Bobanov oproštaj od Ćire rasplakao Acu Petrovića: 'Šefe, u beskonačno zabijte zastave - Dinamovu plavu i kockastu, našu najljepšu!'

Aco: Boban mi je tekstom o Ćiri izmamio suze

Otkako je 8. veljače odjeknula vijest da je preminuo Miroslav Ćiro Blažević, od "Trenera svih trenera" oprostili su se brojni sportaši, klubovi i različite sportske organizacije. Gotovo da nema hrvatskog nogometaša koji je osvojio svjetsku broncu 1998., s Blaževićem na klupi, a da svojem legendarnom izborniku nije posvetio emotivnu poruku. Sada je to učinio i Zvonimir Boban, jedan od velikana zagrebačkog Dinama i talijanskog Milana, koji je kao kapetan vodio Vatrene na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

Sjećanjem na Ćiru dirnuo je mnoge, a nas je na uistinu poseban tekst uputio izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije Aleksandar Aco Petrović, napisavši na Twitteru: "Mnogi su se na dirljiv način oprostili od ŠEFA, ali način na koji je to napravio Zvone Boban u SN-u još jednom mi je izmamilo suze! Jedan, jedini i neponovljiv! Ćiro."

Mnogi su se na dirljiv način oprostili od ŠEFA, ali način na koji je to napravio Zvone Boban u SN još jednom mi je izmamilo suze! Jedan, jedini i neponovljiv! Ćiro🙏

— Aleksandar Petrović (@petrov_aco) February 11, 2023

U dugačkom tekstu za Sportske novosti, koji u cijelosti možete pročitati ovdje, Boban je jasno dao do znanj što misli o Ćiri, koji mu je godinama bio trener što u Dinamu što u hrvatskoj reprezentaciji, kao o sportskom stručnjaku, ali i osobi.

"Miroslav Ćiro Blažević - ŠEF, moj Trener, naš Trener - Trener svih trenera koji će, siguran sam, i od gore rješavati naše sudbine i naš HR nogomet, vinuo se Gospodinu nakon jednog velikog života. Odletio je u sjaju svog talenta, u ljubavi njegova naroda i u poštovanju njegovih igrača. Ne znam je li je i kako je posloženo nebo, znam samo da će Ćiro i gore biti Gazda, a šta bi drugo bio?" počinje Boban.

'Ako se negdje trebalo vidjeti po zadnji put...'

Odlučio je potom prisjetiti se nekih dogodovština s "Bijelim šalom", kako je Ćiru nazivao, napomenuvši još da su toliko toga zajedno proživjeli da bi i knjiga bila premala da nabroji sve upečatljive trenutke.

"Živjeli smo jedan do drugoga, Gajeva 7 i 9, tako se pogodilo. Zadnji sam ga put vidio na našem stadionu. Zagrljaj je trajao dulje - da pokažemo ljudima kako je to između nas, a i zbog mog Trenera koji je bio već slabiji i prazniji nego ikad. Ako se negdje trebalo vidjeti po zadnji put, nek’ je bilo tamo - tamo u plavom. Na ovome svijetu, tamo nam se skoro sve i dogodilo, meni i mom voljenom Miroslavu Ćiri Blaževiću, bosanskom Hrvatu iz Travnika", prisjeća se Boban.

Emotivan oproštaj

Nakon što se prisjetio uspomena na Ćiru, koje su mu, piše Boban, toliko vrijedne da ih ne da ni za što, zamolio je legendarnog izbornika za samo još jednu želju.

"Dragi moj Ćiro, dragi naš Šefe, Vaš mladi, nadobudni kapetan nije više mlad..., a ni nadobudan. Život ga je, kao i sve druge, navodno normalne, naučio pameti i okoričio - ugasio lažni sjaj. Neću Vam, nekako si umišljam, stići loš. Pa ako zatrebate boljeg i zrelijeg kapetana, predlažem se - uvijek Vas je lijepo imati za Šefa.

I molim Vas lijepo: naredite Uzvišenom da odredi najgušći oblak s kojeg se dobro vidi naš zeleni nogometni teren pa u beskonačno zabijte dvije zastave: Dinamovu plavu, skroz plavu! I kockastu, našu najljepšu! Pa da se zajedno savijemo pod njih, da nas obgrle, Šefe. U ljubavi vječnoj - Našoj!" završava Boban doista emotivan tekst.