Todorić traži saveznike u Rusima i poručuje nagodimo se kako ne bih otkrio sve što znam

Todorić se, samo na prvi pogled, čini kao čovjek koji nema više što izgubiti i koji se plaši da su mu organi gonjenja gotovo na kućnom pragu.

Ivica Todorić okružio se komunikacijskim i pravnim savjetnicima, hrvatskim i inozemnim. Spreman je na dugotrajni sudski postupak protiv hrvatske države. On tu više nema što izgubiti, a uostalom osim toga nema se više čime niti baviti. Poduzetničke priče pokušat će razvijati njegova djeca, ako im Državno odvjetništvo za to ostavi vremena, ali prvenstveno izvan Hrvatske, u Srbiji, Austriji ili u nekim drugim zemljama. O tome nekom drugom prilikom.

Kao urednik jedne poslovne novine bio sam u prilici više puta razgovarati, pa i nasamo, s tada nedodirljivim Gazdom, vlasnikom Agrokora. Ne toliko kao neki drugi novinari, ali opet dovoljno da mogu reći da razumijem kako je Agrokor funkcionirao, kako je nastao i kako je Todorić donosio odluke.

Strategija i okretanje Rusiji  

Sebe je, za razliku od većine hrvatskih političara i poduzetnika, promatrao kao stratega. Ključne odluke donosio je isključivo on, a Agrokor je ustrojio prema vojničkoj hijerarhiji. Svi su ga oslovljavali 'Predsjedniče', njegove odluke gotovo nitko osim u krugu najužih suradnika nije se usudio dovesti u pitanje, a zahvaljujući financijskoj podršci, zapošljavanju unutar Agrokora i nizu drugih usluga održavao je dobre odnose s političkom scenom i svim značajnim političkim strankama. No to je više, manje svima već poznato.

Iako Todorić posljednjim objavama pokušava u široj javnosti uljepšati svoj imidž i steći status žrtve uoči objave kompletnih financijskih rezultata o poslovanju Agrokora, što je najavljeno za petak, jasno je da Todorić ovog trenutka igra s bijelim figurama u odnosu na Vladu i Državno odvjetništvo.

Nitko ne zna što će objaviti i kada, prije nego bude uhićen ili bude izdan nalog za njegovo uhićenje. Todorić je svjestan da mu prava, ozbiljna i jedina opasnost za privatnu imovinu dolazi s istoka, da nitko drugi osim ruskih bankara neće ozbiljno potraživati privatnu imovinu Todorićevih u Hrvatskoj i inozemstvu, što je Sberbank već i pokazao ovrhom Mercatora u Sloveniji i pravnim potezima u Srbiji, Nizozemskoj i SAD-u.

Kao što je prije nekoliko godina strateški pogrešno prihvatio povoljnije kredite ruskih banaka i time okrenuo leđa zapadnom kapitalu na kojem je rastao svih ovih godina, Todorić je i Ruse pokušao izigrati pronalaženjem dodatnog kapitala, uoči neposrednog sloma Agrokora, još dalje na istoku, u Kini. Na njegovu žalost, vremena više nije bilo, budući da u Hrvatskoj tada više nije pitao za cijenu novca, već je uzimao kratkoročne pozajmice za tekuću likvidnost i preživljavanje bez obzira na cijenu. O tome dosta mogu reći njegovi dobavljači, ali i faktoring društva.

Godinu, dvije prije sloma Agrokora, zapadne bankare kad su dolazili u Zagreb najviše je zanimalo pitanje tko će preuzeti vodstvo Agrokora nakon Ivice Todorića. U njegove sinove nisu imali previše povjerenja, tražili su rješenje u glavnom financijašu Ivanu Crnjcu...

Ključne odluke Todorić je donosio pod pritiskom bankara i investitora koji su upravo u Agrokoru željeli objediniti trgovinu u regiji. I koliko god je Todoriću preuzimanje Mercatora bila fikcija, još i više je to bila želja njegovih investitora. I nakon što nije uspio iskoračiti na inozemno tržište u Ukrajini i Turskoj i time otvoriti vrata daljnjem financiranju svog poslovnog carstva, njegove ambicije svedene su u regije jugoistočne Europe i preuzimanje Mercatora trebalo je poslužiti daljnjoj odgodi više puta najavljivanog izlistavanja Agrokora na burzi. Njegove odluke bile su usmjerene daljnjem opstanku i poslovanju Agrokora, nakon Ivice Todorića.

Hrvatska 'poslovna' buržoazija

Todorić, koji je prije svega nastao kao rezultat politike i hrvatskog modela ortačkog kapitalizma, nije mogao prihvatiti da o njegovu poslovanju odlučuju drugi suvlasnici. Todorić je sebe uvijek promatrao ne jednim od nas, kako sada njegov internetski blog pokušava poručiti, nego iznad svih, dijelom elite, povlaštene naravno. Gotovo, dijelom hrvatske buržoazije, iako to nikad nigdje nije javno rekao.

'Predsjednik Agrokora' činio je vrh hrvatske poslovne elite. Imao je dovoljno novca i još više utjecaja i s drugim poslovnjacima svoga ranga, prije svega tadašnjim direktorom Zagrebačke banke Franjom Lukovićem, prvim čovjekom rovinjskog Adrisa Antom Vlahovićem i Hrvatskog telekoma Ivicom Mudrinićem. Držao je medije u svojim rukama i pokušavao kreirati političke procese i vrlo često uspijevao u tome. Da je uspio stvoriti poduzetničko-političku platformu, što je i pokušavao, vjerojatno bi u tome bio i još uspješniji.

Todorić zna da je Ante Ramljak, kao prvi čovjek privremene uprave, već na korak do nagodbe s vjerovnicima i da će Agrokor i njegove tvrtke zahvaljujući nepodmirenim potraživanjima koja će se na jedan ili drugi način pretvoriti u vlasničke udjele najkasnije na proljeće iduće godine i formalno promijeniti vlasnika. Todorić i svi vjerovnici koji će s tim rješenjima biti nezadovoljni, najvjerojatnije ruski bankari, godinama će se o tome tužakati na sudu s hrvatskom državom. I na kraju, vrlo vjerojatno, za pet do 10 godina dobiti odštetu od hrvatske države.

Todorić iznad svih, a ne jedan od nas

U ovom trenutku Todorić se hvata za slamku spasa i njegov interes je podudaran interesima ruskog kapitala. On im jasno poručuje, nisam ja kriv, nego Vlada, Ramljak i njegovi inozemni (austrijsko-američki) savjetnici. Upravo na toj podjeli, rusko-američkih interesa, Todorić gradi i svoju obranu. Temelje zavjere protiv sebe Todorić traži u sferi geopolitike, ali i primarnih ljudskih poriva, želje za novcem i provizijama. Oni koji su od njega tražili i dobivali novac svih ovih godina strepe od toga što će objaviti, koju prepisku, koje dokumente ili zapisnike sa sastanka. Griješe, ako misle, da on dokaza nema.

Todorić je sve, samo ne površan. Donio je niz pogrešnih odluka, vjerovao je da je nedodirljiv, kao što je uostalom i bio svih ovih godina. Vjerovao je da je iznad većine građana Hrvatske, a to su mu neki drugi omogućili.

I sada i Todorić traži formiranje istražnog povjerenstva, ali ne da kaže sve što zna. On to ne želi. Njegova nada jest da i neki drugi to neće htjeti, da sve izađe u javnost. I stoga je i odabrao blog, kao jednosmjerni oblik komunikacije, kao kanal komunikacije koji nadzire, naravno sa svojim suradnicima, i putem kojeg šalje poruke.

On nikad nije odgovarao drugima, već je bio iznad. Teško je prihvatiti drugačije okolnosti. Todorić nudi nagodbu, no pitanje je hoće li pronaći odgovarajućeg partnera i što je to, što bi njega zadovoljilo. Ostanak na slobodi, jest pogrešan odgovor. To je premalo za nekoga tko je nekad imao sve i odlučivao o svemu.

Ako netko povjeruje da je u tome ključ, pogriješio je i podcijenio je Todorića. Njemu nedostaje moć i sve ono što je imao i na što je naviknut. Posljednjim objavama dobio je iluziju da ponovno ima kontrolu nad nekim procesima. No on želi više.