OSVRT STRUČNJAKA

Licemjerje Zapada i klimatski summit u Madridu

Autor

dd/Ivan Brodić/Energypress

U sjeni pregovora o prestanku štrajka i seriji novih apetita hrvatskih interesnih grupacija ostalo je otkazivanje Plenkovićeva puta na dvotjedni klimatski summit u Madridu, koji bi mogao, htjeli ne htjeli smanjiti apetite spomenutih interesnih grupacija.

02.12.2019. u 20:18
Ispiši članak

Jer, od 1990. na ovamo generira se apetit na koji malo tko ima jednoznačan odgovor.

Prije nekoliko je dana Eurpşka komisija na čelu s Ursulom von der Leyen, koja može svoj izbor zahvaliti pregovaranju Andreja Plenkovića i inzistiranju na tome kako čelno mjesto Komisije pripada EPP-u (za što je na summitu u Zagrebu dobio neupitne kredite), počela sa svojim mandatom. Iako s dolaskom u poziciju kasni oko mjesec dana, obzirom na njen nastupni govor i govor na saslušanju možemo reći kako je sretna okolnost što je sve koincidiralo s početkom Klimatskog summita u Madridu (COP 25).

Konferencija se trebala održati u Čileu, no premještena je u Španjolsku zbog građanskih nemira u prvospomenutoj zemlji, no to je druga tema.

Von der Leyen od početka ističe kako je važno da Europska komisija sebe u Madridu predstavi Europskim zelenim planom, koji stupa na snagu odmah. To je ključni dio njenoga petogodišnjeg programa koji svoj forte mora dobiti u prvih stotinu dana mandata. Uključivat će europski propis o klimi koji ima za cilj postići ugljičnu neutralnost do 2050 godine. Dvadeset godina ranije od toga ona ima plan smanjiti emisije štetnih plinova za 50 posto u odnosu na referentnu 1990. godinu, kada su počele UN-ove konferencije o klimi.

Europska investicijska banka, iako još nije promijenila ime, već sada se može smatrati klimatskom bankom, ona je naime prestala financirati projekte fosilnih gorima, a više od četvrtine ulaganja planira u klimatske projekte s tendencijom udvostručenja postotka do kraja mandata ove Komisije. Von der Leyen će na summitu u Madridu predložiti sporazum o klimi koji bi okupio lokalne zajednice, građansko društvo, industriju i obrazovanje.

Sve to trebalo bi Europu postaviti u poziciju globalnog predvodnika u borbi protiv klimatskih promjena, jer, smatra von der Leyen, to je egzistencijalno pitanje za Europu i svijet. Od Europskog je parlamenta dobila podršku u vidu rezolucije kojom je Parlament uveo svojevrsno izvanredno stanje te proglasio stanje klimatske i ekološke krize.

Tako je Ministarstvo Tomislava Ćorića prije nekoliko mjeseci u uvodu nacrtu nove energetske strategije, objavilo prognoze za Hrvatsku u kojima kaže kako se gubici zbog klime u Hrvatskoj od 1980. do 2013. godine mjere u milijardama eura ili je to godišnje 68 milijuna kuna.

Međutim, globalno, ako izuzmemo manjinske glasove, koje su u Hrvatskoj artikulirali Paar nešto ranije Milenković, o tome kako ne postoje klimatske promjene uvjetovane čovjekom, nego su to normalni intervali Zemlje, postoje brojni izazovi.

Ipak, možda najveći od izazova jest licemjerje Zapada. Pri tome ne mislim na otkazivanje SAD-a pristupanju Pariškoj konvenciji zbog oporavka vlastite ekonomije, nego to što upravo Europa, koja želi postati niskougljični predvodnik, već godinama izvozi ugljičnu industriju u azijske i afričke zemlje, a ne vidi se naznaka kako će prestati konzumirati proizvode.

Lijepo je s visoka propovijedati i kriviti drugoga, a ne uništavati vlastitu kvalitetu života. Uostalom, i te zemlje postavljaju pitanje vlastitog razvoja do mogućnosti konzumacije novih, čišćih tehnologija. Naime, ako nekome nije još jasno, ne možemo podići zračni "berlinski“ zid kako bismo odvojili nečistu od čiste atmosfere. Vrlo sličan problem postoji i u EU. Naime, nisu sve zemlje temeljito deindustrijalizirane poput Hrvatske. Tako, recimo Poljska, a uvjetno i Njemačka, ovise o proizvodnji energije iz ugljena te su rezervirane prema planovima von der Leyen.

Posebno je pitanje migracija, jer ako klima promijeni vizuru svijeta, posve će sigurno to utjecati na neku novu seobu naroda. Oxfam prije nekoliko dana na to upozorava. Postavlja se pitanje tko će sve to platiti? Trebaju li države, ali i Europska unija akumulirati novac povećanjem stope i nearbitrarnom intervencijom ili se kladiti na fiskalno ohrabrivanje u cilju bržeg razvoja novih tehnologija koje će usporiti klimatske promjene?

Kažem usporiti, jer, zdravorazumski, svaka ljudska djelatnost ostavlja trag u prirodi, a nulta stopa ugljičnog traga moguća je samo ukoliko ubijemo sva živa bića na zemlji, no to je druga tema.

Osnivanje fonda za regije i zemlje koje bi trebale ponijeti teret brže tranzicije prema čišćoj energiji dodatni je izazov. Naime, iako se o detaljima fonda još ne zna, procedure donošenja europskog proračuna i onako su komplicirane i teške, pa je posve legitimno postaviti pitanje kako će se sve zemlje dogovoriti o uvođenju mogućeg sveeuropskog klimatskog poreza (o kojem je von der Leyen govorila prilikom saslušanja u Parlamentu) bez nekog veta zemalja koje se sporije razvijaju ili su ovisne o fosilima. A svaki veto velika je opasnost ka dezintegraciji Unije ili uvođenju Unije s više brzina, što von der Leyen gotovo smatra psovkom.

Nadalje, autoru ovih redova, uz punu svijest o tome kako nove tehnologije nekada trebaju paternalističko poticanje potražnje, nejasno je kako će se generirati dodana vrijednost za razvoj tehnologija vezanih uz čišću energiju. Kako ćemo proizvesti elektrane novih energija bez udjela fosilne energije u njihovoj proizvodnji. Kako ćemo učiniti dostupnom materijale za akumulaciju obnovljive energije koji ne onečišćuju okoliš poput litija. Uostalom, EU nema litija, ne bi li pretjerana ovisnost o njemu bila sigurnosni problem ili odvela svijet u neokolonijalizam?
Posebno je pitanje, također, nuklearna energija i njeno unaprjeđenje kako se svako desetljeće ne bi događala neka kataklizma.

Kako akumulirati dodanu vrijednost za razvoj novih tehnologija ako fiskalno kažnjavamo ekonomiju umjesto da je fiskalno ohrabrujemo? Naime, inovacije koje svijet potrebuje moguće su samo ako ohrabrimo proizvodni sektor, manjim, a ne višim i novim nametima, jer ako pogledamo gdje su se to događale takve inovacije, gotovo je to uvijek bilo na mjestima s manje nearbitrarnog funkcioniranja države. Ili usprkos tome. Barem je tako priopćio UN u kolovozu ove godine, kako su na vrhu inovativnosti zemlje poput Švicarske, SAD-a, Nizozemske, Singapura, Hong Konga, Južne Koreje, Danske….

Nejasno je stoga (ili barem za duboko se zabrinuti) ako se usuglasimo kako je krajnje vrijeme da čovjek poduzme nešto glede upravljanja okolišem i smanjenja svoga štetnog traga u njemu, zašto želimo postići rezultat metodom koja je do sada činila suprotan rezultat, piše Ivan Brodić na portalu Energypress.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.