FOTO Istaknuti Hrvati iz svijeta kulture na novim poštanskim markama

Prvo izdanje iz ove serije pušteno je u optjecaj 2005. i od tada su na ovim markama predstavljena mnoga poznata i utjecajna imena iz hrvatske povijesti. Ovogodišnje izdanje otisnuto je u 30.000 primjeraka po motivu u arcima od 20 maraka. Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).

Juro Tkalčić

U povijesti hrvatske glazbene interpretacije violončelo nema velikog broja istaknutih umjetnika, osobito ne onih s međunarodnom karijerom. U tom nevelikom nizu svojevrsni rodonačelnik je Juro Tkalčić (Zagreb, 13. veljače 1877. – Zagreb, 15. prosinca 1957.), koji je nakon osnovne poduke u Zagrebu, a poslije u Beču, otišao u Pariz gdje uz nastavak dopunskog obrazovanja počinje svirati u raznim orkestralnim i komornim sastavima, ali i solistički nastupati uz brata, pijanista Ivu Tkalčića (1875. – 1937.). Ugled mu postupno raste, pa kao član komornih i orkestralnih sastava sudjeluje na turnejama diljem Europe. Godine 1900. nastanjuje se u Parizu. Isprva svira u kavanskim orkestrima, ali ubrzo postaje jedan od najistaknutijih komornih glazbenika u Parizu i svira u istaknutim komornim sastavima s kojima nastupa u Parizu i u drugim francuskim gradovima

Pišući o njegovim nastupima, onodobni kritičari ističu iznimnu virtuoznost i ljepotu njegova tona. Njegov skladateljski opus pripada kasno-romantičkom poimanju glazbe, minijature su većinom salonskoga karaktera. Važno je, međutim, istaknuti da je Tkalčić autor prvoga hrvatskoga koncerta za violončelo i orkestar, a djela za komorne sastave ambicioznije su oblikovana.

Prigodni tekst napisala je Erika Krpan, muzikologinja i članica HDS-a.

Branko Lustig

Dvadeset i prvog ožujka 1994. u paviljonu Dorothy Chandler u Los Angelesu svečano su proglašeni dobitnici 66. nagrade američke filmske akademije. Kada je objavljeno da je Oscara za najbolji film dobila ''Schindlerova lista'' u režiji Stevena Spielberga, na binu su se popela tri dobitnika, tri producenta toga filma. Jedan od njih bio je čovjek koji je kao mladić preživio nacističke logore smrti. Njegovo je ime Branko Lustig.

Branko Lustig rođen je 1932. u Osijeku. Rat i genocid nad Židovima u NDH zatekli su ga kada je imao devet godina. Kao dijete prošao je logore smrti Auschwitz i Bergen Belsen. U holokaustu su mu stradali otac i veći dio obitelji. Ambiciozni povratnik iz logora ušao je sredinom 1950-ih godina u tada mladu, tek nastajuću filmsku industriju SFRJ. Počinje raditi kao organizator snimanja i izvršni producent. Njegovo je ime na špici niza tadašnjih važnih naslova, od ''Ne okreći se sine'' Branka Bauera (1956. – Lustigov prvi posao), preko za Oscara nominirane ''Ceste duge godinu dana'' (1958.) pa do povijesnih spektakala ''Kozare'' (1962.) i ''Seljačke bune''(1975.). Kada se koncem 1960-ih godina Jadran film intenzivno okrenuo koprodukcijama s Hollywoodom, Lustig se uključuje u te projekte. Rad na filmu ''Guslač na krovu'' (1971.) te, pogotovo, na seriji ''Vjetrovi rata'' bit će mu preporuka za Hollywood.

U Hollywoodu će Lustig kao izvršni producent pripomoći u nastanku niza zapaženih i gledanih naslova A-produkcije. Osobito je važan njegov rad za dvojicu možda najistaknutijih redatelja srednje struje u toj generaciji: za Stevena Spielberga i Ridleyja Scotta. Za filmove ove dvojice redatelja Lustig će dobiti i dva producentska Oscara: 1994. za ''Schindlerovu listu'' te u veljači 2001. za ''Gladijatora''. Lustig je tako postao jedini čovjek iz Hrvatske koji je dvaput ponio najprestižniju svjetsku filmsku nagradu.

Miljenko Smoje

Malo je u hrvatskoj kulturi pisaca za koje se može reći da su stvorili vlastiti zavičaj. Jedan od onih za koje se to može kazati bez skanjivanja splitski je novinar, scenarist i prozaik Miljenko Smoje. Smoje u svom spisateljskom radu nije samo opisao srednju Dalmaciju; on ju je kreirao: konstruirao je njenu medijsku sliku, kreirao njenu mitologiju, ovjekovječio njen mentalitet, kodificirao njen jezik. Ako postoji repozitorij predodžbi, zvukova i lica Dalmacije koji je utisnut trajno i hrvatskoj i (ex)jugoslavenskoj publici, znatan dio tog repozitorija djelo je upravo Miljenka Smoje.

Najveću slavu Smoji će donijeti mladi medij televizije. Godine 1970. TV Zagreb će producirati TV seriju ''Naše malo misto'' – kroniku fikcionalnoga srednjodalmatinskoga gradića od 1930-ih do 1960-ih godina. Serija je stekla enormnu popularnost i status klasika koji se redovito reprizira. Smoje će seriju uspjelo i novelizirati u istoimenom romanu. Godine 1980. Smoje će opet za TV Zagreb napisati i skuplju, ambiciozniju seriju ''Velo misto'' koja prati povijest Splita te nogometnoga kluba Hajduk od 1910. do 1945. godine. Smoje je i ovu seriju novelizirao, a roman proizišao iz nje nerijetko se cijeni više od serije.

Dušan Vukotić

Ni u jednom području filmske kulture hrvatska kinematografija nije ostavila tako globalno vidljiv trag kao što je to učinila u animiranom filmu. To ponajprije može zahvaliti produkciji studija Zagreb film od polovice 1950-ih do 1970-ih godina, skupu autora i filmova koje se obično zove ''zagrebačkom školom crtanog filma''. A najpoznatiji među njima nesumnjivo je Dušan Vukotić, redatelj koji je za svoj ''Surogat'' 1961. osvojio Oscara. Vukotić je i jedini autor hrvatskih filmova koji se ovjenčao nagradom američke akademije.

Vukotić se uspješno bavio animiranim filmom do 1970-ih godina. Postupno se okušava i kao redatelj cjelovečernjih igranih filmova, no ni izdaleka s jednakim uspjehom. Snimio je dugometražne igrane filmove ''Sedmi kontinent'' (1966.), urbani ratni triler ''Akcija stadion'' (1981.) te SF film ''Gosti iz galaksije'' (1981.). Umro je u Zagrebu 1998. u 71. godini života.

Prigodne tekstove napisao je Jurica Pavičić, pisac, kolumnist i filmski kritičar.