Saša otkrila nepopularnu stranu priče o radu u Njemačkoj: 'Morala sam čekati noć...'

"Ležala sam u čistom krevetu, okružena s dva trokrevetna ležaja, što ukupno čini šest mjesta za spavanje. Pokušala sam zaspati, ali bilo je previše toplo, a kroz zid do moje glave svijetlio je veliki televizor koji je prikazivao poljski program, iako ga nitko nije gledao. Srećom, veliki stres koji me pratio prije dolaska na farmu napokon je iza mene", otkrila je Saša Ulova za britanski Guardian. "Moj put na farmu započeo je dugim putovanjem vlakom, a dočekala me gazdarica Edita, čiji suprug Markus posjeduje farmu. Uzela je moj težak kofer pun hrane i odnijela ga u dnevni boravak smješten pod krovom velike staje", započela je. 

Otkrila je kako joj odluka o dolasku na tu farmu nije bila teška. "Prehrambena industrija u Europi ovisi o radnicima migrantima, a ja sam tražila posao na poljskoj web stranici, znajući da mnogi Poljaci odlaze raditi u Njemačku. Javila sam se na oglas i ubrzo saznala da ću raditi sedam dana tjedno, s najmanje 10 sati rada dnevno, uz plaću od 6,20 eura po satu. Agencija je naplaćivala naknadu od 200 eura, plus 105 eura za krevet, a sve troškove hrane morala sam pokriti sama", objasnila je.

"Prvog jutra, moja cimerica Danka, koja ima preko 60 godina, odvela me u šupu za pakiranje, gdje već radi tridesetak žena. Stajale su uz pokretne trake, razvrstavajući povrće za salatu koje ide u pakiranje. Moj zadatak bio je prepoloviti oguljeni luk i narezati crveni luk na komade od tri centimetra. Radim s raznim ženama, sve su ljubazne, a jedna mi je čak ponudila da će ona narezati luk ako ja samo ogulim. Satima sam stajala na istom mjestu, a vrijeme do pauze za ručak činilo se beskrajnim. Odlazak u toalet postao je neugodan jer znamo da ne bismo trebali često prekidati rad", otkrila je jezive detalje Saša.

FOTO: Unsplash (Ilustracija)

Puno Poljaka

"U hostelu smo se okupljali oko dva štednjaka gdje smo pripremali obroke", nastavila je pa se prisjetila razgovora sa Sabinom i njezinom kćeri Evelinom, koje su došle iz Poljske. "Sabina ima još troje djece kod kuće. Nakon što je suprug napustio obitelj, počela je slati novac sestri, kćeri i unuku. Moj posao uključivao je rezanje luka, paprike, rajčice i drugog povrća. Zglobovi su me boljeli, a posao se činio kao da nema kraja. Na kraju prvog radnog dana, smjena mi je  završila u 18 sati. Sabina se ponudila da ide sa mnom u trgovinu po potrebne stvari, iako je udaljena tri kilometra pješice", nastavila je. 

Saša je rekla kako joj je Sabina tada objasnila princip rada i kako su ugovori organizirani. "Radite određeni broj sati, ali se manji broj evidentira. Iako sam potpisala ugovor koji bi trebao odgovarati njemačkom zakonu, dobila sam dva lista za prijavu rada – jedan za stvarne sate, a drugi za službenu evidenciju, koja se nikada ne odražava stvarnost. Jedna od najtežih stvari u ovom poslu je što nikad ne znate kada će smjena završiti. Kada sam pitala o slobodnom popodnevu, jedna žena mi je odgovorila da ovdje nema radnog vremena", kazala je pa je rekla kako su tamo svi bili umorni te je dodala kako su je ruke boljele, a od neprestanog rada bila je potpuno iscrpljena.

Saša je objasnila kako je radila fizički zahtjevan posao uz 14 sati na nogama, uz dodatno vrijeme za čišćenje i kuhanje. "Ujutro i navečer svi smo se naguravali u kupaonici, a moja radna odjeća već je smrdjela. Morala sam čekati noć kako bih mogla oprati odjeću, a iscrpljenost me tjerala na spavanje. S vremenom, ova rutina postala mi je normalna. Većinom sam radila s ljudima u 50-ima, a neki su izgledali i znatno starije, što može biti posljedica iscrpljujućeg života", nastavila je Saša nakon čega je opisala iskustvo s inspekcijom rada.

FOTO: Unsplash (Ilustracija)

Neljudski uvjeti

"Objasnili su nam kako se trebamo ponašati: trebamo reći da radimo devet ili deset sati dnevno, a najvažnije je imati dvije pauze. Danka je kupila stolnjak za kuhinju da bismo izgledali bolje tijekom inspekcije. Naredili su nam da se ponašamo normalno. Oko deset sati došla su dvojica inspektora koja nas nisu ni primijetila. Radili smo bez hrane i pauze, a mnogi su se bojali koristiti toalet. Zbog usamljenosti, mnogi od nas su pili. Radni uvjeti se nisu poboljšavali jer uvijek ima ljudi koji su bili spremni raditi za nisku cijenu", objasnila je te je istaknula kako je nada među radnicima za boljim uvjetima uvijek postojala. 

Njemačku čeka još jedan povijesni preokret: 'Zemlja ne smije otići psima'

"Mnogi se radnici nadaju da će pomoći svojoj djeci ili kupiti stan, no neki su ostali zauvijek jer im je posao uništio život. Nakon mjesec dana na farmi, napustila sam je s gotovinom od 1500 eura. S kolegama sam se oprostila s toplim zagrljajima. Posljednjeg poslijepodneva, promatrala sam trgovinu u kojoj se prodaje povrće s naše farme. Unutrašnjost izgleda kao organski raj, ali znamo da mnogi kupci obično okreću glavu kada nas vide. Radim s ljudima, ali često se pitam koliko im je zaista stalo do naših uvjeta rada", zaključila je Saša za Guardian.