Energetski posao u raljama predizbornih bedastoća

A kakva bi to predizborna kampanja bila bez da neki od aktera počnu propitivati uvoz ruskog plina u Hrvatsku te trgovinu istim tim artiklom? Kakva bi to kampanja bila bez mračnog bankomata želja sviju etatista – nacionalizacije INA-e? Kakva je to kampanja bez neke od paraobavještajnih afera?

Sačuvaj Bože da se počnemo baviti politikama kojima bi se normalni političar, koji želi doći u poziciju u normalnoj zemlji, koja želi biti normalni regulator, bavili!

Jer kako drugačije objasniti politički napad na poduzetnika koji svojim porezom financira plaće upravo tih napadača? Kako objasniti želju za preispitivanjem trgovine, za cijelu Europu nasušno potrebnog, ruskog plina? Kao da je nekim drugim plinom uopće moguće trgovati? Tek od nedavno raspravljamo o sustavu terminala za ukapljeni plin. Imamo i mi jedan takav, o kojem smo razgovarali u prošloj epizodi. Premda, zbog prijevoza i tehnologije skuplji, pametne zemlje žele biti u mogućnosti prihvatiti takav plin.

No, što će naši vrli napadači učiniti kada na terminal na Krku stigne brod s ruskim ukapljenim plinom?

Optužilo Pavu Vujnovca da financira i simpatizira jednu političku opciju? Naravno, opet mu neki kolege, osobito bliski nekim veleposlanstvima, otuđiše kompaniju. Naime, u svakom izbornom ciklusu je netko drugi pravi vlasnik PPD-a, kao što je u svakom izbornom ciklusu u igri neka druga politička preferencija, tko bi to više upratio?

Čak i kada bi bila istinita politička preferencija, a nemamo niti jednu relevantnu informaciju o tome kako je to tako, što bi u tome bilo nelegitimno? Možda će napadači na čovjeka odbiti onaj dio svojega dohotka koji se financira iz vrlo lukrativnog poreza koji poduzetnikova kompanija uplaćuje u sve manje likvidan proračun? Ili će odbiti neku svoju dragu osobu, ne dao dragi Bog, priključiti na neki od brojnih respiratora koji su donirale poduzetnikove tvrtke? A možda će zapovjediti civilnoj zaštiti neka vrate donirana vozila iz upravo tih tvrtki?

Od toga antipoduzetničkog diskursa, svekolikog hrvatskog (nacional) socijalista kojim bi gospoda ukidala aktivna i pasivna politička prava temeljem imovinskog cenzusa ili podrijetla artikla kojim poduzetnik trguje, te nepoznavanja plinskog posla u Europi, frapantnije je tek bavljenje temom bez njenog elementarnog poznavanja.

Ne samo što je nejasna spomenuta mržnja prema ruskom plinu, zato što bi bilo koji kopneni plin koji bi došao u Hrvatsku, većinom podrijetlom bio ruski, jer hrvatskog ima sve manje, a država sve manje istražuje (samodostatnost je opasna iluzija), nejasan je napad na privatizaciju i restrukturiranje Petrokemije, koja po prvi puta nakon jako dugo vremena posluje održivo i s plusevima.

Je li u tome problem?

Možda novinski Izvori više ne mogu svoje političko-sindikalne pozicije kupovati Petrokemijinim dugovima? Ili netko misli da je trebalo pustiti Petrokemiju propasti? Sretno s time, naime, u ovoj temeljito deindustrijaliziranoj zemlji ne postoji način uravnoteženja plinskog sustava bez Petrokemije. Odsustvo Petrokemije značilo bi povratak grijanju na lož ulje i industriju na ugljen, karikirat ću malo.

Dijagnoza? To je, kako je gospodin Vuk Vuković ovih dana objasnio, biologija. Ova zemlja će trebati još nekoliko generacija kako bi prestala biti antipoduzetnička i antiposlovna mentalna džamahirija. Pa da prestanemo, pod krinkom nacionalnih interesa ubijati svaki realni posao. Jer, suverena se zemlja voli radom. Stvaranjem dodane vrijednosti.

Naravno, predizborno ludilo nije moglo proći niti bez komunikacije o nacionalizaciji, socijalizaciji ili kako se to već sve ne zove, tržišne kompanije INA-e. Pogonjeni Plenkovićevim obećanjem iz 2016. godine o otkupu mađarskog udjela u INA-i, nakon gubitka arbitraže o upravljačkim pravima.

Probudio se, očito, neki od poznatih savjetnika, vidio da je država već u svibnju nelikvidna, pa odlučio predložiti, ponovno, svekolikom hrvatskom destruktivcu kako naći bankomat za svoje pogane političko trgovačke interese. Misli svekoliki savjetnik, INA je iznijela Domovinski rat, pa će i njihove pogane interese.

To što INA to ne bi preživjela ponovno, ne tiče se njega, ovaj puta ne snosi rizik samo porezni obveznik, nego i privatni vlasnik. On je integrirao svoje vlasništvo u računovodstvenu cjelinu. Na taj način financijski optimizira poslovanje svaka pametna tvrtka. INA je dio MOL Grupe, to arbitražni sud nije smatrao spornim. Sporno je to jedino našim ekstragenijalcima koji su desetljećima navikli živjeti sa privatnim investitorima kao bankomatima za vlastite interese.

Slobodno raspolaganje tuđim novčanikom, najbolja je definicija ove zemlje, rekao mi je jedan ugledni član SDP-a, kritičar Davora Bernardića, jučer.

Ali, odakle državi 2 milijarde eura, koliko MOL traži za svoj dio, pa zato treba napraviti topničku pripremu za otimačinu?

Evo jučer naslovnica jednog tjednika. Mađari kradu našu naftu zavjerom Dragana Kovačevića, Sandora Fasimona i Tomislava Ćorića.

Objavilo memorandum o transportu nafte naftovodom. Kakvog li čuda, naftovod preuzeo na sebe transport nafte? No, ključna je stvar u memorandumu, prigodno, sakrivena. Naime, u tom memorandumu inače stoji kako se nafta ima transportirati iz Omišlja. Dakle, iz skladišta nafte koja i služe, ne samo za obvezne rezerve nego i za trgovinu naftom.

Da, za trgovinu, jer nafta koja izlazi iz Hrvatske se plaća prema cijeni toga dana na Plattsu.

No, ne samo da je to sakriveno, nego je sakriveno i to kako je riječka rafinerija, koja posluje gotovo tročetvrtinskim kapacitetima te proizvodi dovoljno za hrvatske potrebe, bila u remontu, pa se postavlja pitanje gdje bi gospoda prerađivala naftu?

Cargo od 247 tisuća tona, uzgred, nije se pokazao neka kvalitativna sreća, kao što se ne pokazuje niti nafta iz Mađarske.

Naravno, bila bi veća sreća kada bi Hrvatska imala puni proizvod, a ne samo sirovinu za izvoz, pogotovo za hrvatski BDP i trgovinsku razmjenu. Proizvod s dodanom vrijednošću više utječe na rast BDP-a.

No, radi se o ekonomiji, glupane. A ne o nacionalnim emotivnim ucjenama. Ili još jednostavnije, radi se o legitimnom poslovanju dvije tvrtke (INA-e i Janafa), a ne o manipulaciji osnovnim zalihama zemlje ili ne dao dragi Bog, prepuštanju infrastrukture strancima. Radi se o legitimnom tržišnom artiklu, koliko je tržišan pokazuje pad cijene u negativne vrijednosti na američkom tržištu prije nekoliko tjedana.

A, znate, Hrvatska nije Kuvajt.

Ne bi bila ni kada bi znali koliko u podzemlju ugljikovodika imamo, a ne znamo. Ona je o uvozu ovisna zemlja. Tome nije kriv naftni biznis, nego država i provođenje politike istraživanja ugljikovodika, koje je u krizi cijene nafte u svojevrsnoj odgodi, o čemu drugom prilikom.

Toliko o tomu kako Hrvatska zapravo subvencionira jeftino mađarsko gorivo, kako čujemo ovih dana iz koalicije Restart i od Davora Bernardića danas.

Na prigovor kako se trguje hrvatskom naftom, ne treba previše trošiti ni riječi u svijetu u kojem sve zemlje trguju naftom, čak je i SAD ukinuo višedesetljetni moratorij na izvoz nafte. Osim možda Sjeverne Koreje. Ona vjerojatno svoju naftu ne izvozi. Jer je nema. Čini se da se Davor Bernardić zapravo zalaže za takve nacionalne interese, jer čak i naftna industrija, njegovog uzora, chavističkog režima Venezuele, izvozi naftu.

U spomenutim novinama jedino što nije spomenuto jest tko je Izvor. Osobno ne mogu niti pokušati dokučiti, a legitimno je od novina to ne objaviti. Ta svaki novinar čuva svoj izvor, možda je prva točka novinarskog morala.

Ako je izvor netko od smijenjenih članova uprave INA-e, kako insinuira ministar Ćorić, nije ni čudo što je smijenjen, jer doista ne vlada tematikom za biti član uprave naše najveće kompanije, pa čak niti u ime tako dobrog kadrovika kakav je poslovično država.

Na kraju, ministre, mene za razliku od većine kolega uopće ne čudi što baratate informacijama iz zatvorenih novinarskih grupa ta vaša je stranka poznata o WhatsApp aferama. Sva sreća nisam članom istih, niti stranke, niti grupe, niti afera.

Umjesto toga, poruka političarima. Dajte, počnite se baviti politikama kojima se bave normalne tržišne ekonomije. Kako mislite biti tržišni regulator ako je u ovoj zemlji veća tajna udio kompanija na pojedinim tržištima nego li gdje Trump drži ključeve za lansiranje nuklearnih bojevih glava, piše energypress.