Primorac Mirka prati dugi niz godina.

"Znamo se dugi niz godina, a posebno smo se zbližili zbog mojih zdravstvenih problema kad sam imao operacije i ležao tjednima kod njega u bolnici. Ne bih htio biti patetičan, ali on mi je doslovce spasio glavu".

Jedna od tema bio je i incident iz kolovoza koji se dogodio u Kaštelima, kada je skupina mladića maltretirala mladića u Kaštelima.

Na snimci se vidi kako mladića udaraju rukama, a u jednom trenutku jedan od prisutnih udara ga i nogom u glavu. Također, jedan od njih udario ga je koljenom u glavu.

"To je nezapamćena sramota. Jadno i bijedno. Može ih biti sram i neka u pod gledaju svaki puta kada prođu u tom dijelu grada. Uhićeni su, završili u zatvoru, cviljeli i plakali. Zasluženo su javno poniženi", rekao je Filipović.