Upozorenje iz 2023. pokazalo se točnim: Hrvati se možda neće snaći

Svijet je u međuvremenu ušao u novu tehnološku fazu: umjetna inteligencija (AI) više nije futuristički koncept, nego neizostavna infrastruktura. Od obrazovanja do zdravstva, od pravosuđa do novinarstva, AI je već postao temeljni alat, neizbježan koliko i sâm internet. 

Dok globalne ekonomije redefiniraju obrazovne sustave kako bi svako dijete razumjelo barem osnove algoritamskog razmišljanja, Hrvatska raspravlja o tome trebaju li učenici imati dva sata informatike tjedno te bi li taj predmet trebalo razvodniti u opći skup "digitalnih kompetencija". Autor ovog članka osjeća "susramlje". A vi?

FOTO: Matija Djanjesic / CROPIX

Jasno upozorenje

Dok se mi borimo za opstanak osnovne informatičke nastave, drugi se bore za to kako uvesti AI kao standardni obrazovni alat. Dok se kod nas odlučuje treba li učenik uopće učiti što je algoritam, drugdje se djecu uči kako algoritmi donose odluke. 

U trenutku kada osnovnoškolci u Južnoj Koreji, Singapuru, Finskoj ili Kini uz pomoć umjetne inteligencije uče matematiku, jezike i logiku prilagođenu njihovom individualnom tempu, Hrvatska odbija učvrstiti temelj bez kojeg se nijedna AI tehnologija ne može razumjeti: čvrstu, sustavnu, i kvalitetnu informatičku pismenost.

Upozorenje domaćih stručnjaka iz 2023. zapravo nije bilo puko priopćenje, nego sirena za uzbunu. Ustvrdili su da je Hrvatska jedina europska zemlja koja smanjuje satnicu informatike u razdoblju kada digitalna pismenost postaje jednako osnovna koliko i čitanje i pisanje. 

I OECD je u svojim izvješćima jasno upozorio da Hrvatska zaostaje u digitalnoj zrelosti obrazovnog sustava, napose u području razvoja računalnog razmišljanja i naprednih digitalnih vještina.

FOTO: Nikola Vilic / CROPIX

Nedostatak nastavnika

U hrvatskim učionicama, slika je već danas zabrinjavajuća. Informatika u mnogim srednjim školama ostaje izborni predmet, što stvara dvije generacije učenika: one koji razumiju osnove digitalnog svijeta i one koji ga koriste bez razumijevanja. 

Fakulteti poput FER-a i FOI-ja upozoravaju da brucoši dolaze sa sve slabijim digitalnim znanjima, premda dolaze iz generacije odrasle uz pametne telefone. Znaju koristiti aplikacije, ali ne znaju kako se donosi računalna odluka, kako radi model strojnog učenja, što je algoritamska pristranost, niti kako prepoznati rizike generativnih alata.

S nedostatkom nastavnika situacija je još ozbiljnija. Škole teško pronalaze stručnjake koji bi mogli predavati modernu informatiku – ne zato što ih nema, već zato što plaće u školstvu ne mogu konkurirati onima u IT sektoru.

Uključite se u raspravu

U međuvremenu, umjetna inteligencija već je transformirala tržište rada. Prema podacima Europske komisije, 61 posto radnika u EU prepoznaje da će im u narednim godinama trebati vještine povezane s umjetnom inteligencijom.

Djeca koja danas pohađaju osnovnu školu bit će prva generacija koja će raditi rame uz rame s AI-jem, a mnogi od poslova koje će obavljati još ne postoje. Međutim, bez temeljnih digitalnih vještina, nove generacije Hrvata neće biti spremne za svijet u kojem su modeli, algoritmi i automatizacija jednako prisutni kao i perilice ili usisavači.

Upravo ta tema bit će jedna od mnogih o kojoj će se razgovarati na konferenciji “AI & Čovjek: Novo normalno” koja će se održati 2. prosinca u zagrebačkom Cinestaru (Branimir Mingle Mall). Sudionici će govoriti o granicama i mogućnostima partnerstva s umjetnom inteligencijom, o njezinoj ulozi u svakodnevici, te o promjenama koje već danas oblikuju obrazovanje, tržište rada i naš svakodnevni život.

Pet panela koji će trajati od 9:30 do 14:30 nose nazive: "AI: Prijatelj, psiholog ili samo alat?", "Obrazovanje 2.0. u doba AI", "Tržište rada: partner ili prijetnja?", "Tko je kriv kad AI pogriješi?" i "Čovjek + AI = Novo normalno?".

FOTO: Vojko Basic / CROPIX

Drugi nas ‘šišaju’

Možda se pitate: Što je s drugim zemljama? Pa, za razliku od nas, u Helsinkiju i Pekingu ne raspravljaju o tome trebaju li djeca učiti informatiku, nego kako im umjetna inteligencija može postati svakodnevni alat. I upravo u tom kontrastu postaje jasno koliko brzo vrijeme može pregaziti one koji se ne prilagođavaju.

Finski model nije zamjena učitelja tehnologijom, nego partnerski odnos: AI analizira napredak svakog učenika, prepoznaje gdje zapinje i nudi personalizirane zadatke prilagođene egzaktnom tempu tog djeteta. Učitelj dobiva jasne uvide, oslobađa se administracije i može se posvetiti onome što nijedan algoritam ne može odraditi – mentorskom, emocionalnom i kreativnom vođenju.

A tek Kina! Umjetna inteligencija u njihovim školama ne prati samo znanje, nego i koncentraciju, fokus, raspoloženje, pa čak i način na koji učenik reagira na različite vrste nastavnog materijala. Kineska vizija je jasna: tko ovlada AI-jem u obrazovanju danas, imat će tehnološku prednost sutra. To donosi i velike etičke rasprave, ali i neupitnu činjenicu: Kina priprema generacije koje će umjetnu inteligenciju ne samo koristiti, nego i stvarati.

Ni druge europske države ne zaostaju previše. Estonija već više od deset godina gradi temelj za digitalno društvo u kojem je programiranje obavezno, a uporaba AI alata dio je svakodnevnog učenja.

U Nizozemskoj se razvijaju kurikulumi koji djeci objašnjavaju kako funkcioniraju algoritmi preporuka i zašto su važni rizici digitalnih manipulacija. U Španjolskoj se već uvode predmeti posvećeni etici umjetne inteligencije. Učenici tamo ne moraju čekati da postanu punoljetni da bi shvatili kako funkcionira svijet u kojem će živjeti.

FOTO: Sasa Buric / CROPIX

Moramo se trgnuti

Gdje je u svemu tome Hrvatska? U trenutku kada druge nacije uvode AI kao standard, a ne iznimku, katastrofalan hrvatski obrazovni sustav tek pokušava definirati minimalne okvire digitalne pismenosti.

Dok se drugi pitaju kako učenike pripremiti za rad s umjetnom inteligencijom, mi se još pitamo tko će održavati prašnjave informatičke učionice te imamo li uopće dovoljno nastavnika za osnovni kurikulum. Prema tome, rizik nije samo zaostajanje! Rizik je gubitak cijele generacije!

U svijetu u kojem će gotovo svaki posao uključivati rad s AI-jem, djeca koja dobiju kvalitetno obrazovanje bit će kreatori tehnologije. Ona koja ga ne dobiju bit će samo korisnici. A razlika između kreatora i pasivnih korisnika u digitalnom dobu postaje razlika između zemalja koje vode i onih koje nestaju s mape relevantnosti. Hrvatska se zato mora trgnuti, i to brzo! Jer, u globalnoj utrci za znanstvenim i tehnološkim napretkom, promatrači nikada ne pobjeđuju, piše Dnevno.