Konferencija o mentalnom zdravlju: 'Suvremeno doba teži individualnosti, a to nije u ljudskoj prirodi'

Ova zanimljiva jednodnevna konferencija u svom drugom izdanju okuplja ljude svih životnih uloga s jednom zajedničkom misijom: da mentalno zdravlje prestane biti tabu i postane tema o kojoj otvoreno i hrabro razgovaramo. 

Kroz panele, predavanja i inspirativna svjedočanstva dotaknut ćemo  i ove godine teme koje oblikuju našu svakodnevicu: stigmu i tišinu oko mentalnih poteškoća, epidemiju izgaranja, utjecaj umjetne inteligencije i digitalnih navika na naš um, ali i toksične odnose koji nas iscrpljuju.

A kako si ti? je poziv na promjenu i stvaranje kulture u kojoj je briga za mentalno zdravlje znak snage, a ne slabosti, ali i prilika da naučimo graditi otpornost, otvorenost i povezanost kako bismo mogli biti dobro za sebe i za one s kojima dolazimo u kontakt. O mentalnom zdravlju često govorimo tiho ili ga uopće ne spominjemo.

Stigma, nerazumijevanje i strah od osude najčešći su razlozi zbog kojih mnogi ostaju sami sa svojim teškoćama. Kroz panel rasprave pokušat ćemo odgovoriti na pitanja poput zašto šutimo, kako primijetiti digitalne poroke, patimo li od pretjeranog stresa, jesmo li na rubu izgaranja te – plaču li muškarci. Sve to približit će nam vodeći stručnjaci, ali i obični, hrabri ljudi koji progovaraju o svojim problemima. Prvi dio konferencije možete pratiti OVDJE. 

Tijek drugog dijela konferencije:

14:36 NLP je poput struje koju svi koristimo

Gdje se NLP najčešće primjenjuje? “Baš kao mindfullness, iako vrijedi za sve tri metode, radi se o obrascima koji se ispoljavaju u svim pojavama našeg života. Pitanje je sadržaja kojeg unesemo i kada me ljudi pitaju zašto se NLP svuda miješa, draga mi je usporedba s električnom strujom. Većina nas njome se koristi na razne svrhe, od toga da feniramo kosu, do toga da nas osvjetljavaju reflektori, ali većina ne bi znala definiciju iz osnovne škole što je to struja. No, to nas ne sprječava da ju koristimo. NLP je slična stvar, radi se o obrascima koji su nesvjesni i od kojih možemo imati koristi kada ih osvijestimo”, kaže Kastrapelli ističući da je i njoj NLP pomogao u brojnim životnim situacijama. Danas se, rekla je, koristi čak i u pripremama sportaša, u coachingu i niz drugih disciplina.

Svatko ima svoje mjesto u obitelji koje mu nitko ne može oduzeti, dok u poslovnom okruženju postoje različiti ljudi i uloge. Pripadnost je tu stvar dogovora te se stvari mogu promijeniti i pravila su drugačija. To je klasičan primjer sistemske konstelacije, kao i razlog zašto se ne treba ozbiljno shvatiti korporacije koje kazuju da su svi zaposlenici “obitelj”. No, postoje obiteljske tvrtke, kod kojih su te konstelacije, opet, drugačije.  Obitelj i poslovna organizacija imaju sasvim drugačije ciljeve, a obiteljski način funkcioniranja u organizacijama može samo štetiti.

14.00 Panel: Tri ključa promjene

Počinje zaključni panel ovogodišnje konferencije “A kako si ti?” pod naslovom “Tri ključa promjene”, u kojem će sudjelovati Amika Tomčić, predsjednica Akademije sistemskih konstelacija, edukatorica, Gordana Kastrapelli, NLP master trenerica te Iva Mia Krušlin, predsjednica Udruge Mindfulness Inicijativa Hrvatska, a moderatorica je Renata Potočnik, direktorica EduComm PR.

“Svaka misao utječe na emocije, na senzacije. Čim se ustanete ujutro, kreće obiteljski život koji zna biti opterećujući, to nosimo na posao koji zna biti težak, pa to vraćamo u privatni i tako… Nekada bi mi bilo teško uopće ustati iz kreveta, ali sada se budim sa zahvalnošću, sjednem, napravim kratku vježbu, popijem čaj ili kavu, sve to doprinosi da kvalitetnije počnem dan i nisam namrgođena ujutro pred svojom djecom”, objasnila je Iva Mia Krušlin.

Što su sistemske konstelacije, pitanje je za Amiku Tomičić.

“One promatraju čovjeka i sve teme u kontekstu, svi konteksti su sistemi. Čovjek nije izoliran iako suvremeno doba teži individualnosti, to nije u ljudskoj prirodi. Živimo u sistemima, prvi je obitelj, zatim društveni sistemi, posao, ideologija, timovi, klubovi i stranke, a postoje i unutarnji sistem te tjelesni. Sistemske konstelacije čovjeku pristupaju kroz taj sustav, prikazujemo sistem u prostor. Kroz to postavljanje otkrivaju se dinamike kojih nismo svjesni dok ne progovorimo o njima. Osvještavamo kako neke probleme možemo riješiti. To je veoma doživljajna tehnika na temelju koje se mijenja naša fiziologija, a teme možemo otpustiti gledajući ih iz druge perspektive. Radi se o tome da kroz novi pogled nalazimo rješenje”, pojasnila je ona. Dodala je da sistemske konstelacije mogu biti i grupne ili kroz markaciju figura. “U svim tim slučajevima doživljavamo na drugi način, teško je objasniti, ali to više nije teorija nego doživljaj. zato je efekt konstelacija uvijek iznenađenje, čak i za mene, jer mom svjesnom umu nije dostupno ono što ću vidjeti kada zavirim u sistem.

Gordana Kastrapelli ističe kako je NLP (neurolingvističko programiranje) vrlo važna metoda. “Njeni osnivači promatrali su što rade ljudi koji uspijevaju riješiti stvari. NLP kreće iz prakse, ne teorije, tu je poveznica s mindfullnessom. neki obrasci ponašanja i jezični obrasci se promatraju. Jezik nastaje kao posljedica iskustva, njime opisujemo što nam se događa, što želimo ili ne želimo. Ali ima i povratno iskustvo, priče koje sebi svjesno i nesvjesno pričamo imaju utjecaj na nas. Često ni ne primijetimo da naše misli nemaju dodir sa stvarnosti. Jezik kojim sebi i drugima objašnjavamo stvari, ponajviše sebi, jako je bitan, a NLP nam nudi mnoštvo alata koji se vrlo lako uče. NLP ima taj aspekt doživljaja koji su vrlo smisleni i logični, ali mogu izgledati čudno ako o njima samo čitate ili slušate”, kazala je.

Dodaje da NLP nije utemeljen na znanstvenom otkriću i nije tako postavljen. “To ne znači da metodologija NLP-a ne nalaze uporište u znanosti. Bitno je što je iz znanosti, a što kontra znanosti, a NLP to svakako nije. Kada vidimo da nešto ne funkcionira, tu praksu nećemo koristiti. Većinu stvari koju u NLP radimo pokazuje nam da je suprotno od onoga što nam kaže znanost. Danas je to mnogo lakše raditi nego prije dvadesetak godina. Neuroznanost je prije bila manja, tehnologija nije mogla pokazati mnoge stvari koje danas možemo vidjeti i razumjeti zašto neke stvari funkcioniraju”.

Tomičić kaže kako konstelacije ne počivaju na znanosti, već su fenomenološka metoda. “Ne moramo nužno znat uzroke, ali možemo promatrati fenomen djelovanja. Epigenetika, transgeneracijski prijenos traume…to više nije alternativa. Mnogo istraživanja napravljeno je na utjecaju sistemskih konstelacija u organizacijskom settingu, tu ima mnogo istraživanja na razini marketinga, HR-a, koja dokazuju da konstelacije imaju svoje uporište”.

Iva Mia Krušlin kaže da je osnivač sekundarnog mindfullnfessa liječnik koji je u SAD-u osnovao institut za stres i depresiju. Zato je ta metoda danas prepoznata i kod liječenja depresije, ali i drugih zdravstvenih stanja. “Svoje klijente učimo bazične vježbe, ako vidimo da imaju dublje dijelove života na kojima bi trebalo raditi, predlažemo im konstelaciju jer sistemski rad daje transformaciju na vidljivoj razini. Zato je dobra komplementarna praksa”, istaknula je ona.

13:30 Panel: Plaču li muškarci?

U panelu zanimljivog naslova sudjelovat će  dr. med. Hrvoje Handl, psihijatar, psihoanalitičar, Klinika za psihijatriju Sv. Ivan Zagreb te Domagoj Jakopović Ribafish, voditelj, novinar, i gastro bloger, a moderatorica je Ivana Radaljac Krušlin, urednica i voditeljica emisije “Etera”, Hrvatski radio. Ona je uvodno rekla kako su nas uvijek učili da “suze nisu za muškarce”, dodajući da postoje jasne statistike koliko i kako muškarci trpe. Prvo je pitanje bilo – kada su posljednji puta plakali.

“Često, navijam za Hajduk”, rekao je Ribafish i nasmijao okupljene. “No, to nije tema našeg današnjeg skupa, ali da znate da nama izlete i suze kada se ne biste nadali”, dodao je.

Dr. Handl odgovorio je o razlikama između tradicionalnog i današnjeg odgoja. “Na Facebooku je bio lijep pokret gdje je puno muškaraca plakalo, to je bilo izvrsno. Pristalica sam da muškarci smiju plakati ako imaju razloga. Može se plakati i od sreće, radi uspjeha reprezentacije, ali važno je stvoriti mjesto za izražavanje emocija. To ovisi o strukturi ličnosti. “Primjer su djeca, ako su dovoljno zrela može se i pred njima plakati, pred nekom djecom ipak ne bi trbealo. Sigurno je mjesto za plakanje, recimo, u grupi, kao što mi imamo u bolnici u grupi, dnevna bolnica za poremećaje hranjenja. Potrebna su dva mozga da podnesu jednu važnu misao. Svoje pacijentice na raznim terapijama učimo, ako želite pomoći nekome tko ne prepoznaje emociju, da ga pitate gdje u tijelu nešto osjeća. Nađite mjesto energije u kojem osjećate nemir i počnite ga opisivati na način na koji možete i želite. To mjesto u tijelu bitno je definirati, a osjećaj nije važno ni imenovati.

Ljudi su odrasli na Instagramu, koji je stvoren 2010. Internet je puno odmogao u formulaciji osjećaja, ljudi više nisu sa sobom, nego sa ekranima. Susrećem pacijente koji s ekranom komuniciraju emotivno, a bez ekrana ne. Da bi mogao reagirati, moraš prepoznati, a onda si moraš prvo dozvoliti da ne znaš. Da možeš plakati, a odgojen si da ne plačeš, moraš dovoljno dugo biti u mudrom i razumnom odnosu. Jedan moj pacijent bio je stalno ljut. To je često. Muškarci negiraju osjećaju, ne žele priznati.  Zašto dio muškaraca plače kad izgubi Dinamo ili Hajduk? Jer je to legitimno i dozvoljeno u njihovom društvu”, objašnjava dr. Handl.

Postavilo se i pitanje odgoja. “Ja sam imao sreću što su mi roditelji intelektualci i mogli smo pričati, a bio sam i pekmez pa sam stalno plakao. Kod nekih se situacija isplačeš, odeš na groblje, ali teško je kontrolirati emocije, reći im, kad te stisnu, čekajte da ja dođem na sigurno mjesto. I dalje smo na Balkanu gdje se to teško prihvaća, gdje ti s emocijama pokazuješ da si slab i nedostojan član društva. Na tome se mora raditi. Moji se prijatelji rijetko usude plakati”, kaže Ribafish.

Ističe da muškarci imaju periode kada se ponašaju drugačije, do osme godine su pod utjecajem roditelja, zatim u adolescenciji, a kasnije dolazi razdoblje kada u nečemu žele biti najbolji. “Prošao sam štošta, od sporta, glazbe… S 55 godina mogu reći da imam malo kvalitetnih ljudi koji me okružuju, ali to je dovoljno da se u tišini zagrlimo, potpora smo si. Moraš imati ljude oko sebe u koje imaš povjerenja. Kad se dogode slomovi na poslu, vidi se drugačiji pristup”, dodao je.

Dr. Handl ističe da netko ima više, a netko manje neurona, te su nečiji neuroni slabiji zbog određenih trauma koje su temelj za nepovjerenje prema okolini. “Ne trebamo znati zašto netko plače, dovoljno je sjesti pored njega, osobito kad je u pitanju muškarac. Nama je neugodno. Sramimo se plakati pred ženama, zato muškarac može biti bolja utjeha muškarcu. Svjedočio sam “divu” od 130 kilograma mišića koji se preda mnom slomio, plakao, naslonio glavu na mene i dvadeset minuta ridao. Moji tehničari došli su u prostoriju i pitali – hoćemo mu dati normabel? U mojoj bolnici se za ekstremna stanja ne daje lijek nego se uz tu osobu bude, bez obzira gdje. Na kraju je i pacijent bio začuđen, kad se isplakao, pita zašto mi niste dali Normabel, a ja sam ga pomazio po glavi i rekao – miško, sve je u redu”, ispričao je Handl anegdotu iz tvog posla. Dodao je da je u stresnim situacijama sedam sekundi dovoljno da se stvori “roditeljski odnos” s nepoznatom osobom, u kojem je netko otac, a netko dijete.

Panelisti zaključuju da svatko ima pravo na svoju tugu i da ničiju tugu ne treba osuđivati. “Ako vidite da netko plače, priđite, sjednite, nemojte ga slikati i poslati u medije”, kaže Domagoj Jakopović Ribafish, dok dr. Handl zaključuje kako preplavljujuće emocije izazivaju suze, a plakanje je dio terapeutskog procesa koji može biti veoma koristan. Poticanje plakanja je zahtjevno jer se emocije ne mogu “raditi po naredbi”, ali je, ističe dr. Handl, bitno razumijevanje strukture ličnosti. “Mi možemo, kao bića, regulirati ekspresiju, ali pitanje je kako ćemo regulirati emociju. Iskusni diplomat nema izraz lica, to je regulacija ekspresije, ali ako netko ima kameno lice to ne znači da se u njemu ne događa bura. Takve osobe, u kojima je bura osjećaja, a ne izražavaju ih, za pet do deset godina završit će s nekim psihosomatskim tegobama.

Domagoj Jakopović Ribafish / Foto: Matija Djanješić

13:15 Panel ‘Na rubu izgaranja’

Mnogo stvari radimo naopačke, ističe Pureta. “Naš mozak napravljen je kao da imamo antenu na čelu koja gleda što ne valja. Kad smo bili u pećini ta nas je antenica spašavala jer smo morali prepoznati opasnost. Isti taj mozak je ostao i danas te smo usmjereni na ono što ne valja i sve doživljavamo kao opasnost. Imamo silnu potrebu reagirati i gasiti požare, vidimo tisuće problema drugih ljudi, želimo im pomoći, a najmanje vidimo vlastiti burnout. Kad gledamo što ne valja, ne uspoređujemo statistiku, a to je da 20 posto stvari nisu idealne, a 60 posto je možda sasvim normalno.

Uvijek gledamo samo greške, a ne svijet kao normalno mjesto gdje ima i neugodnih iskustava. Sve što se događa, a da odstupa od idealnog, doživljavamo kao opasno. Idealno je osvijestiti da se svakodnevica sastoji od divnih, teških i prosječnih stvari. Energiju moramo crpiti iz divnih, pa i prosječnih, a ne dozvoliti da nam teške oduzimaju energiju. Velika studija pokazala je da ljudi koji su to naučili stres uopće ne doživljavaju toliko teško”, kazala je.

Istaknula je da su živci kao i mišići, koji postaju sve snažniji svakim novim rješenjem problema. Stručnjaci kažu da naše tijelo jest spremno za akutni stres, ali ne za maratone, kronični, prolongirani stres, koji izaziva daljnje probleme. Redoviti odmor je važna preventiva.

“Moj oporavak trajao je dugo, iako sam mislila da sam bolje. To je rad na sebi, uz pomoć psihoterapije, različitih metoda, bila sam jako otvorena prema svemu. zanimalo me kako je moguće da sam se dovela u ovakvu situaciju. Oporavak je trajao sigurno jedno pet godina, da dođem u balans kojeg sam si zacrtala, da sam zdrava od glave do pete, od pretraga krvi nadalje. To je pet godina aktivnog rada. Mene to interesira i iz profesionalne strane, zato pišem o tome, ali neki nisu previše zainteresirani za taj problem. Moderni svijet, pritisci, društvene mreže… Modernom čovjeku u burnoutu sigurno je potrebno i više od pet godina za oporavak”, kazala je Terlević.

Istaknuto je da je meditacija način umirivanja vlastitog uma koji može biti izuzetno koristan. Sudionike je nasmijala konstatacija da je i orgazam sjajna tehnika opuštanja.

“Ne vodim najzdraviji život, dozvolim si neka zadovoljstva, ali neke stvari radim drugačije. Pazim što ulazi u moj um. Znam što neki sadržaj radi mom mozgu, maknem mobitel, pazim na komunikaciju, spavanje i sve te elemente na koje mogu utjecati jer je previše faktora na koje ne mogu utjecati”, kaže Terlević.

Što možemo svakog dana učiniti? Barem to da svakog dana zapišemo sve na čemu smo zahvalni, doslovce, barem tri stvari svake večeri. “Provjerite krvnu sliku nakon toga, vidjet ćete razliku”.

12:53 Panel: Na rubu izgaranja

Nakon kraće pauze, sudionici konferencije imaju priliku čuti panel raspravu ‘Na rubu izgaranja’ u kojoj sudjeluju Tanja Pureta, mag.psih. i autorica knjige Zaštitni faktor 50 za sprečavanje sagorijevanja, Selma Terlević, urednica i autorica projekta Gosimple i Ivana Mrgan, klinički psiholog, psihoterapeut. Moderatorica je Ana Cvetković, izvršna direktorica, Logobox.

“Zna se što je burnout, uzima se tijelo, emocije i kognitivne funkcije. To je osjećaj velike iscrpljenosti, ne možemo se odmoriti tijekom više noći, čak ni tijekom godišnjeg odmora, to je jedan veliki umor. Normalno je imati umor, ali ovo je pravi burnout. Emocije su također bitne., Ako više ne možemo podnijeti ni najmanje opterećenje, vrištimo na svaku stvar, imamo tanak fitilj, to je simptom. Treći se tiče našeg kognitivnog funkcioniranja, a to su teškoće u pamćenju, koncentraciji, greške… Imamo osjećaj da više ne funkcioniramo kao prije, zadaci koji su nam se činili normalni postanu problemi. Četvrta stvar je osjećaj distanciranosti, imamo osjećaj na poslu kao da nismo tu, da je tu neka ljuštura, a emocije su ostale ispred vrata jer se s time više ne možemo suočiti. To je normalno, jer psiha više ne podnosi da bude tamo, ne ulazi u interakciju,. Osjećaj tuge, straha, anksioznost i depresivnost nisu nužno simptomi burnuota, jednako su važni, ali nisu burnuot”, objasnila je Pureta. Ako imate neki ili sva četiri simptoma, vrijeme je otići liječniku. “Svaki simptom treba ozbiljno razmotriti da se ne bi svi pojavili odjednom”, dodala je stručnjakinja.

Ističe kako ljudi u burnoutu često ne mogu stati, imaju osjećaj da će “svijet stati i propasti” ako oni ne nastave. Simptome često prepoznaju kolege, kao i liječnici, dok oni koji obole od burnouta to najčešće najteže primjećuju.

Mrgan kaže kako su profesije koje su u uskom kontaktu s ljudima, poput zdravstvene, hitnih službi, ratni reporteri, ljudi u obrazovanju, podložnije burnoutu. “Organizacijski i sistemski faktori su važni. Noćni sati, nejasnost uloge u organizaciji, prekomjerni sati, sve to povećava rizik da vas samelje. I u nas je prisutna slabija socioekonomska situacija, nepovjerneje u institucije te stima da moraš funkcionirati bez obzira kako se osjećaš. Visoki su troškovi života, plaće su male, ljudi se ne usude ni osvrnuti i tražiti pomoć za sebe. Neke profesije jesu visoko rizične, ali uzrok nije u pojedincu i treba gledati sistemska rješenja”, kaže Mrgan.

Terlević je poznata po svom govorenju o vlastitom iskustvu burnuota.

“Ja nisam imala pojma da sam u burnoutu, kao glavni urednik dobivala bih tekstove o burnoutu od svojih novinara, čitala sam ih i uređivala ne imajući pojma da sam ja u tome. Meni kod interpretacije burnouta, kod znanosti, nešto nedostaje, a to je peti simptom, peti korak, energetski. Znanost pokriva um i tijelo, a duh u kojem je energija ne. Najbolji je primjer te energije kada nam je netko odmah privkačan ili odbojan, to je energija o kojoj ne znamo dovoljno. No, kada sam se ja odlučila na bolovanje, to je bilo horor. Tjednima sam plakala doma,  kako ću ja to postići, kako će se stvari odviti bez mene. Bilo je to privatno i profesionalno opterećenje. Nije to da sam ja radila dvadeset sati dnevno, ali postojao je niz faktora. Nisam otišla liječniku s idejom, ja sam pregorjela. Rekla sam da ne spavam godinu i pol. Odgajala sam malo dijete, radila… Otac me vozio na aerodrom, rekao mi je, daj razmisli, imaš dobar posao. Rekla sam da ću makar ‘krepati’ od gladi, ali ja moram naprosto ponovno naučiti naspavati, moram se naspavati. To je ključno, kad osjetimo pad energije, nemamo kapacitete za jednu odluku, a fizički simptomi su tu, treba povući ručnu i poduzeti korake”, kazala je.

FOTO: Matija Djanješić

12:15 ‘Djecu vodimo u područje bez signala, uživaju’

Davor Relatić, upravitelj Zaklade Novo Sutra, predstavit će rad ova hvalevrijedne inicijative. “Nastali smo uz potporu g. Pavla Vujnovca i PPD-a. Proveli smo 60-ak projekata vrijednih više od 2 milijuna eura i stipendirali 160 studenata, okrenuti smo djeci  i ugroženim skupinama. Prošle godine htjeli smo se posvetiti mentalnom zdravlju te djeci u dječjim domovima. No, već nakon potresa na Banovini pokrenuli smo važan projekt. Nismo gradili građevine, to smo očekivali od države, mi smo ulagali u ljude i to nezbrinutu djecu. Njih 53 s područja Siska, Gline i Petrinje uzeli smo u skrb do kraja školovanja. Oformili smo sustav pomoći, dajemo mjesečne stipendije srednjoškolcima, polaganje vozačkog ispita, adrenalinsko ljetovanje za osnovnoškolce, informatičku opremu i slično. Tada su tu bila i djeca iz Doma Vrbina iz Siska s kojima smo se počeli družiti.

Shvatili smo da je tema mentalnog zdravlja naša i od prošle godine smo to intenzivirali. Mislili smo da će ta tema biti teška, a ispala je jednostavna. Nismo htjeli biti uz njih samo za Božić, kada svi donesu poklone, nego kroz cijelu godinu. Kroz projekt Šumski dvor vraćamo ih u prirodu, vodimo na izlete… Svjesni smo loših učinaka mobitela i društvenih mreža, te dobrog učinka boravka u prirodi i sa životinjama. Projekt Šumski dvor odlična je priča.Nadomak Rijeke izgradili smo montažno-demontažne objekte, uz udrugu koja se brine o konjima. Imamo multifunkcionalno igralište, štalu, svu infrastrukturu za izlet.

Djecu smo počeli voditi u šumu. Isključili smo im notifikacije tako da smo ih odveli u područje bez signala. Prvih petnaest minuta gunđaju, a kad potrči konj postaju zainteresirani, da bi do popodneva bili žalosniji što moraju kući nego što nema signala. Ideja nam je imati više centara. Znamo da ima 15 državnih domova za više od 1000 djece. želimo financirati više takvih centara unutar Hrvatske, da ih možemo u svako doba godine voditi negdje”, objasnio je upravitelj Zaklade dodavši da se sve financira privatnim sredstvima g. Vujnovca i Prvog plinarskog društva.

Naveo je i da je želja Zaklade oformiti psihosocijalni tim koji bi bio na raspolaganju za kontinuiranu pomoć deci u svim njihovim teškim i važnim trenucima, a dodao je da je u Zakladi moguće i volontirati.