Hrvatska kulturna baština riznica je dobara: Izdvajamo povijest tradicija nekih od njih

Dalmatinski kraj uz sve, najponosniji je na klapsko pjevanje koje je UNESCO stavio na svoj popis nematerijalne baštine 2012. godine. "Klapsko pjevanje je jedinstvena tradicija višeglasnog, homofonog a capella pjevanja u Dalmaciji. Usmena predaja i jednostavnost glazbe su glavna obilježja ove tradicije", tako nam je u razgovoru za portal Direktno opisao ravnatelj Festivala dalmatinskih klapa Omiš Mijo Stanić.

Klapa je, istaknuo je, sastav od pet do osam pjevača, a lider svake klape je prvi tenor, uz kojeg pjevaju još jedan do dva druga tenora, jedan do dva baritona i dva do tri basa.

FOTO: Festival dalmatinskih klapa Omiš

"Tradicija klapa i klapske pjesme kakvu poznajemo i danas, formirala se sredinom 19. stoljeća, u vrijeme kada su se profilirali kulturni i glazbeni identiteti mediteranskih gradića na našoj obali i otocima, posebice u Dalmaciji. Javlja se u pučkim slojevima društva kao rezultat sklada postojećeg duhovnog stanja u mediteranskim gradićima toga doba", poručio je Stanić.

Evo što je utjecalo na klapsko pjevanje

Naglasio je da je na oblikovanje dalmatinske klapske pjesme utjecalo liturgijsko i paraliturgijsko pjevanje zapadnog obreda (gregorijanski koral, glagoljaško pjevanje, crkveno pučko pjevanje), organizirana glazbena djelatnost urbanih i urbano-ruralnih sredina na području Dalmacije. Pojam festivalska klapa, objasnio nam je, povezan je s nastankom Festivala dalmatinskih klapa u Omišu.

"Omiški je festival uvelike zaslužan za promociju klapskog pjevanja i prva je institucija koja je klapsko pjevanje prezentirala kao organizirani oblik tradicijskog (a kasnije i umjetničkog) glazbovanja", rekao je ravnatelj navedenog festivala. Iako je klapsko pjevanje izvorno bez instrumentalne pratnje, Stanić je istaknuo kako korištenje gitara i mandolina u svrhu diskretne instrumentalne pratnje nije nikada bilo strano klapama.

FOTO: Festival dalmatinskih klapa Omiš

"Brojne su klape u svom repertoaru ponekad posezale za ovim instrumentima, a posebice se to odnosi na klape s dubrovačkog i šibenskog područja kojima je ovakav klapski izričaj blizak", rekao je u razgovoru za naš portal. Posebno je naglasio da je zahvaljujući prvenstveno omiškom Festivalu i klapskom pokretu, koji je festival iznjedrio, pojam "klapa" postao odličan marketinški alat kojeg su u posljednje vrijeme iskoristili brojni vokalno-instrumentalni sastavi koji u svom glazbenom izričaju imaju malo ili nimalo dodira s pravim značenjem te riječi.

Ovakav sastav ne može se nazvati klapom

"Takvi sastavi u svom repertoaru izvode pjesme koje pripadaju popularnoj glazbi te koriste ritam mašine, električne ili neke druge instrumente koji nemaju dodira s tradicijom. Na žalost, ne postoje nikakve zakonske ili pravne odrednice koje bi ih u tome priječile. Zaključio bih da onaj vokalni sastav koji instrumente koristi kako bi njima prikrio manjak glasovnih mogućnosti uzrokovanih nedostatkom talenta ili rada te izvodi repertoar koji nije klapski, takav vokalni sastav ne možemo zvati klapom", upozorio je.

FOTO: Festival dalmatinskih klapa Omiš

Klape su i krenule iz Dalmacije, ali uz ovu kolijevku klapskog pjevanja, ističe Stanić, gradovi Zagreb i Rijeka postaju važni centri klapskog pjevanja zbog brojnih klapa i kvalitete klapskog pjevanja. "Klape se formiraju i u dijaspori među hrvatskim iseljenicima, ali i među ljudima nehrvatskog porijekla koji uživaju u vokalnom višeglasnom pjevanju", rekao je.

Za kraj smo ga upitali što klapsko pjevanje znači dalmatinskom kraju. "Tradicija klapskog pjevanja Dalmatincima prvenstveno znači identitet koji ih čini jedinstvenima i prepoznatljivima, znači poveznicu s korijenima i precima, znači stil života", poručio je.

Istarsko kulturno dobro

Prebacit ćemo se iz Dalmacije u Istru, koja se može pohvaliti posebnom disciplinom naziva "pljočkanje". Pljočkanje je jedno od novijih kulturnih dobara koje je upisano u UNESCO-ov Registar dobrih praksi, dakle 1. prosinca 2022. godine.

"Pljočkanje je disciplina preciznog bacanja u kojoj je cilj dobaciti 'pljočku' što bliže 'bulinu' (kamen veličine šake, služi kao cilj u bacanju pljočki) na udaljenosti od 10-13 metara", opisao nam je u razgovoru za portal Direktno Milivoj Pacenti, predsjednik Hrvatskog saveza tradicijskih igara i sportova. Kako nas je više uputio sugovornik, igra se provodi u disciplini "pojedinačno" gdje igra jedan igrač protiv drugoga i svaki ima po tri "pljočke", u parovima gdje svaki igrač ima po dvije "pljočke" i u trojkama, gdje svaki igrač ima po jednu "pljočku".

FOTO: Pljočkari Lanterna

Pljočkanje kao tradicijski sport, poručio je Pacenti, predstavlja jednu od temeljnih ciljeva i ideja razvoja pljočkanja koje se kroz sve akte Istarskog pljočkarskog saveza (IPS) provlače od svojih začetaka. IPS godišnje održava 10 do 12 tradicionalnih turnira, a odigrava se i Prvenstvo Hrvatske u pljočkanju. Pacenti je istaknuo da se pljočkanje smatra jednim od najstarijih čovjekovih natjecanja.

Odakle je sve krenulo?

"Najstariji tragovi su pronađeni na području Alpa i datiraju od prije 5000 godina. U Istri je igra prvi put opisana u zapisima Porečkog biskupa u 15. stoljeću, a pronađeni su i ostaci koji upućuju na 'pljočke' u arheološkim nalazištima u Istri iz sedmog ili osmog stoljeća, koji nažalost nisu stručno obrađeni", rekao je. Istrijanima ova tradicija, zasigurno, mnogo znači. Pacenti je naglasio kako im ovo označava regionalni i nacionalni identitet. Međutim, činjenica je, navodi, kako nacionalne sportske institucije ovo vrlo olako shvaćaju.

"U svijetu svjedočimo snažnom rastu i razvoju ovog dijela kulture koje su mnoge zemlje priznale u okvirima sporta. Značaj tradicijske kulture posebnu važnost ima u obrazovnim sustavima (dovoljno je prisjetiti literature iz 19. stoljeća kada su tradicijske igre i sportovi bile dio tjelesnog odgoja u školama), a da ne govorimo o potencijalu u turizmu itd", upozorio je za portal Direktno.

FOTO: Pljočkari Lanterna

Istaknuo je kako su, u procesima transfera kulturnog dobra na mlade generacije, ostvarili rezultate prepoznatljive na području cijele Hrvatske i Europe, ali i pokrenuli procese za koje vjeruju da će ostvariti kontinuitet. Koliko je navedeno vidljivo, govori i sljedeći primjer. U istarskim školama pljočkanje, ali i druge tradicijske igre, nalaze se u školskom kurikulu. Također, Pacenti je spomenuo da škole na temelju tradicijskih igara i sportova ostvaruju sudjelovanje u Erasmus+ projektima u vrlo širokoj lepezi te s jako dobrim rezultatima.

Evo kako čuvaju kulturno blago

"Istarski pljočkarski savez nastavit će pružati pomoć u vidu volonterskog rada i ostalim resursima svim zainteresiranim školama", naglasio je. Nadalje, u procesima očuvanja kulturnog dobra, naglasio je, IPS će također nastaviti svoje dosadašnje djelovanje kroz organizaciju tradicionalnih turnira tijekom ljetne sezone i pučkih svetkovina.

Slavni hrvatski spomenik ponovno se prijavio, UNESCO ga dva puta odbio: 'Mnogi misle da je već na popisu'

"Od početka travnja do kraja listopada IPS putem svojih članica sudjeluje u organizaciji 10 do 12 tradicionalnih turnira na području cijele Istre. Turniri značajno doprinose ugođaju na pučkim okupljanjima te obogaćuju turističku ponudu i prepoznatljivost Istre", zaključio je.

I Slavonci imaju svoj nacionalno blago

Istog datuma i godine kao istarsko pljočkanje, UNESCO je u Slavoniji prepoznao uzgoj lipicanaca kao značajnu tradiciju. "Uzgoj je dobio taj prestižan status jer predstavlja zajedničko naslijeđe Europe koje se širi i na cijeli svijet, dok države sudionice predstavljaju raspon kulturnih običaja i socijalne važnosti koji su ujedinjeni u lipicansku pasminu", istaknuo je za portal Direktno upravitelj Državne ergele Lipik Damir Jakšić.

FOTO: Državna Ergela Lipik

Kroz znanja, postupke i vještine vezane za uzgoj lipicanskih konja, ali i kroz narodne običaja, navodi Jakšić, predstavlja se jedinstveno znanja i posebnosti ove pasmine. Opisao nam je malo kako se provodi uzgoj. Naveo je da se uzgoj lipicanaca u Hrvatskoj provodi se u dva oblika: uzgoj u državnim ergelama i zemaljski uzgoj na seoskim gospodarstvima. Uzgoj u Državnim ergelama, ističe, provodi se u Đakovu i Lipiku dok se zemaljski uzgoj najviše ukorijenio diljem Slavonije. Između oba načina, kaže, postoji uska povezanost koja se razvija od 19. stoljeća.

Svoje mjesto imaju u natjecanjima

Lipicanac svoje mjesto nalazi u natjecanjima dresurnog jahanja te kroz zaprežni sport. Jakšić nam je rekao da sudjeluju u mnogi manifestacijama diljem Republike Hrvatske (Đakovački vezovi, Brodsko kolo, Vinkovačke jeseni, Konji bijelci,….), a lipicanci Državne ergela Đakovo i Lipik imaju i svoj Božićni bal, predstava koja je poznata u cijeloj Hrvatskoj pa i šire i za koju se svake godine traži karta više. Upitali smo ga što ova tradicija znači ljudima toga kraja.

Još jedno veliko priznanje za prirodnu atrakciju u Hrvatskoj: Ide na UNESCO-vu listu

"Osobitost hrvatskog uzgoja lipicanaca je u tome što su lipicanci postali dijelom narodnog uzgoja i tradicijske kulture. Posebno je to naglašeno u Slavoniji gdje se ljudi rađaju, žive i umiru uz i s lipicancima i ta veza je neraskidiva", zaključio je Jakšić.

Duga tradicija Halubajskih zvončara

Zavirivši su davnu 2009. godinu na UNESCO-ovoj listi, zbog dugogodišnjeg održavanja običaja koje seže daleko u prošlost, našli su se Halubajski zvončari. Pod UNESCO-vom zaštitom konkretno je godišnji ophod zvončara s područja Kastavštine, rekao je za portal Direktno Damir Host, predsjednik Udruge Halubajskih zvončara.

Tradicija seže od turskih osvajanja. Prema legendi, opisao nam je sugovornik, zvončari su potjerali Turske osvajače kada su se približili području današnje Kastavštine. "Dok su Turci taborili, lokalni seljaci ogrnuti ovčjim kožama, opasani životinjskim zvonima i s ružnom maskom na glavi, približili su se Turcima i oni su u strahu pobjegli i nikad se više vratili na naše područje", naglasio je.

FOTO: Facebook/Jadranka Cetinić Dizdar

Upoznao nas je podrobnije s cijelom pričom. "Kako su zime bile hladne i snježne, ljudi su tijekom zime bili sa svojim obiteljima. Treba znati da su to bili ljudi bez ikakvog obrazovanja i razne priče koje su dolazile do njih, stvarale su im nelagodu. Praznovjerje je bilo izraženo te su se odlučili ogrnuti ovčjim kožama, staviti životinjska zvona sebi oko struka, na glavu staviti strašnu masku napravljenu od životinjske kože i krenuti zvoniti po selima i zaseocima i tako tjerati zle duhove, nedaće i sve loše što se može dogoditi", naglasio je.

Ponosan je na tradiciju

Host je rekao kako je početak zvonjave bio na dan svetog Antuna Pustinjaka, zaštitnika stoke i pastira i trajalo do Pepelnice ili Čiste srijede te se taj običaj o vremenu zvonjave zadržao do danas. "Ovo je tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno i sigurno je da su svi današnji i nekadašnji zvončari, kao i njihove obitelji i cjelokupno stanovništvo našeg kraja, ponosno na zvončare i što je jedna takva organizacija kao UNESCO prepoznala naš trud i trud naših predaka", ponosno je istaknuo.

Zanimljiva je, naime, i zvončarska oprema koju je Host za Direktno detaljno predstavio. "Na glavi je maska životinjskog oblika, oko vrata je facol (marama), oko pasa je zvonac vezan jutenim konopom, u ruci nosi mačuku (bačuku), nosi mornarsku majicu kratkih rukava, kožni remen oko pasa i bijele hlače s crvenom trakom, na nogama nosi kopice (vunene ručno pletene čarape) i visoke  radničke cipele", rekao nam je.

FOTO: Facebook/Jadranka Cetinić Dizdar

Zvončari su najprepoznatljiviji na Riječkom karnevalu, a udruga Halubajskih zvončara je jedna od osnivača. Naš sugovornik je istaknuo kako zvončari imaju čast zatvoriti Riječki karneval. Mogu se, naime, pohvaliti i zimskim Olimpijskim igrama u Sarajevu gdje su mogli pokazati običaje svoga kraja.

Ovo su samo neki od primjera kako Hrvati drže do svojih tradicija, po čemu nosimo jedinstvenost u svijetu. Držeći do ovih tradicija, gajimo hrvatsko blago na koje moramo biti itekako ponosni.

* Tekst je objavljen u suradnji s JANAF-om