Čije su medalje olimpijskih slavljenika?

Autorice, Sunčica Bartoluci s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu i slovenska sportska pedagoginja Mojca Doupona Topič s Fakulteta za sport u Ljubljani, u slučaju Jakova Fak vide zoran primjer kako individualni izbor mladog sportaša postaje pitanje nacionalne etničke identifikacije šire javnosti, koja stavlja teška opterećenja na ramena mladog sportaša.

Tekst se bavi analizom reagiranja javnosti nakon što je Jakov Fak prešao pod slovensku zastavu.  Fak je na Svjetskom prvenstvu u Pjongčangu 2009. osvojio broncu u sportu koji je do tada u Hrvatskoj bio potpuno marginalan. Podigao je hrvatsku javnost, ali to nije bilo dovoljno da mu se osigura trenera koga je Fak trebao i želio. To mu je osigurala Slovenija za koju od tada ostvaruje vidne sportske uspjehe. Upravo je na Olimpijskim igrama u istom Pjongčangu osvojio srebrenu medalju.

U vrijeme kad se govorilo da bi Fak mogao promijeniti zastavu, mediji su toliko "nabrijavali" javno raspoloženje da su neki od njih tvrdili kako bi Fak mogao postati "nova točka hrvatsko-slovenskih prijepora". Prijepori su već bili uključivali granične sporove, neriješene štednje Ljubljanske banke, ribolovnu zonu, itd.

Uspjehe za Hrvatsku postizali stranci

Suočen sa sve većim pritiscima javnosti, tadašnji tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora Josip Čop izjavio je: "Neke stvari nemaju cijenu i nisu na prodaju. Kad to kažem, mislim o državljanstvu", podsjećaju autorice u znanstvenom časopisu Acta Kinesiologica.

Duje Draganja, plivač koji se pet godina ranije našao u sličnoj situaciji, kada je morao odlučiti hoće li ili ne prihvatiti transfer u Katar, savjetovao je Faka da "ne čita novine i ne gleda televiziju", jer, su "mediji, kad su ove stvari u pitanju, krvožedni".

Ipak, slučaj Faka nije u javnosti dosegao razinu moralne panike, ali je na neki način javnost bila izmanipulirana upotrebom nacionalnih simbola, kažu autorice i napominju da je do danas više od 100 inozemnih sportaša preuzelo slovensko državljanstvo, kao što su bivša skakačica uvis iz Istočne Njemačke Britta Bilač, atletičarka iz Srbije Marija Šestak, sprinterica s Jamajke Merlene Ottey, i drugi.

Istodobno, za Hrvatsku su uspjehe postizali stranci koji su uzeli hrvatsko državljanstvo, kao što su dizač utega Nikolaj Pešalov iz Bugarske, rukometaši Iztok Puc (1966.-2011.) iz Slovenije, Irfan Smajlagić i Zlatko Saračević iz BiH, odbojkašice iz Rusije Irina Kirilova, Elena Čebukina i druge, nogometni reprezentativac Eduardo da Silva iz Brazila, ili pak karate reprezentativac Enver Idrizi, koji je osvojio prvo odličje za Hrvatsku, točno na datum njezina međunarodnog priznanja.

Dvadeset i pet godina nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske, nacionalni je identitet i dalje važan predmet hrvatske javnosti, a sport vjerno održava društvene promjene i procese u društvu. Postsocijalistička društva i dalje igraju na kartu nacionalizma, kad god se on pokaže kao koristan politički alat, kaže se u tekstu i zaključuje:

Jakov Fak nije ostavio svoj etnički hrvatski identitet, ali je promijenio svoje državljanstvo kako bi napredovao u sportu koji voli i s trenerom kojeg je htio, unatoč prijetnjama da bi ga mogli proglasiti izdajnikom.