A sada sport i glazba

Zoki podboltan vukodlacima prošlosti, Mesićem, Manolićem i Lončarom

Dan je državnosti. Blagdan, praznik, kako vam drago. Dan državnosti u državi koja je „slučajna“ i za koju su se borili „siromašni i slabo obrazovani“ – kaže premijer ove naše male ali lijepe države, koju se silno upinje poniziti i do kraja uništiti.
25.06.2015. u 21:04
Ispiši članak

I preko noći ponovo postade najpopularniji političar, a njegova partija, SDP, opet je daleko ispred domoljubnog bloka, vodi, nekoliko mjeseci prije izbora, s tri fore i juri, nezadrživo, na valu antifašizma, frljićevštine, genijalnih poteza ministara Šipuša, Miralema Mrsića, Bauka, Ostojića i drugarice Pusić, ka novoj kukunama pobjedi. Osam godina je naš mandat, za to smo se borili, za to radimo svakodnevno, za to krvarimo po birtijama, na partijskim slavama i okupljanjima, tim bildinzima – dodaje drug Zoki i plete svoje mudrolije, podboltan vukodlacima prošlosti, Mesićem, Manolićem, Lončarom i sličnim trogloditima koji nas proteklih tjedana bombardiraju iz medija.

Nema na kućama zastava, nema slavlja. Hrvatima je 30. svibanj bio i ostao Dan državnosti i čekaju trenutak kada će im netko normalan vratiti praznik kojeg je oteo stari Grinch, pokojni Ivo Škrabalo, a zdušno mu pomogli Račanovi suborci, isti oni koji su 25.6.91. napustili sabornicu ili glasali protiv hrvatske neovisnosti. Prijedlog kojeg su tada servirali, novu mogućnost bratskog zagrljaja s narodima i narodnostima bivše države, u Saboru je odbačen. 24 godine kasnije, njihovi sljednici, oni zbog kojih danas ne slavimo ništa, oni koji su svojim prezirom prema svemu hrvatskom ponovo izborili vrh ljestvice popularnosti, provode ideju iz prijedloga, besramno, guraju nas ponovo u ponor iz kojeg smo, naivno, pomislili da smo se izvukli pobjedom u Domovinskom ratu.

Burno je razdoblje iza mene i nisam stigao zabilježiti sve silne gluposti, besmislice i prevare kojima nas partija i odani joj mediji kreteniziraju iz dana u dan. Ali, ponešto sam i zapamtio. Prije nekoliko tjedana, Morgenblatt (u potpuno sumanutim izdanjima – sve više ), servirao nam je priču, što priču, znanstvenu studiju, mlade srpske aktivistice o tome koliko Hrvati ne vole Srbe. Uz istaknuti naslov – porazno društveno istraživanje! Možda me taj prizemni pamflet ne bi ni privukao, da nisam prije nekoliko mjeseci i sam slično istraživao i na Direktno.hr pisao o vrlo zanimljivim rezultatima. Osnovna je teza - nasilje nad Srbima eskalira uvijek kada se HDZ pokušava domoći vlasti. Ima tu puno muljanja, puno šupljih priča (primjerice o dječaku koji je iz škole u Donjem Lapcu morao prijeći u Korenicu jer je, navodno, maltretiran zbog srpske nacionalnosti – sjajno, u gradiću u kojem živi 80,64 % srpskog stanovništva, klinca su svakodnevno maltretirala ona tri Hrvata koji tu idu u školu, a ostali učenici Srbi su to nijemo promatrali ), koje piše i puši kolega iz Morgenblatta. Postoji starica, koju je, vrlo izgledno, pretukao neki očajnik, plete se tu nešto vandalizma, ali tek uzgred, na margini - istrči brojka.

Brojka koju sam i ja pronašao ranije – u 2014. godini, u Republici Hrvatskoj, bilo je zastrašujućih, monstruoznih, fašističko – ustaških, čak pet fizičkih napada na građane srpske nacionalnosti. Ni ja, a očito niti gospođica Opačić (lijepo prezime, možda je rod naše vrle ministrice ), zagrebačka studentica, zadarska novinarka, zaposlenica srpskog tjednika Novosti, nismo uspjeli doći do motiva, pa je ostalo nejasno, je li možda koji Srbin nekome dirao ženu, jesu li se Srbin i Hrvat ( ili možda neki Bošnjak, Rus ili čak Englez ) zakačili oko međe, zemlje, ili su u nekoj pijanoj krčmi poletjele šake zbog slavlja pogotka pogrešne nogometne reprezentacije? Ali to ne priječi da se cijeli tekst sakrije iza naslova – porazno društveno istraživanje. Mene, zapravo, najviše zanima, a poštovani kolega propustio je pitati autoricu „znanstvene studije“ – kakav je njezin stav prema zemlji u kojoj je rođena, u kojoj se školovala, u kojoj radi? Je li Hrvatska njezina država? Voli li ovu zemlju? Navija li za Modrića i Mandžukića i raduju li je uspjesi hrvatskih sportaša ili sve rjeđi uspjesi bilo koje vrste ostvareni od hrvatskih građana? Odgovore slutim, a „znanstvena studija“ u prikazu Morgenblatta ostvarila je cilj.

Negdje u isto vrijeme, pukim sam slučajem na fascinantoj „regionalnoj“ televiziji, na kojoj možete u miru pogledati kakvo vas vrijeme očekuje u Čačku i Petrovcu na Mlavi, naletio na Radu Šerbedžiju. Taman na lakonsko pitanje „prevejanog“ voditelja – je li se u bivšoj državi živjelo bolje? Uz dramatsku pauzu, kao da duboko promišlja pod šeširom i neopranom kosom, veliki je glumac odglumio i odgovor – Da, jest! Teško gutam taj cinizam i licemjerstvo onih koji će bez ikakve zadrške posegnuti, primjerice, za velikim Vladom Gotovcem, uzdizati ga u nebesa zbog odnosa prema Tuđmanu, ali će doživjeti potpunu amneziju na upit – pa kako bolje, kad je baš režim neprežaljenog bravara trpao iza rešetaka Vladu i još tisuće hrvatskih, ali i srpskih, crnogorskih, slovenskih intelektualaca? Kako bolje kada ti je danas, bez ikakvog kriterija ili, ne daj Bože – javnog natječaja, dano da sa drugovima iz regiona, ljetuješ besplatno na najljepšem djeliću Hrvatske? A u bivšoj si državi bio samo i jedino, mali Mefisto, Schauspiler, pripušten zabaviti crvenu kamarilu, pa šupiran u pitoresknu Fažanu, da ne smetaš drugovima na odmoru? Uzgred, zašto na Brijunima ne bi svoje programe i predstave, prikazivala Hrvatska narodna kazališta? Još ovog ljeta mogao bi sezonu otvoriti Frljić, a već sljedeće godine, biti će, vjerujem, sasvim drugačije.

Bilo je toga još mnogo, ali antifašistička je histerija sve bacila u drugi plan. Koliko je samo truda i medijske muke upregnuto u ostvarenje cilja – ponovo uvjeriti Hrvate da su zločinci, nepopravljivi fašisti, ustaše. I da, taj se ciklus, ili cirkus, opetuje periodički, čim crveni drugovi osjete opasnost i čim se pojave naznake da bi Hrvati mogli ponovo preuzeti upravljanje nad svojom domovinom. Drugi komentator raskrinkava tragičnu besmislicu povezivanja gay parade s antifašizmom i otkriva istospolnoj populaciji da su njihove „tople“ pretke, ubijali i na najgore moguće načine ponižavali preci ovih koji sada stupaju s njima, na čelu kolone. Ali zaludu, pa me današnji, primjenjeni, crveni antifašizam, sve više podsjeća na putovnicu, zapravo – pasoš, traperice iz Trsta i poneku rock ploču. Propali režim bravarskog bandita time je maskirao svoju bešćutnost, brutalnost i okrutnost, a ovaj aktualni, koji sanja isti rasplet kakvog je Hrvatima priuštio šloser Joža, nabacuje krinku antifašizma, pa poje klincima kroz usta Jakovine, Klasića ili sličnih „znanstvenika“ iste laži koje smo mi morali slušati desetljećima. Pobogu, zar te ljude, profesore, znanstvenike, nimalo ne intrigira mogućnost da se otkrije istina, bez mitologiziranja, bez preuveličavanja, bez laži o praznim jamama? E da, ne mogu propustiti vrlog umnika, društveno političkog komentatora ispalog iz šinjela studentske iskaznice, koji mudro pita predsjednicu Republike – kako mislite odvojiti antifašizam od komunizma. Bože, glupane, okreni se prema zapadu, naći ćeš odgovor.  

I evo nas brzo u sasvim svježim događajima. Izvjesni četnik Vulin, ministar u vladi Republike Srbije, došao je u Hrvatsku, primljen je i dočekan od vladajućih, dali su mu i mikrofon, pa je sakupio slinu i pljunuo na našu zemlju, na ono što Hrvati drže svetim. Dan kasnije prisnažio mu je i punu podršku dao i srbijanski premijer, također četnik. To je njihovo viđenje, njihovo pravo i za to što oni govore, posebno iz Srbije, načelno mi se, ali i stvarno, živo fućka. Ali tražim da se ne fućka Vladi i ministrima moje zemlje, ako bilo koji stranac takvu svinjariju izvede na tlu naše države. Skandalima prekrcani dirigent Šipuš ostao je mutav, ali njegova HNS šefica, ausenministrica Pusić Anđelinović nije. Mrsila je nešto, pokušao sam nekoliko puta preslušati i shvatiti, o kućnom odgoju, o problemu kojeg navodno ima četnik Vučić (o draga drugarice Pusić Anđelinović, kako svjesno griješite, nema Vučić baš nikakav problem s Vulinom, pogotovo dok vi i drug Zoka predstavljate Hrvatsku), ali obrane hrvatskih vrijednosti i interesa – nigdje.

Tek uzgred, na margini fašizacije Hrvatske, primijetio sam u novinama dva tekstića – jedog sugovornika poznajem, to je Kamerunac Mathias Chago, nogometaš teškog i tužnog života, koji sada igra u Iranu i poručuje – jedva čekam povratak u svoju domovinu, prelijepu Hrvatsku. Drugi je bio o nekom anonimnom imigrantu, također tamne boje kože, koji govori da iz ove divne zemlje prepune dobrih ljudi koji su mu pomogli, ne želi otići nikada. Hm, tamnoputi, nezaštićeni, marginalizirani, primarni cilj svakog poštenog fašista (a Hrvatska ih je po Abendszeitungu, Morgenblattu, Neuesblattu, nacionalnoj javnoj TV kući i gotovo svim „progresivnim“ portalima – krcata ), a oni o toj Hrvatskoj sanjaju. Vjerojatno ne čitaju „hrvatske“ novine i ne prate „hrvatske“ medije, pa ni ne znaju kakvoj su pogibelji izloženi.

Pogledajmo, pri kraju, koje su to akcije vladajućih, anketirani nagradili prvim mjestom na ljestvici, prema istraživanju iste one agencije koja je nepogrešivo prognozirala da će pijanist Ivo postati svjetski prvak. Kako je red, krenut ćemo s dragim profesorom Grčićem, jednim od najvećih svjetskih optimista, a, doznajem, i trajnim inspiratorom autora novog zagrebačkog muzeja – muzeja iluzija. On nas je razveselio podatkom da su  Bugarska, Rumunjska i, zamislite, Italija – gore od nas u povlačenju euro novca, te da je naš deficit od 225 milijuna eura u razmjeni s EU ( toliko smo više uplatili no što smo povukli iz fondova ), zapravo fantastičan uspjeh. Nakon toga bilježimo nastupe još dvojice genijalaca – Miralema Mrsića koji je otkrio da isplaćuje 6,5 milijuna kuna mirovina svaki mjesec umrlim osobama, te Arsenija Bauka koji je zavapio da u javnim službama radi i prima plaću više od 70 osoba s pravomoćnim presudama. Mudri i pametni, Miralem i Arsenije, novovjeki Boro i Ramiz, u svojoj četvrtoj poražavajućoj i besmislenoj godini mandata, opališe zajedno i zdušno – to su krive prethodne Vlade!!! Ne bu išlo dečki.

Četiri propale godine to niste znali, ili niste vidjeli? Možda su prethodne Vlade krive, ali vaš nerad i nekompetenciju iza njih, nakon četiri godine, ne možete sakriti. Notorni Ostoja Ranković, tragedija ovog društva, već tri tjedna ne može pregledati snimke poljudskih nadzornih kamera i uloviti dripca koji je osramotio i njegovu zemlju – kada bi Hrvatska bila njegova zemlja. Ali udara i diže kaznene prijave protiv Nogometnog saveza. Istog onog Saveza koji uoči svake utakmice preklinje Ostoju i njegove crvene žbire da zaštite Hrvatsku, njezinu reprezentaciju, njezin nogomet, od idiota upravljanih iz crvene centrale. Jasno vam je zašto Ostoja ne „dejstvuje“ – gdje će na svoje? Iako ponašanjem i mentalnim sklopom sasvim sigurno nije dio ove crvene pošasti, Vedran Mornar je ministar obrazovanja koji je doživio nezapamćeni debakl s državnom maturom. Žao mi je zbog njega osobno, no postoji put kojim može sačuvati integritet i potvrditi da je među ove somnabulante naivno zalutao.

Evo, kada se sve zbroji, potpuno je logično i jasno kako je u anketi vjerodostojne agencije došlo do ovakvog pomaka. Hrvati očito vole nagraditi nerad, mržnju prema svojoj domovini, nekompetenciju, aroganciju i nesposobnost. I dobro je da su rezultati takvi, tako je sanjao i pijanist. Bojim se samo da Milanovićev Čeh Jirži u to baš previše ne vjeruje, pa očekujte nove valove Mesića, Manolića, udbaških ubojica i podmetatelja, nove izljeve pameti drugarice Pusić Anđelinović, a i Grbin mi se pritajio, čak ga je i sumanuti Jovanović, izvučen ponovo iz fijoke, nadmašio ovaj mjesec.      

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.