Brodić o Petrokemiji: 'Hrvatska je to, nadam se da Turci neće odustati'

Neovisni analitičari, za koje kuloari tvrde kako su vrlo bliski nekim bivšim dioničarima kutinske industrije istovremeno, naime već nekoliko tjedana šire vrlo čudne analize o poslovanju Petrokemije. U objašnjenju što se zapravo zbiva treba krenuti nekim redom.

Prvo plinarsko društvo i INA na zamolbu su vlade, prije nekoliko godina, ušli u vlasničku strukturu kutinske industrije kako bi se ona, pritisnuta dugovima za plin, emisije CO2, dobavljačima i nekim javnim tvrtkama, pokušala spasiti.

U njihovom, ali prvenstveno javnom interesu, taj je scenarij bio primamljiv i zbog toga što je u ovoj temeljito deindustrijaliziranoj zemlji kutinska industrija skoro jedini subjekt koji uravnotežuje plinski sustav. Bez takvog uravnoteženja puno, običnom čovjeku zdravorazumskih, povlastica zemnog plina ne bi bilo moguće, no to je druga tema.

Ovi vjerovnici Petrokemije, u tom trenutku s ukupno 450 milijuna kuna duga, osnovali su tvrtku Terra mineralna gnojiva, koja posjeduje 54 posto dionica, dok ostatak dionica posjeduju CERP, Janaf, Plinacro, Fond za razgradnju Nuklearne elektrane Krško, mirovinski fondovi i nekoliko zaposlenika. S time što mirovinski fondovi, zaposlenici i pojedinačni dioničari drže manje od pola posto dionica Petrokemije.

Pod upravom PPD-a i INA-e Petrokemija je pretvorena iz povijesnog gubitaša u tvrtku s pozitivnom EBITD-om. Po prvi puta analitičari smatraju kako dionica Petrokemije zaslužuje biti uvrštena u popis za kupovinu, što se nikada nije dogodilo prije.

Vraćeni su dugovi, od kojih su najveći bili prema HEP-u i poreznoj upravi za emisije CO2, čije su naknade baš u njihovom mandatu višestruko porasle. Na ruku novim vlasnicima išla je niska cijena plina, međutim i na sadašnjoj višestruko višoj cijeni, tvrtka, čak i kada su joj postrojenja u redovnom remontu, vrijedi višestruko više nego li tada.

Vlasnici su, dakle, konsolidirali kompaniju. Učinili su to iako je izostala obećana pomoć države, barem u dijelu povratka dugova HEP-u, ali i u obećanom angažmanu glede modernizacije.

Upravo potonje predstoji Petrokemiji u bliskoj budućnosti. Toj, gotovo jedinoj preostaloj industriji u Hrvatskoj, predstoji nekoliko investicijskih ciklusa glede modernizacije i prilagođavanja novim energetskim paradigmama, za koje u kompaniji tvrde kako bi trebali iznositi oko 300 milijuna eura u sljedećih deset godina, dok konzervativnije procjene govore o iznosu od 200 milijuna eura.

Niti INA niti PPD nisu tvrtke koje u svom dominantnom poslovanju, a niti u projiciranim željama, imaju proizvodnju umjetnih gnojiva. Njihov je legitimni cilj opstanak kutinske industrije koja bi nastavila biti njihov klijent u trgovini energentima.

Zbog toga su učinili gotovo nemoguće. U kontekstu visoke cijene plina na međunarodnim tržištima i zastoja petrokemijske industrije, pogotovo u Europi, našli su strateškog partnera koji nije zainteresiran isključivo za preuzimanje tržišta kroz kanibalizaciju tvornice, čime bi se stvorio energetski, industrijski i socijalni problem, kakav bi se stvorio vezano uz neke zainteresirane ulagače iz povijesti, koje su, uzgred treba reći i to, zagovarali neki bivši dioničari osobito bliski nekim neovisnim analitičarima koji zadnjih mjeseci pokušavaju čitati financijska izvješća Petrokemije.

Pronašli su tursku grupaciju Yildirim, koja je najveći petrokemijski igrač na turskom tržištu, ulagač u nekoliko rudnika diljem svijeta, suvlasnik više desetaka kontejnerskih terminala te dioničar nekoliko pružatelja opskrbnih usluga. Ozbiljna i moćna tvrtka, ako ne u europskim, a ono u mediteranskim razmjerima zainteresirana je za ulazak na tržište Europske unije, modernizaciju Petrokemije, nastavak proizvodnje kojom će konkurirati na europskom tržištu te ulazak u vlasništvo luke Šibenik.

U tom su smislu, nakon cjelogodišnjeg dubinskog snimanja dali ponudu za preuzimanje koje istječe krajem ovoga mjeseca. I upravo u tom kontekstu valja promatrati najavljeni potez povlačenja dionica s burze.
Naime, ozbiljan investitor neće sjediti za stolom zauvijek, a zainteresiran je za kupovinu sto posto dionica tvrtke, poučen iskustvima hrvatskog tržišta gdje manji udjeli od toga u kombinaciji s udjelima države znače posvemašnji politički rizik.

Kako su većinski dioničari zainteresirani za prodaju, zato što im, ponovimo, proizvodnja gnojiva nije core business, žele smanjiti šanse da investitor odustane od kupnje, pogotovo ako odluči kupovati dionice kroz parcijalnu kupnju pojedinačnim pregovorima s dioničarima, jer tada podliježe burzovnim pravilima o preuzimanju, što bi dodatno zakompliciralo situaciju transakcije.

U situaciji u kojoj se na Zagrebačkoj burzi trguje dionicama Petrokemije u manjem obimu nego li što tvrtka ima troška bivanja na burzi, stvar postaje gotovo pa besmislena. O burzovnim pravilima izvještavanje za tek nekoliko aktivnih dionica na burzi ne treba trošiti riječi.

Dionicom Petrokemije ovih se dana trgovalo po cijeni od blizu 35 kuna, a cijena dionice prilikom preuzimanja bila je 10 kuna. Koliko Petrokemija vrijedi danas teško je reći, jer kompanija je s jedne strane konsolidirana, no s druge strane nalazimo se u razdoblju visoke cijene energije, rasta cijena emisija CO2 te krize u petrokemijskoj industriji, zbog čega su se, vrlo vjerojatno u Petrokemiji odlučili na remont nekih postrojenja, ali i izlazak s burze.

Poslovna tajna je i koliku je cijenu ponudio turski partner. No, za nadati se kako, u čekanju glavne skupštine društva, turski investitor neće odustati, kad već nije odustao zbog javno dostupnih informacija o dominantno antiinvesticijskoj klimi u Hrvatskoj.

Vratimo se neovisnim analitičarima, osobito bliskima nekim bivšim dioničarima Petrokemije, jer oni su važniji dionici spomenute antiinvesticijske klime. Osim skandaliziranja javnosti što je netko iskoristio tržišnu okolnost jeftinog energenta kako bi zaradio ili zdvajanja nad poslovanjem dioničkog društva s pozitivnim rezultatima, za očekivati je napad na transakciju prodaje Petrokemije zbog zarade koju bi mogao ostvariti prodavatelj, ali i rasprodaje obiteljskog srebra. Nacionalni je to hrvatski sport. To što se država mora odreći svojih udjela u trgovačkim društvima u sklopu europskih tržišnih pravila za planove oporavka i pripadajuće financiranje, to gore po istinu.

Dodajmo na kraju i vrlo zlonamjerna tumačenja financijskih izvješća u pojedinim uradcima nekih isto toliko neovisnih i jednako tako neinstitucionalnih udruženja, u kojima su osudili neisplatu dobiti kao oblik investicije u tvrtku, kao i izjave kako je odlistavanje s tržišta kapitala napad na ekonomske slobode, vlasništvo, malih dioničara.

Namjerno ili slučajno, dežurni i neovisni Petrokemijini egzegeti zaboravljaju napomenuti kako nitko u ovoj državi, povlačenjem s tržišta kapitala, nikome ne može oduzeti vlasnički udio, kojim se prema tržišnoj cijeni i dalje, po želji može trgovati, pogotovo među postojećim dioničarima.