U spašavanju Agrokora zaboravljaju se činjenice, a zaboravljene su i tržišne reforme

Ne treba aktualnu vlast previše osuđivati, ta temeljni je impuls vladajućih svuda u demokratskom svijetu, pribjeći onim rješenjima koja imaju dominantnu podršku u javnosti, a ne bi li ostali na vlasti. Što je drugo, u svjetlu rasta antisistemskih, antipoduzetničkih, antiinvesticijskih i ekonomski destruktivnih stranaka te ozračja rekonstrukcije vlade (dok mu se izgledno sprema nova rekonstrukcija) mogao učiniti premijer Plenković nego li pokušati relaksirati javni diskurs povlađivanjem dijelu birača takvih stranaka?!

Tako smo u javnom diskursu dobili težnju za zaboravljanjem činjenica.

Dok zdvajamo nad privatizacijom Petrokemije, zaboravljamo činjenicu kako smo godinama iz javnoga proračuna financirali kupovinu plina za tog najvećeg potrošača plina u Hrvatskoj pri čemu se Petrokemija zadužila kod privatne tvrtke PPD-a i javno privatne INA-e za visinu gotovo identičnu vlastitoj vrijednosti zbog čega se nadamo kako će, nama poreznim obveznicima, ovaj teret biti skinut s leđa tako što će Petrokemiju privatizirati vjerovnici, od kojih je jedan ekskluzivni uvoznik Gazpromova plina u Hrvatsku, te ima interes modernizacije i nastavka proizvodnje. U suprotnom, količinski neće moći ispoštovati taj desetogodišnji ugovor.

Potpuno težimo zaboraviti činjenicu kako je ova Vlada ad hoc donijela Lex Agrokor samo kako bi poništila traženja dijela vjerovnika (vlasnik upozorava i na druge „slučajnosti“), u tvrtki koju mentalno (ali i dugogodišnjim poticajima) smatramo društvenim vlasništvom u koncesiji jedne obitelji. Učinili smo to savezom s američkim fondom rizičnog kapitala, pokrećući rat protiv svih tajkuna devedesetih, sve prema venezuelanskom principu, gdje su, također, zadnji u zemlju ušli fondovi rizičnog kapitala. Postavlja se legitimno pitanje kome je u interesu, umjesto dogovora izvornih vjerovnika i dužnika, u jednadžbu uvesti fondove rizičnog kapitala te tko će, ako ne porezni obveznici, platiti blokiranje odštetnih zahtjeva izvornih vjerovnika, usprkos činjenici kako će se dio imovine prodati? Tko će platiti odštete i štetu za hrvatsko gospodarstvo ako se Lex Agrokor i nacionalizacija upravljanja kompanijom pokaže nelegalna? Naposljetku, tko će platiti percepciju Hrvatske kao zemlje za rizična ulaganja?

Naši, mahom neinformirani, neobrazovani i zli (financijeri onih prvih, oni koji rade destrukciju kako bi sami došli u poziciju pogodovanih poduzetnika) namjerno zanemaruju činjenicu kako niti jednu od deset najvećih tvrtki iz tog razdoblja, koje su smatrane strateškima, poput Plive, HT-a ili pak INA-e nisu privatizirali tajkuni, ili kako bi teoretičari zavjere rekli, sinovi utjecajnih udbaša.

Snažna je želja i za zaboravljanjem tko je kriv za definitivan poraz u arbitraži INA-MOL (i premijer Plenković je to priznao). Zbog toga pojedini davni listovi iz sudskih spisa vade posve nevažne sudske vještake, eksperte iz Londona. Božićnom odlukom kao da se zaboravila pravna bitka za izvlaštenje najvećeg dioničara. Zaboravljaju se svi oni stanovnici Predsjedničkih dvora, državnog odvjetništva i Markova trga koji su, u stalnom kontaktu s pojedinim ruskim investitorima, inzistirali na tome kako postoje bolji vlasnici INA-e nego li je to mađarska naftna kompanija, koja je, a to nitko ne spori, pošteno platila svoje dionice. Sada, ponavljajući teze poražene na arbitraži, nude tuđe dionice Rosneftu (što bi bilo sjajno rješenje, ako vlasnik dionica pristane prodati).

No, najznačajnije od svega jest to što se namjerno zameće sam inicijalni trenutak pokretanja arbitraže s hrvatske strane, a to je studija o utjecaju MOL-a na INA-u, koju je za naš pravni tim napravio ugledni naftni konzultant Jasminko Umičević, a koju je hrvatski pravni tim odbacio kao neiskoristivu. Tu studiju niti jedna vlada nije htjela objaviti, proglasivši je državnom tajnom.

Tako su hrvatski porezni obveznici ostali uskraćeni za studiju koju su platili, a koja je prouzročila troškove pravne bitke, troškove spora na sudu u Švicarskoj, ali i odsustvo investicija INA-e od jedan posto BDP-a godišnje, za što je prema svim analitičarima INA imala snagu, no nije se investiralo radi svađe vlasnika.

Kao porezni obveznici, ostali smo uskraćeni za mnogo toga, u puno slučajeva, osim za visoke troškove koje ćemo platiti mađarskoj strani u slučaju INA-MOL, nakon što smo iscrpili sva pravna sredstva. Zbog toga bi minimum pristojnosti prema poreznim obveznicima bilo objaviti cijelu odluku arbitražnog suda u Švicarskoj.

Tako bismo prekinuli nagađanja (objavljenih u nekoliko medija) kako je sud odbacio naše zahtjeve zbog, navodno, nevjerodostojnog svjedoka Roberta Ježića, koji unatoč presudi nekoliko godina u proračun odbija vratiti casus beli navodnog koruptivnog djela. Isto tako, dopuštanjem objave cijene presude mogli bismo prekinuti nagađanja kako odgovornost za pad arbitraže leži i na nedorečenom postupku na Županijskom sudu u Zagrebu.

U sva tri spomenuta slučaja, ova je vlada, na ovaj ili onaj način, dovedena pred gotov čin. I dok u slučaju Agrokor igra aktivnu ulogu, a rasplet, ne i posljedice, možemo očekivati kroz desetak godina, premijeru Plenkoviću bi trebalo biti u interesu transparentnost pred poreznim obveznicima u druga dva slučaja. U slučaju Petrokemije, bio bi to dogovor s jednim od vjerovnika koji ima interes daljnje proizvodnje i modernizacije, a u slučaju arbitraže transparentnost bi pokazala kako je ova vlada manje-više u tom slučaju dovedena pred gotov čin.

Za veću gospodarsku stabilnost i zaustavljanje spirale rata protiv investicija i kapitala bit će potrebno puno više. Dobar prvi korak bila bi institucionalizacija antisistemskih anomalija. Prijedlog zakona, na kojem radi Vladimir Šeks, a koji je predstavio u posljednjem Globusu, stoga je za pozdraviti.