ANALIZA: ŠTO SE DOGAĐA SA ZAGREBOM Kako je najjači hrvatski rukometni klub i dvostruki prvak Europe postao sinonim za neuspjeh?

U hrvatskom klupskom rukometu, Zagreb je, poslovično, sinonim za najvišu koncentraciju kvalitete i moći.

Koliko je Zagreb u nacionalnim okvirima dominantan, najbolje govori činjenica da je osvojio svih 29 naslova prvaka od stvaranja samostalne hrvatske države. 

Na europskoj razini Zagreb ima vrlo bogatu tradiciju i povijest vrijednu najvećeg sportskog poštovanja. Neprikosnoveni hrvatski prvak čak je šest puta igrao završnicu rukometne Lige prvaka, pri čemu se dva puta (1992. i 1993. godine) popeo na europski tron i okrunio naslovom prvaka Starog kontinenta, a četiri je puta (1995.,1997.,1998. i 1999.). završavao kao doprvak.

Treba spomenuti i da je klub 1993. osvojio europski Superkup, a 2012. regionalnu SEHA Gazprom ligu.

Prosipanje klupskog ugleda

Na temelju navedenih uspjeha, Zagreb je izgradio čvrstu reputaciju jednog od najtrofejnijih europskih klubova i godinama, potpuno opravdano, uživao veliko poštovanje rukometne Europe. Međutim, to se teško stečeno poštovanje i spomenuta reputacija u posljednje vrijeme grubo prosipaju i kompromitiraju na žalost svih navijača i simpatizera zagrebačkog kluba, ali i na žalost svih štovatelja hrvatskog rukometa.

Naime, hrvatski je prvak izgubio čak 21 od posljednjih 22 utakmice rukometne Lige prvaka. U prestižnom klupskom natjecanju Zagreb je posljednji put slavio još u predpandemijskom razdoblju - 22. veljače 2020. godine, kad je u Areni pobijedio danski Aalbrog rezultatom 31: 30. Nakon toga, uslijedio je nevjerojatan niz negativnih  rezultata koji je višestruko utjecao na to da Zagreb, u europskom kontekstu, postane svojevrstan sinonim za poraze, nemoć i neuspjeh.

U sezoni 2020./2021. Zagreb je završio u skupini B Lige prvaka s Barcelonom, Veszpremom, Kielom, Aalborgom, Motorom, Nantesom i Celjem. Od 14 utakmica koliko je odigrao, izgubio je svih 14 i zauzeo uvjerljivo posljednje mjesto u skupini uz ukupnu gol razliku -93. Tijekom navedene sezone Zagreb je promijenio četvoricu trenera; Veselina Vujovića, Igora Vorija, Vladu Šolu i Ivicu Obrvana.

Obrvan je ostao na Zagrebovoj klupi i u aktualnoj sezoni (2021./2022.), no kastrofalan niz se nastavio. U skupini A ovogodišnje Lige prvaka (koju čine još i Montpeiller, Kiel, Aalborg, Pickg Szeged, Elverum, Vardar i Meshkov Brest), Zagreb je zasad odigrao šest utakmica, izgubio njih pet i jednom remizirao. Na temelju tih rezultata Zagreb si je osigurao pretposljednje mjesto u skupini i gol razliku -35. Neriješenim rezultatom protiv Elveruma (27:27) u rujnu ove godine, Zagreb je, dakle, uprihodio jedini europski bod u posljednjih 20 mjeseci igranja Lige prvaka.

Potpuni europski krah

Ogromna rezultatska kriza i loša atmosfera u klubu te oko njega kulminirale su u petak, 22. listopada, kada je Europska rukometna federacija (EHF) objavila poredak nacionalnih koeficijenata za sljedeću sezonu Lige prvaka iz kojeg je bilo razvidno da je Hrvatska ostala bez garantiranog mjesta u tom natjecanju.

Garantirano mjesto u Ligi prvaka imaju prvaci prvih devet država u poretku, a Hrvatsku je s devetog mjesta izgurala Rumunjska. Navedeni poredak EHF temelji na učincima klubova u prethodne tri europske sezone. Budući da Zagreb već gotovo dvije godine ne zna za pobjedu u Ligi prvaka, a da dobri nastupi Nexea u Europskoj ligi nisu bili dostatni da zadržimo postojeći status, nepovoljan epilog za hrvatski rukomet bio je, nažalost, neminovan.

The European Handball Federation has announced the place distribution for the 22/23 European club competitions https://t.co/vZRuA5vRUI

— EHF (@EHF_Activities) October 22, 2021

Uprava Zagreba nade da će klub sljedeće godine participirati u elitnom rukometnom klupskom natjecanju polaže u dodatnih šest pozivnica koje EHF dodjeljuje klubovima prijavljenim od strane nacionalnih saveza.

"Prilično sam uvjeren da će Zagreb igrati sljedeće sezone u Ligi prvaka ako bude nacionalni prvak", rekao je za RTL direktor PPD Zagreba Vedran Šupuković.

Razmišljanja predsjednika Hrvatskog rukometnog saveza Tomislava Grahovca na istom su tragu. "Bez obzira na ove koeficijente kojima je rumunjski predstavnik izgurao hrvatskog predstavnika, mi ćemo se potruditi da Hrvatska ima predstavnika u Ligi prvaka", rekao je.

Unatoč realnoj vjerojatnosti da će EHF valorizirati status koji Hrvatska ima u reprezentativnom rukometu te na koncu hrvatskom nacionalnom prvaku uistinu dodijeliti "wild card" za Ligu prvaka, ovu sramotnu situaciju treba shvatiti maksimalno ozbiljno i posvetiti se rješavanju iste. Prvi korak u tom procesu jest detekcija uzroka nastale krize. Zašto najjači hrvatski rukometni klub u 22 utakmice Lige prvaka u nizu nije u stanju pobijediti apsolutno nikoga?  Što je dovelo do toga da nekadašnji dvostruki europski prvak, koji je desetljećima bio perjanica hrvatskog klupskog rukometa, postane potpuno nekonkurentan na europskoj razini? Kako je moguće da Hrvatsku, rukometnu velesilu s 13 osvojenih medalja na velikim natjecanjima (EP,SP I OI), s ljestvice nacionalnih koeficijenata izgura Rumunjska?

Grijesi upravljačkih struktura i nepostojanje razvojnog sustava

Latinska poslovica kaže "Piscis primum a capite foetat", što u prijevodu znači da "riba smrdi od glave".

Gotovo je nemoguće razgovarati o uzrocima posrtaja hrvatskog prvaka, a ne dotaknuti se rukovodećih struktura hrvatskog rukometa,  odnosno Hrvatskog rukometnog saveza i vrhuške RK Zagreb, koje se u dobrom dijelu preklapaju i čine jedinstvenu interesnu skupinu predvođenu aktualnim dopredsjednikom HRS-a Zoranom Gopcem.

Dugovječni rukometni dužnosnik i najmoćniji čovjek hrvatskog rukometa, učahuren u interesno-klijentelističku mrežu koju je godinama, zajedno sa svojim partnerima i poslušnicima, gradio, višestruko je utjecao na stanje u kojem se Zagreb, ali i cjelokupni hrvatski rukomet, trenutno nalazi. Unatoč zaslugama koje mu neupitno pripadaju u smislu Zagrebovih uspjeha, ponajviše iz devedesetih godina prošlog stoljeća, u aktualnom vremenskom razdoblju jedan je od najodgovornijih za europski sunovrat najjačeg hrvatskog rukometnog kluba.

Između ostalog, navedeni se negativan utjecaj ogleda u promašenoj klupskoj politici koja je u potpunosti zapostavila proizvodnju vlastitih igrača. Nasuprot tome, Zagreb egzistira na centraliziranom i monopoliziranom pristupu kojim u svojim redovima generira apsolutno sve što, u rukometnom smislu, vrijedi u Hrvatskoj, ali i šire. Na taj se način, s jedne strane, devastira svekoliki bazen hrvatskog rukometa, igrački oslabljuju domaći klubovi i nacionalna liga,  a s druge se strane zapostavlja razvoj talentiranih igrača iz Zagrebovih mlađih selekcija.

Primjera promašene klupske politike, koja je nerijetko išla nauštrb razvoja mladih igrača, je mnogo, a jedan od najupečatljivijih je svakako dovođenje Crnogorca Žarka Markovića krajem 2017. iz Katara, kao privremenog rješenja, na poziciju  desnog vanjskog. Preskupo crnogorsko-katarsko pojačanje iznajmljeno je na pola godine i njegovim dolaskom nije riješeno apsolutno ništa, a u tom periodu mogla se je, i trebala, tražiti dugoročna opcija kroz razvoj nekog od domaćih talentiranih mladića. Ta je pozicija, dakako, ostala sporna i nakon Markovićeva odlaska pa smo tako, sve do kolovoza 2020. godine i potpisivanja Zlatka Horvata za makedonski Metalurg, redovito gledali upravo njega, kao desnokrilnog igrača, visokog 179 centimetara, kako igra na poziciji desnog vanjskog što zorno oslikava sav apsurd klupske politike.

Pogrešan pristup i izostanak strategije jasno se očituje i u činjenici da Zagreb već neko vrijeme nije osnovna kadrovska baza hrvatskog rukometa i rasadnik mladih domaćih igrača koji bi, uz odgovarajući razvojni plan i dostatna ulaganja, s vremenom trebali stasati u nositelje Zagrebove igre, ali i u nositelje igre hrvatske reprezentacije. U prilog tome ide i izjava sportskog novinara Mihovila Topića, vodećeg hrvatskog rukometnog analitičara. Topić je, gostujući u Podcast Inkubatoru, rekao sljedeće: "Precijenjen je utjecaj Zagreba na hrvatske talente. Vrlo ih je malo, a s obzirom da Zagreb ima više od od 25 titula u nizu, čovjek bi očekivao da je barem 60 posto reprezentacije njihov produkt, ali nažalost nije zato što ne ulažu, ne samo novac, nego trud, volju i vrijeme, u proizvodnju igrača". U svom opetovanom nastupu na spomenutom Podcastu, Topić je na istu temu dodao:  "U Zagrebu se ne događa razvoj talenata. U domaćem prvenstvu 'našamaraju' svakoga tko im dođe blizu , a onima koje ne mogu 'našamarati' uzmu najbolje igrače. Ne postoji impuls koji bi, silom prilika, stvarao igrače, a ne postoji ni plan razvoja".

I zaista, kad pogledamo trenutni reprezentativni kadar, dolazimo do zaključka da među nositeljma igre hrvatske repezentacije ima vrlo malo igrača koji su u potpunosti proizvedeni i razvijeni u Zagrebu kao neprikosnovenom hrvatskom rukometnom prvaku. Opravdano možemo biti skeptični da će  takvih igrača, u budućnosti, biti još i manje, a možda ih i uopće neće biti, što dovoljno govori o nepostojanju razvojnog sustava igrača u Zagrebu. Upravo je nepostojanje sustava za posljedicu proizvelo značajnu inflaciju kvalitete igračkog kadra, a posljedično i rezultatski deficit.

Ne samo da Zagreb nije generator razvoja mladih i talentiranih igrača koji bi trebali predstavljati okosnicu hrvatske rukometne repezentacije, nego su Zagrebovi parcijalni interesi, koji nisu uvijek isključivo sportske prirode, postali pretspotavljeni interesima hrvatske rukometne reprezentacije. Odličan poznavatelj prilika u hrvatskom rukometu, novinar Bernard Jurišić u tekstu pod znakovitim naslovom "Kad Jaganjci utihnu", napisao je sljedeće: "Priča o budućnosti hrvatskog rukometa nikad se ne temelji samo na mjerljivim parametrima poput talenta ili kvalitete. Uvijek je tu i onaj 'faktor x' koji treba ukalkulirati, a koji može uništiti svaki proračun potencijalog rezultata. Varijabla koja se zove "interes RK Zagreba". Interes koji nije nužno komplementaran interesu hrvatskog rukometa. Nego je, nažalost, u pravilu, važniji".

Dakle, Zagreb i njegovo vodstvo, nemaju dugoročnu razvojnu strategiju, viziju i cilj nego egzistiraju na parcijalnim interesima, samovolji, improvizaciji, devastaciji, kadrovskom "kemijanju" i stihijskim rješenjimja. Najtrofejniji hrvatsku rukometni klub nema razvojni sustav kojim bi proizvodio kvalitetne mlade igrače i na njima gradio budućnost.  Sa svakim pravom možemo reći kako Zagreb već duže vrijeme, doslovno, preživljava u okvirima vrhunskog europskog rukometa. Takav pristup je neodrživ i bio je, prije ili kasnije, osuđen na slom. Upravo tom i takvom slomu nekadašnjeg rukometnog velikana svjedočimo ovih dana.

Medijska šutnja

S druge, pak, strane, vrlo je problematična činjenica da je bio potreban rezultatski debakl ovakvih razmjera i potpuni europski krah da bi hrvatski mediji i šira sportska javnost, uopće primjetili da se nešto loše događa u klupskom predvodniku najtrofejnijeg hrvatskog sporta i dali tome na važnosti.

O nedostatku kritičkog pristupa u medijima po pitanju najmoćnijeg čovjeka hrvatskog rukometa prethodno citirani Topić također je ranije javno govorio. "Nitko se ne bavi rukometom u hrvatskom javnom prostoru. Na svim portalima zajedno postoje dva novinara koji se bave rukometom na dnevnoj bazi i oba su pod Gopčevom kapom. Osobno znam za slučaj novinarke koja je skinuta s aviona za kvalifikacijsku utakmicu u Belgiji, da bi se napravilo mjesto određenom gospodinu novinaru. Kako da on sutra kritički napiše ikakav tekst? To se doslovno pretvorilo u trbuhozorstvo. Čak je i Zdravko Mamić imao kakvu-takvu oporbu u javnom prostoru, a Gobac nema nikakvu. On nikome ne polaže račune i bit će onako kako on kaže. To je ogroman problem", rekao je sportski novinar i rukometni analitičar.

Čak i nakon javne spoznaje o Zagrebovom europskom fijasku, kada je svima koje predmetna tematika iole interesira, u potpunosti postalo jasno da je "car gol", izostaje dovoljna produkcija medijskog sadržaja koji bi se bavio analizom uzroka Zagrebovog europskog sloma, ali i analizom stvarnih uzroka ukupnog pada najtrofejnijeg hrvatskog sporta.

Izostaje kritička rasprava u javnom prostoru koja bi javnosti potanko raščlanila nastalu situaciju. Problemi u  Zagrebu  i problemi u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji neodvojivi su dijelovi jedne priče, ali čini se kako, osim vrlo malog broja upućenih i hrabrih pojedinaca, nitko u Hrvatskoj tu priču ne želi, ili ne smije, ispričati.