BRONČANA PARAOLIMPIJKA Helena Dretar Karić: 'Obitelj mi je najveća podrška, a sin Krešimir najveća motivacija!'

Ova vrhunska sportašica iz Varaždina iza sebe ima brojne zapažene rezultate u parastolnom tenisu na Europskim i Svjetskim prvenstvima, ali i dvije medalje s Paraolimpijskih igara. Iz Tokija se vratila s broncom koju je osvojila u paru s Anđelom Mužinić. To im je već druga olimpijska medalja, a prva im je bila ona srebrna koju su osvojile na prethodnim Paraolimpijskim igrama u Riju. Heleni je za njezin veliki doprinos u sportu nedavno uručena i godišnja državna nagrada za sport ‘Franjo Bučar’ za 2021. godinu.

U intervjuu za portal Generacija.hr govorila je o počecima bavljenja stolnim tenisom, najdražim medaljama, nastupu na Paraolimpijskim igrama u Tokiju, podršci države, problemima s kojima se susretala kao sportašica s invaliditetom, budućnosti stolnog tenisa u Hrvatskoj i željama za budućnost.

Kada i zašto ste se odlučili baviti stolnim tenisom?

Prije otprilike 20 godina, dakle davno, upoznala sam u Varaždinskim toplicama tadašnje reprezentativce u parastolnom tenisu, počela s njima igrati i tako je sve krenulo. Iz početka sam se bavila stolnim tenisom samo rekreativno, jer se zbog posla nisam mogla potpuno posvetiti treniranju i profesionalnoj karijeri.

Kako vam je bilo nastupiti na Paraolimpijskim igrama u Tokiju? Jeste li očekivali broncu? Zašto ste Anđela Mužinić i vi dobra kombinacija?

U Tokiju je bilo drugačije nego u Londonu, gdje sam prvi puta nastupila na Paraolimpijskim igrama, kao i u Riju. Naravno, poglavito zbog pandemije. No u selu je bila super atmosfera, sve u sportskom duhu, energija odlična. U dvorani se malo manje to osjetilo, jer nije smjelo biti publike i ta neka “olimpijska draž” se izgubila. No bez obzira na to, Anđela i ja smo bile u konkurenciji za medalju i to smo i ostvarile.

Priželjkivale smo opet finale protiv Kineskinja, ali ovaj put nije išlo i morale smo se zadovoljiti broncom. Mi se super slažemo u svemu i izvan stolnoteniske arene i mislim da smo zbog toga odlična ekipa. Osim toga, obje smo prije stradavanja igrale u ekipnim sportovima i to je možda jedan od razloga zašto tako dobro funkcioniramo kao tim.

‘Još uvijek nismo izjednačeni s olimpijcima’

Ovo vam je druga medalja s Paraolimpijskih igara. U Rio de Janeiru ste Anđela i vi osvojili srebro u ekipnoj konkurenciji. Što je sve potrebno za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata i na koje ste uspjehe i medalje posebno ponosni?

Osim genetskih predispozicija i talenta da budeš vrhunski sportaš, mora se trenirati redovito, puno i kvalitetno, imati različite sparinge. Nije dovoljno trenirati samo s trenerom, nego mijenjati sparinge radi različitih stilova igre. To znači puno izbivanja od kuće, odlaziti na dosta priprema, a uz treniranje samog stolnog tenisa, trenirati i fizičku kondiciju.

Uz sve to, raditi i na psihologiji, prehrani… Biti vrhunski sportaš znači živjeti sport kojim se baviš, inače rezultata nema. Ponosim se svim uspjesima, od onih najmanjih do najvećih, jer onih “većih” medalja ne bi ni bilo da se nije krenulo od “manjih”. Naravno da medalje s Europskog i Svjetskog prvenstva, kao i one dvije s Paraolimpijade imaju posebno mjesto u vitrini, ali sve su mi jednako važne!

S kojim poteškoćama ste se susretali kao sportašica s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput vas? Što je sa sponzorima i državnim potporama?

Kao sportaši s invaliditetom susrećemo se s mnogim problemima. Prvi i osnovni su arhitektonske barijere, odnosno nemogućnost treniranja u svim objektima koji su, primjerice, dostupni sportašima bez invaliditeta. Iz istog razloga je teško i organizirati pripreme. Također, veliki je problem sportašima koji tek kreću jer u najvećoj mjeri moraju sve sami financirati – od trenera, turnira i slično.Jednom kad ostvariš rezultat i počneš biti stipendiran je lakše, ali počeci su jako teški i zato mnogo sportaša završi i prije nego su počeli trenirati vrhunski. Što se tiče sponzora, gotovo da u 15 godina profesionalnog igranja nisam imala nijednog. Rekla bih zato što mi sportaši s invaliditetom nismo toliko “zanimljivi” kao primjerice nogometaši, ali isto tako i sam stolni tenis kao sport općenito mnogima vrijedi manje nego neki drugi sportovi. Sreća je što Anđela i ja kontinuirano kroz godine radimo rezultate i financirane smo od strane HPO-a i ne mogu se požaliti. Uglavnom dobijemo sve što nam je potrebno za vrhunski rad, ali uvijek bi moglo biti bolje. Primjerice, još uvijek nismo u svim segmentima u potpunosti izjednačeni s olimpijcima.

Koliko često trenirate i kolika je važnost sporta u vašem životu?

Nama počinje sezona oko ožujka, tako da sada manje treniramo, ali i kada je odmor, on nije pasivan već aktivan. Nakon Nove godine počinje se intenzivno s treningom do dva puta dnevno, naravno uz  treninge fizičke kondicije. Često smo i na pripremama s drugim reprezentacijama kada si potpuno posvećen samo treninzima. Dakle, ovisno u kojoj je fazi sezona tako se i trenira, ali tu je naravno trener koji vodi cjelogodišnji program i prilagođava treninge upravo stadiju sezone.

Tko vam je najveća podrška u životu i sportskoj karijeri?

Najveća podrška u životu i sportu upravo je moja obitelj. Najveća motivacija mi je moj sin Krešimir. Roditelji su bili i još uvijek jesu tu kada me nije bilo doma, vodili brigu oko mog sina koji će uskoro napuniti 17 godina. I kad je bio manji, a i još uvijek, treba sve organizirati kada izbivam od kuće, a biti posvećen igranju na turnirima 100 posto možeš jedino ako znaš da je doma sve u savršenom redu. Dakle, i oni na neki način žive moj sport!

Kakva je budućnost stolnog tenisa u Hrvatskoj?

Ja se nadam dobra. U ovom trenu postoje mlade nade koje treniraju i pokazale su se kao vrlo talentirani sportaši. Oni su tek krenuli nastupati na međunarodnim turnirima, a pitanje je samo koliko će biti ustrajni. U počecima nisam brinula ni marila hoće li mediji objaviti naše rezultate, ali s vremenom sam shvatila da je upravo to jako važno jer su tako neke osobe s invaliditetom i danas u sportu. Mnogi ni ne znaju da se može biti vrhunski sportaš s invaliditetom.

Za koje natjecanje se trenutno spremate i što biste još voljeli ostvariti u vašoj sportskoj karijeri?

Upravo sam se vratila s priprema u Vodicama, pod organizacijom Nikice Vukelje, gdje je bila i nizozemska reprezentacija. Nakon Nove godine krećem s intenzivnim treninzima doma, a u ožujku kreću turniri. Sve je usmjereno prema Svjetskom prvenstvu u studenom ove godine u Španjolskoj. Naravno, počeo je i novi olimpijski ciklus – Pariz je već za dvije i pol godine!

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Jednaka prava za sve” kojeg financira Agencija za elektroničke medije.