Očuvanje zelenih površina bit će ključno: Ovo su koraci za prilagodbu klimatskim promjenama

Da priroda može biti ključ borbe protiv klimatskih promjena pokazuje najnovija Uredba o obnovi prirode, koja je stupila na snagu 18. kolovoza 2024. godine i obvezujuća je za sve zemlje EU. Kao jedan od ciljeva navodi se očuvanje zelenih površina u urbanim područjima.

Što to konkretno znači za Zagreb i druge velike gradove u Hrvatskoj? Imamo li dovoljno zelenih površina? Koliko bi stabala trebalo dodatno posaditi? Uz ova pitanja, zanimalo nas je i koji su ostali ciljevi Uredbe i što njezino donošenje točno znači za našu zemlju te hoće li se na ovaj način ublažiti posljedice klimatskih promjena. U intervjuu za Generaciju više nam je otkrio Hrvoje Radovanović, voditelj teme zaštite prirode iz Zelene akcije.

FOTO: Zelena akcija

Mjere za obnovu ekosustava

Za početak, recite nam koji su ciljevi Uredbe o obnovi prirode i jesu li obvezujući za Hrvatsku?

Glavni cilj uredbe je obnoviti degradirane europske ekosustave kako bi se dugoročno povećala bioraznolikost kontinenta, osigurale korisne funkcije ekosustava, poput oprašivanja usjeva, zaštite od poplava, pročišćavanja vode i zraka itd., doprinijelo ublažavanju posljedica klimatskih promjena te poboljšala sigurnost opskrbe hranom.

Osim ovih općenitih ciljeva, Uredba navodi i niz specifičnih, mjerljivih ciljeva za pojedine tipove staništa, kao što su močvarna, riječna, morska, šumska, travnjačka, poljoprivredna, kao i ona karakteristična za urbane sredine. Ciljevi Uredbe pravno su obvezujući za sve države članice EU, pa tako i za Hrvatsku.   

Što to točno znači za našu zemlju? Koje su nam obaveze u narednom razdoblju?

Za Hrvatsku to znači da će u upravljanje različitim sektorima, poput šumarstva, poljoprivrede, vodoprivrede i slično morati uključiti mjere za obnovu ekosustava koje doprinose postizanju zacrtanih ciljeva. S obzirom na to da su za različite tipove ekosustava postavljeni različiti specifični ciljevi te da je neke od tih ciljeva moguće ostvariti na više načina, potencijalnih mjera je mnogo.

Kao primjere možemo navesti uklanjanje umjetnih barijera s rijeka kako bi se osigurala veća povezanost riječnih staništa i tok rijeka vratilo u što prirodnije stanje; mjere za povećavanje krajobrazne raznolikosti poljoprivrednih površina poput, sadnje cvijeća, živica, šumaraka, iskapanje jezeraca, osiguravanje stanišnih koridora i slično; povećanje šumskih sastojina koje sadrže stabla različite starosti, uključujući i mrtva stabla, kako bi se povećala raznolikost (mikro)staništa i time osigurali povoljni uvjeti za što veći broj šumskih vrsta i tako dalje.

FOTO: Pixabay

Obnova prirode

Hoće li se na ovaj način ublažiti posljedice klimatskih promjena?

Obnova prirode svakako igra važnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena. Zdravi ekosustavi poput šuma ili močvara upijaju znatne količine CO2 iz atmosfere, a mogu doprinijeti i ublažavanju posljedica klimatskih promjena, poput pozitivne uloge močvara u ublažavanju poplavnih valova izazvanih sve češćim vremenskim ekstremima ili uloge gradskog zelenila u ublažavanju posljedica toplinskih valova u urbanim sredinama.

Ipak, valja naglasiti da, iako tzv. rješenja utemeljena na prirodi mogu igrati određenu ulogu u ublažavanju posljedica klimatskih promjena, ona nipošto ne smiju postati distrakcija ili zamjena za hitno rezanje emisija stakleničkih plinova što skorijim napuštanjem fosilnih goriva kao izvora energije.  

Što sve podrazumijeva Zaštita oprašivača koja se spominje u Uredbi?

Prepoznajući ključnu ulogu koju oprašivači igraju u poljoprivrednim, ali i svim ostalim kopnenim ekosustavima, Uredba postavlja i specifične ciljeve koji se odnose na njihovu zaštitu i obnovu njihovih populacija. Konkretno, države članice bi trebale uspostaviti mjere koje poboljšavaju raznolikost oprašivača te najkasnije do 2030. zaustavljaju smanjivanje njihovih populacija. Nakon toga, njihove bi populacije trebale rasti sve do dostizanja zadovoljavajuće razine koja će biti definirana naknadno (rok također do 2030.), korištenjem najnovijih dostupnih znanstvenih podataka.

Osim samih mjera obnove, države članice će morati osigurati i praćenje populacija oprašivača, koristeći standardiziranu metodologiju primijenjenu na reprezentativnom broju lokaliteta kako bi se mogli objektivno pratiti populacijski trendovi i učinkovitost samih mjera.

FOTO: Pixabay

Rok od dvije godine

Spominje se i to da države članice EU moraju izraditi nacionalne planove obnove. Što je sve potrebno učiniti?

Države članice nakon stupanja Uredbe na snagu imaju rok od dvije godine (do rujna 2026.) da Europskoj komisiji dostave prijedloge nacionalnih planova obnove u kojima opisuju na koji način planiraju osigurati ostvarivanje postavljenih ciljeva na nacionalnom nivou, odnosno doprinijeti ostvarivanju ciljeva koji su kvantificirani na razini čitave Unije (25.000 km rijeka slobodnog toka, sadnja tri milijarde stabala). Da bi se takav plan mogao izraditi, prvo je potrebno utvrditi početno stanje ekosustava koje je potrebno obnoviti, uključujući njihov prostorni raspored i stupanj očuvanosti/degradiranosti. Nakon toga, potrebno je odrediti mjere čija bi implementacija trebala dovesti do zadovoljavajućeg stanja tih ekosustava, onako kako ga definira Uredba i podzakonski akti koji će iz nje proizaći.

Potrebno je navesti i vremenski raspored uspostave mjera, kao i načine praćenja njihovog učinka i revidiranja tamo gdje se ustanovi da je to potrebno kako bi se osiguralo postizanje ciljeva. Također, države članice bi trebale procijeniti i socioekonomske učinke i koristi od planiranih mjera, uključujući i procjenu potreba za financiranje njihove provedbe te predviđene modele financiranja. Nakon podnošenja nacrta Europskoj komisiji, Komisija može komentirati nacionalni plan u roku od 6 mjeseci, nakon čega država članica ima još dodatnih 6 mjeseci da podnese finalnu verziju plana, uzimajući u obzir komentare Komisije. Nacionalni planovi obuhvaćaju razdoblje do 2050. godine, uključujući prijelazne rokove i periodičke evaluacije/revizije predviđene različitim člancima Uredbe.    

FOTO: Pixabay

Grad Zagreb posadio 8000 stabala

Jedan od ciljeva jest taj da ne dođe do gubitka zelenih površina u urbanim područjima. Što to konkretno znači za Zagreb i druge velike gradove? Imamo li dovoljno zelenih površina? Koliko bi stabala trebalo dodatno posaditi?

Države članice imaju obavezu do kraja 2030. osigurati da na ukupnom nacionalnom području ne dođe do neto gubitka urbanih zelenih površina i prekrivenosti gradova krošnjama stabala, s 2024. kao referentnom godinom. Nakon toga, trend bi trebao biti u smjeru povećanja urbanih zelenih površina do postizanja zadovoljavajuće razine koja će također biti definirana do 2030. Što se tiče konkretne situacije u Hrvatskoj, Zelena akcija je, kao prvenstveno zagrebačka organizacija, najviše pratila situaciju u Zagrebu.

Otpadne vode prijete Jadranu, no ima još veći problem: 'Molimo građane da se uključe'

Iako i dalje zaprimamo prijave građana vezano uz problematično gospodarenje šumama na gradskom području (mahom se radi o šumama u privatnom ili u vlasništvu Hrvatskih šuma), trendovi na razini gradskih politika u zadnje su vrijeme pozitivni. Tako, na primjer, najnovijim izmjenama i dopunama zagrebačkog GUP-a niti jedna zelena površina nije prenamijenjena u građevinsku zonu, a udio zelenih površina u odnosu na još uvijek važeći GUP povećan je za 36 hektara. Osim toga, Grad je u sezoni 2023./2024. posadio 8000 stabala, četiri puta više od prosjeka ranijih godina. Prostora za napredak, naravno, uvijek ima te će i Zagreb i svi ostali gradovi u Hrvatskoj od 2031. najvjerojatnije morati ići u smjeru dodatnog povećavanja zelenih površina.   

*Tekst je objavljen u sklopu projekta "Priroda – ključ borbe protiv klimatskih promjena" kojeg financira Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.