Šonje predložio šest proturecesijskih mjera protiv krize zbog korone

Prva mjera: javno obećanje Vlade da odustaje od novih državnih rashoda poput plaćanja za povratak iseljenih, uz jednako jasno javno obećanje da se neće ponoviti dramatične pogreške iz 2009. kada su u srcu krize povećani porezi radi čuvanja državnih izdataka i puštanja privatnog sektora niz vodu. Puno je važnije, ali i lakše, zadržati ljude u zemlji da ne odu u uvjetima krize, nego privući otišle da se vrate. Vjerodostojno obećanje ove vrste imalo bi pozitivan utjecaj na očekivanja, a ona su u ovakvim situacijama veoma važna. Ova je mjera je nužan uvjet za uspjeh ostalih mjera.

Druga mjera: dao sam već izjavu nekim medijima – predlažem obustavu uplata akontacija poreza na dobit nakon uplata poreza za 2019. Treba obustaviti uplate akontacija od 4. ili 5. mjeseca 2020., do daljnjega. Razlozi su sljedeći:

a) Akontacije su ionako kredit poduzetnika državi, pa nema smisla da poduzetnici kreditiraju državu, osobito u ovakvoj situaciji.

b) Treba očekivati da će dobit poduzetnika pasti u ovoj godini, pa zašto uzimati novac koji ne pripada državi ili komplicirati s uobičajeno zamornim zahtjevima za reviziju akontacija kojima porezna uprava sporo izlazi ususret i nepotrebno opterećuje službenike porezne uprave.

c) S gledišta računa države suštinski efekt ravan je nuli. Obustava akontacija utječe samo na cash flow proračuna koji će se lako “peglati”. Država će uprihoditi stvaran porez na dobit 2020. kada stvarno dospije po obračunu (u travnju 2021.), a nedostajući cash flow u međuvremenu bez problema će se financirati izdavanjem trezorskih zapisa (manje od 1mlrd HRK dodatno na mjesec). Država ih ionako može plasirati gotovo bez troška – po kamatnim stopama blizu nule, ali uz uvjet broj šest koji je objašnjen na kraju teksta.

Poduzetnicima će tako ostati na raspolaganju više sredstava za premoštenje eventualnog kriznog “praznog hoda”, čime će se umanjiti pritisak na otpuštanje radnika. U teoriji, oni bi se mogli zadužiti kod banaka proporcionalno potraživanju koje imaju od države, no mnoge teorije ne vrijede kad kriza snažno udara. Možemo se samo nadati da više nikome nikada neće pasti na pamet uvesti tako nepravedan fiskalni instrument kao što su akontacije poreza na dobit (jer se porez ne može platiti na nepostojeću osnovicu koju si je zamislio neki državni službenik prema formuli koju je smislio drugi).

Treća mjera: hrvatsko tržište kapitala nikada se nije oporavilo nakon krize 2008./09. Unatoč tome, neki politički mudrijaši uveli su porez na kapitalnu dobit «u ime pravednosti». Mali ulagači otjerani su s tržišta. Likvidnost je pala. Trgovanje i prikupljanje kapitala predvidivo je zamrlo, a dodatni udarac stigao je proteklih dana kada je tržišni egzodus bio masovan. Zagrebačka burza pretvorena je u igračku za uzak krug znanaca i eksperata. Tržište kapitala treba rehabilitirati, omasoviti i pripremiti za sljedeći ciklus kako bi prikupljanje vlansičkog kapitala postalo svakodnevni način financiranja rastućih hrvatskih poduzeća. Porez na kapitalnu dobit beznačajan je prihod proračuna, a njegovo administriranje je skupo. Porez na kapitalnu dobit treba trenutačno ukinuti i ne treba mu se vraćati najmanje 10 godina, dok hrvatska poduzeća kapitalno ne ojačaju tako da budu međunarodno konkurentna.

Šonje navodi da niti jedna od mjera neće imati negativan utjecaj na prihode državnog proračuna. 

Četvrta mjera koju navodi je privremena obustava uplata dijela socijalnih doprinosa koja će najviše utjecati na poduzeća s relativno većim brojem zaposlenih i značajnijim udjelom troška rada u ukupnim troškovima.

Vlada treba pripremiti sigurnosnu mrežu za nezaposlene, kao petu mjeru. Ukupne naknade za nezaposlene prirodno će se povećati (jer će rasti broj nezaposlenih), no pored toga treba sve pripremiti za izvedbu programa za prekvalifikaciju nezaposlenih, napominje Šonje.

Šesta mjera: prevencija financijske krize. Jasno da će mjere četiri i pet, uz prirodno smanjenje prihoda proračuna u krizi, djelovati na povećanje deficita proračuna. U krizi je to očekivano i dobrodošlo, sve dok širenje deficita ne poremeti prinos na državne obveznice i zdravu strukturu državnih rashoda.