Zašto Hrvatska za Slovenijom zaostaje 30 posto, bez naznake poboljšanja?

Obje su države upale u rupu nakon 2008. Slovenska je bila nešto dublja. Unatoč tome, radi se o jako sličnim putanjama. Hrvatska pri tome ostaje na velikoj razvojnoj distanci u odnosu na Sloveniju kao i u odnosu na EU čijom smo članicom postali u međuvremenu. Za zapadnim susjedom i trećim najvećim trgovačkim partnerom trajno zaostajemo oko 30%, piše za portal Ekonomski lab Velimir Šonje.

Nema naznaka da bi se razvojna distanca mogla smanjiti. U razdoblju 2011.-2014., zbog emigracije (smanjuje se nazivnik izraza dohotka po stanovniku u Hrvatskoj) i zbog slovenske drame s dokapitalizacijom propalih državnih banaka, Hrvatska je bila bliže razvojnom vrhuncu prije krize. Znači da smo jedno kratko vrijeme bili naizgled uspješniji u neuspjehu. Međutim, kada su zapadni susjedi riješili krizu svojih državnih banaka,  "repići" rasta, koji se vide u desnom dijelu gornjeg grafikona, počeli su ukazivati na zabrinjavajuću razliku. Slovenija se od 2015. naovamo oporavlja brže od Hrvatske; "repić" im je vidno jače nagnut prema gore.

Prosječna kvartalna stopa rasta realnog BDP-a od kraja 2015. naovamo u Sloveniji iznosi 1,06% i jedna je od najvećih u EU. Hrvatska prosječna stopa u istom je razdoblju iznosila 0,75% i nalazi se između češke i španjolske. Riječ je o najnižoj prosječnoj stopi rasta u zemljama Nove Europe nakon 2015.:

Slabije razvijene zemlje u Europi u prosjeku brže rastu, tako da položaj Hrvatske pri sredini liste nije nikakav uspjeh. Na primjer, njemački rast, koji je u prosjeku bio sporiji od hrvatskoga, mnogo je veći uspjeh iako je Njemačka na slici desno od Hrvatske. Njemačka je em veća, em mnogo razvijenija, pa svaki postotak rasta nosi neusporedivo više novostvorene vrijednosti.

Sve zemlje Nove Europe nalaze se dakle u lijevom dijelu gornje slike, u boljim položajima od Hrvatske. S desne strane, Italija, Grčka i Ujedinjeno Kraljevstvo bilježe najsporiji prosječni rast nakon 2015. Britanci su mislili da će Brexitom na zapad, kad ono, odvelo ih na jug. No, nije nam Brexit ovdje tema. Tema je veza između prikazanih statistika i fiskalne politike u Hrvatskoj i Sloveniji.

Veoma je teško utvrditi vezu između ovih rezultata i fiskalne politike. Slovenska fiskalna politika bila je opterećena troškovima sanacije banaka, ali su zapadni susjedi uspjeli postupno smanjiti velike deficite kad je započeo oporavak.

Ipak, sljedeća slika pokazuje zanimljivu razliku. Ugriz prihoda opće države u BDP-u nakon 2012. smanjivao se u Sloveniji, dok je u Hrvatskoj rastao. U Hrvatskoj je omjer povećan za više od 3 postotna boda, a u Sloveniji je smanjen za oko 1,5. Dakle, u doba izlaska iz krize, hrvatska država građanima i poduzetnicima uzima (relativno) sve više, dok slovenska (relativno) uzima sve manje.

Sljedeća slika pokazuje kretanje jedne važne komponente gornjeg omjera – prihoda opće države od poreza na robe i usluge (u čemu je najvažniji PDV) i BDP-a. Nije neobično samo to što se prikazani omjer nakon 2014. u Hrvatskoj povećava, dok se u Sloveniji smanjuje. Krajnje je neobično što je prikazani omjer mnogo veći u zemlji koja je slabije razvijena (Hrvatskoj). To je uglavnom posljedica niže stope PDV-a u Sloveniji (opća stopa u Sloveniji iznosi 22% naspram 25% u Hrvatskoj).

Porezni sustavi Hrvatske i Slovenije su inače prilično slični, s tom razlikom što Slovenija oporezuje i niže dohotke stopom poreza na dohodak od 16% te ima još progresivniji sustav poreza na dohodak od Hrvatske, s drakonskom najvišom stopom od 50% na neto dohodak iznad 70,907.20 eura na godinu. Slovenci možda jesu uspjeli malo smanjiti ukupan teret opće države, ali su po načinu kako država prikuplja novac od građana i poduzetnika pravi Europljani – uzimaju puno, bez obzira na cijenu.

Ova vrsta prikaza ljude navodi na čudne zaključke. Često se govori da prikazi nemaju smisla jer se omjeri davanja državi i BDP-a kreću i pod utjecajem nazivnika – promjena BDP-a (iako promjene BDP-a imaju posve sekundarni učinak na tumačenje promjena i odnosa). Govori se da ove slike ukazuju na to da bi trebali više oporezivati kapital ili bogatstvo jer previše oporezujemo robe i usluge. Pa se kaže da se prikazane omjere ne može gledati izvan konteksta kvalitete javnih usluga jer mi, kao, imamo jako kvalitetne javne usluge i dobar, "naš" način života. Pa se kaže da se iza ovakvih prikaza prikriveno potura zaključak da bi smanjenjem prikazanih omjera došlo do gospodarskoga rasta, za što navodno nema dokaza.

Svašta se govori, samo da se pažnja skrene s jednostavne činjenice da je car gol – to jest, da je očito kako hrvatska država "grize" u novostvorenu vrijednost nekoliko postotaka više nego što bi bilo normalno u europskom okviru s obzirom na dostignuti stupanj razvoja.

Kako su Slovenci uspjeli (malo) zauzdati svog Levijatana? Odgovor zahtijeva mnogo dublju politološku analizu koja bi obuhvatila period još od prvih izlazaka na mariborske ulice 2012-13 zbog navodne korupcije "mariborskog šerifa" Franca Kanglera, do izbora i načina funkcioniranja vlade Mire Cerara (2014.-2018.). Umjesto analize, evo rezultata: sljedeća slika pokazuje da su u Cerarovom mandatu ukupni izdaci opće države blago smanjivani da bi prema kraju mandata počeli isto tako blago rasti ali su 2017. bili još uvijek 1% niži nego 2014. U isto vrijeme, izdaci opće države su u Hrvatskoj nastavili rasti (po ukupnoj stopi od 5,5% iskazano u eurima). Prema tome, kontrola rashoda Sloveniji je omogućila istovremeno smanjenje deficita i zadržavanje državnih tereta pod kontrolom.

Međutim, i u slučaju Slovenije je zabrinjavajuće to što i nakon četiri godine zauzdanih rashoda porezni sustav skandinavskog tipa nije bitno promijenio svoje karakteristike.

Ne želim reći da se razlike u razinama ili nedavnim brzinama rasta između Hrvatske i Slovenije mogu objasniti samo pojavama koje su prikazane na ovim slikama. Razlike su ipak velike. Slovenija je 40. na svijetu prema lakoći poslovanja, Hrvatska je 58. Slovenija je prema percepciji korupcije 34. najnekorumpiranija zemlja na svijetu, Hrvatska je 57.

S druge strane, postoje sličnosti. Stanovništvo u obje zemlje rapidno stari, što je u Hrvatskoj pojačano emigracijom. Glomazni, neefikasni i inertni državni sektori s poreznim sustavima skandinavskog tipa guše razvoj i održavaju neodrživo obećanje da će se države pobrinuti i za razvoj i za socijalu. Stoga fiskalne napetosti kojima svjedočimo nisu posljedica krize 2008., već su proizvod desetljeća fiskalne neodgovornosti koje je toj krizi prethodilo. Sada gledamo tek prve najave proračunskih i društvenih konflikata koji će obilježiti cijelo stoljeće.