Naši nacionalni parkovi pod UNESCO-ovom zaštitom: 'Dom' su drevnim šumama i zapanjujućim jezerima

Sam proces upisa nekog područja na UNESCO-ov Popis svjetske baštine izrazito je dugotrajan i zahtjevan. Područja koja postanu "kandidati" moraju zadovoljiti najmanje jedan od deset propisanih kriterija iz kojih je vidljiva njihova 'jedinstvena univerzalna vrijednost'.  Plitvička jezera najpoznatiji su hrvatski nacionalni park koji je samo ove godine do sredine rujna posjetilo gotovo 1,2 milijuna posjetitelja. Plitvice su prvo područje u Republici Hrvatskoj koje je na popisu svjetske baštine UNESCO-a od 26. listopada 1979. godine. Zanimljivo je da je to područje koje je radi svojih prirodnih vrijednosti čak među prvima u svijetu uvršteno na Popis.

Razlog uvrštavanja ovih najimpozantnijih i najpoznatijih hrvatskih jezera otkriva se u 16 malih jezera koja su nastala biodinamičkim procesom rasta sedrenih barijera koje su prvotnu riječnu dolinu pregradile i omogućile stvaranje jezera. Međusobno su povezana slapovima nastalih taloženjem sedre, posebne vrste vapnenca koja se opisuje kao "šupljikava, porozna stijena koja nastaje taloženjem u vodi otopljenog kalcijevog karbonata s pomoću biljaka, algi i mahovina". Park također obuhvaća izvorišni dio rijeke Korane u prostoru okruženom gustim šumama bukve, jele i smreke, dijelom u obliku izvorne prašume.

Tri su kriterija po kojima je Nacionalni park Plitvička jezera uvršten na Popis svjetske baštine i prema kojima je definirana njegova 'jedinstvena univerzalna vrijednost'. Prvi kriterij koji Plitvička jezera zadovoljavaju je da je to područje koje sadrži neusporedive prirodne fenomene ili područje izvanredne prirodne ljepote i estetske vrijednosti. Sljedeći kriterij koji je zadovoljen je da jezera predstavljaju izuzetne primjere važnih etapa u povijesti zemlje, uključujući zabilješke života i značajne kontinuirane geološke procese u oblikovanju geoloških formacija ili ona koja imaju značajne geomorfološke karakteristike.

Posljednji kriterij tiče se područja koja su izuzetni primjeri važnog neprekinutog ekološkog i biološkog procesa u evoluciji i razvoju kopnenih, slatkovodnih, obalnih i morskih eko-sustava te biljnih i životinjskih skupina, što Plitvice svojom bogatom florom i faunom svakako zadovoljavaju. U Zemljinoj geološkoj prošlosti došlo je do stvaranja sedre, koja nastaje samo u uvjetima tople i vlažne klime koja ima sličnosti s današnjom. Procjena o starosti aktivnih sedrenih barijera je između 6000 i 7000 godina tijekom posljednjeg ledenog doba. 

FOTO: HINA/Vesna Horvat 

Bukove prašume dio su Paklenice i Sjevernog Velebita 

Bukove prašume dio su Nacionalnih parkova Paklenice i Sjevernog Velebita te su pravi primjeri nedirnutih šumskih područja u umjerenom klimatskom pojasu. Posebnost bukovih šuma krije se u njihovoj starosti, veličini, izvornosti i geografskom položaju. Bukove šume Nacionalnih parkova Paklenica i Sjeverni Velebit predstavljaju iznimno očuvane nenarušene šumske ekosustave kojima je dugogodišnja zaštita osigurala izvornost i cjelovitost, što i je razlog njihova uvrštavanja na UNESCO-ov Popis svjetske baštine.

Bukove su šume na hrvatskom Velebitu vrijedan dio izvornih bukovih šuma cijele Europe i dom su mnogim vrstama životinjskim vrstama poput medvjeda, risa, vuka, djetlovki, jelenka i strizibuba. Od biljnih vrsta izdvajaju se božikovina, božuri i šumske orhideje koje su ugrožene na svjetskoj razini. Njihova je posebnost to što se njima nikada nije intenzivno gospodarilo, kao i što nije korištena nikakva mehanizacija te se zbog toga do danas smatraju izvornim područjem u kojemu se prirodni procesi odvijaju bez ometanja.

Posjećenost dvaju spomenutih nacionalnih parkova koji objedinjuju bukove šume velika je. Paklenica je ove godine do sredine rujna brojila 99.000 ulazaka posjetitelja, a od srpnja do kolovoza park prosječno dnevno posjeti od 700 do 800 ljudi. Sjeverni Velebit je do sredine rujna posjetilo 14.400 osoba. Sjeverni Velebit najmlađi je hrvatski nacionalni park, osnovan tek 1999. godine. Njime se željelo obuhvatiti prirodno najvrjednije prostore sjevernog planinskog dijela.

Još jedno veliko priznanje za prirodnu atrakciju u Hrvatskoj: Ide na UNESCO-vu listu

Planina Velebit objedinjuje Lukinu jamu koja je jedna od najdubljih na svijetu, stjenovite vrhove poznatije kao Hajdučki i Rožanski kukovi i botanički vrt u prirodi. Sjeverni Velebit hrvatski planinari i planinski entuzijasti smatraju najvećim draguljem među hrvatskim gorama. Slabija posjećenost prouzrokovana je udaljenošću od glavnih prometnica, ali to ujedno povećava vrijednost prostora koji time zadržava izvorni prirodni ambijent.

FOTO: HINA/Ministarstvo zaštite okoliša i prirode

Najveće serijsko dobro proteže se cijelom Europom 

Hajdučki i Rožanski kukovi područje su sjevernoga Velebita koje se nalazi jugozapadno od Krasnog obuhvaća i 1220 hektara. Goli kameni vrhovi odvojeni su dubokim vrtačama, a vegetaciju čine šume subalpske bukve, smreke i klekovine bora. Među vrhovima nalazi se Lukina jama koja je s dubinom od 1431 metara četrnaesta najdublja jama u svijetu. Uz Lukinu jamu, Trojamu čine Slovačka jama, Patkov gušt i Ledena jama. Ovo je područje od 1969. godine zaštićeno kao strogi prirodni rezervat koji je najstroži oblik zaštite prirode u Hrvatskoj.

Godine 1992. otkrili su ju slovački speleolozi, a 1993. otkrili su i Trojamu koju hrvatski speleolozi od tada intenzivno istražuju. Od životinjskog svijeta u jami obitavaju špiljski kornjaš i endemska pijavica. Lukina jama dobila je ime po zagrebačkome geologu i speleologu Ozrenu Lukiću - Luki koji je 1992. poginuo u Domovinskom ratu. Rožanski su kukovi poznati po Premužićevoj stazi koju je izgradio inženjer i veliki ljubitelj planine Ante Premužić. Staza je izgrađena još tridesetih godina dvadesetog stoljeća i glasi kao najljepša pješačka staza u Hrvatskoj.

Posebno je poznata po tome što posjetiteljima koji nisu u značajnijoj fizičkoj kondiciji omogućava kretanje bez straha. Posebnost ove staze je što se s nje vide kvarnerski otoci te se pruža prekrasan pogled na Jadran. Morsku padinu čini neplodni krš, a šume prekrivaju središnje planinske lance i ličku padinu. Oko 20.000 ljudi živi unutar rezervata biosfere i uglavnom su orijentirani na turizam, ribarstvo, tradicionalnu poljoprivredu, usluge unutar Parka prirode Velebit, lov i sječu.

Hrvatska u još jednoj višenacionalnoj nominaciji nematerijalne baštine UNESCO-a

Danas netaknute bukove šume zauzimaju površinu od 90.000 hektara, a 2007. prvi su puta upisane na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, te su obuhvaćale područje od planina Rakhiv i planinskog lanca Čornohora u Ukrajini, preko hridi Poloniny do Bukovskih planina i planine Vihorlat u Slovačkoj. Prvo proširenje, dio kojega su bila i hrvatska područja bukovih šuma, tri su lokaliteta - Nacionalni park Paklenica, Hajdučki i Rožanski kukovi te Nacionalni park Sjeverni Velebit.

FOTO: Pixabay

Hrvatska je bila dio 'drugoga proširenja '

To se dogodilo 2011. godine kada im se pribrojilo pet sličnih šumskih područja u Njemačkoj, a procjenjuje se da su izvorne bukove šume zauzimale nešto više hektara, to jest 91.000.000 hektara prije djelovanja 'ljudske ruke'.  Obična ili europska bukva (lat. Fagus sylvatica) prirodno raste isključivo na području Europe i nigdje drugdje na svijetu, baš kako joj kaže i ime. Posebna svjetska vrijednost ovih šuma je fenomen koji objašnjava kako je jedna drvenasta biljna vrsta uspješno kolonizirala skoro cijeli kontinent u razdoblju od 12.000 godina.

Republika Hrvatska je 7. srpnja 2017. godine s Albanijom, Austrijom, Belgijom, Bugarskom, Italijom, Rumunjskom, Slovenijom, Španjolskom i Ukrajinom bila dio drugoga proširenja na Popisu svjetske baštine UNESCO-a. Točnije je riječ o 1289,11 hektara bukove šume koja se u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit nalazi u Strogom rezervatu 'Hajdučki i Rožanski kukovi' i 2031,87 hektara šume na lokacijama Suva draga-Klimenta i Oglavinovac-Javornik u Nacionalnom parku Paklenica.

Jedini primjeri izvornih bukovih šuma koji se još mogu istraživati zbog svoje netaknutosti i iskonske očuvanosti, ograničeni su na relativno mala područja. Upravo se zbog navedenoga nametnula potreba objedinjavanja tih ostataka diljem Europe pod jedno prirodno dobro. Jedini cilj toga je zajednička briga svih zemalja o tom dobru koje je UNESCO nazvao Serijskim Dobrom Svjetske baštine, a predstavlja jedino dobro koje se sastoji od toliko komponenti.

Hrvatska kulturna baština riznica je dobara: Izdvajamo povijest tradicija nekih od njih

Tako se smatra najvećim serijskim dobrom koje se proteže u 18 europskih zemalja i broji ukupno 94 lokaliteta, što zahtijeva prekograničnu suradnju svih zemalja. "Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe" 2021. godine prošireno je sa šest novih država članica (Bosna i Hercegovina, Češka, Francuska, Poljska, Sjeverna Makedonija i Švicarska). Ovim proširenjem dodano je, i umreženo s ostalima, 15 novih zaštićenih područja, a moguće je da će u skoroj budućnosti slijediti i dodavanje još vrijednih šumskih područja.

* Tekst je objavljen u suradnji s JANAF-om