Živjeti kao sav normalan svijet ili kako sam spoznala svoje zablude

'"Hrvatski BDP rast će ove godine za šest posto, zahvaljujući snažno rastućem izvozu, investicijama, potrošnji kućanstava, oporavku turizma i drugih usluga, ali će visoka inflacija, pad realnih plaća, pad poslovnog i potrošačkog povjerenja dovesti do tehničke recesije u zadnjem tromjesečju ove i prvom kvartalu 2023."', ocijenila je Europska komisija u jesenskim ekonomskim prognozama.

Bez sumnje, to zaista jest ohrabrujuća vijest, u moru svakodnevnih užasa o kojima čitamo, od prijetnji nuklearnim oružjem, žestokoga osvajačkog rata koji Rusija vodi na tlu Europe protiv Ukrajine, prirodnih katastrofa, do toga da se cijela Europa, ali i bogate Sjedinjene Američke Države suočavaju s galopirajućom recesijom, inflacijom koja divlja i dramatičnim padom životnoga standarda. Teško je i nabrojati sve horore s kojima se suočavamo u povijesnom trenutku u kojemu živimo.

Velika povijesna prekretnica

Ako smo se ovako opako mučili i stezali remen, da bi se rezultat ipak na kraju vidio, a do kraja godine nema puno, već smo ušli u sezonu božićnih pjesama i šarenih ukrasa, onda bismo trebali zaboraviti svu tu silnu muku, odricanja i neprospavane noći zbog neplaćenih računa, opomena i ovrha koje su nas dotukle. Na trenutak bismo zaboravili nesigurnost koja nas muči, vrtoglave cijene računa za struju i grijanje, a o hrani da i ne govorimo, jednostavno bismo rekli sami sebi, još malo, još samo malo i konačno krećemo u susret nekim novim, boljim, toliko željenim vremenima, o kojima razgovaramo, prizivamo ih i sanjamo tolike godine. A ta vremena nikako da dođu, što god pokušamo. Jer, negdje iza ugla uvijek "čeka"' novi, ogromni problem, svijet se mijenja pred našim očima, društveni poredak srozava i malo tko još nije shvatio da smo doista na velikoj prekretnici. Globalnoj.

Prva bih otvoreno napisala da sam bacala Judine škude, bila "jalnuška diletantica"' i potkopavala ovu Vladu, a sve zato što nemam pojma ni o životu, a ni o gospodarstvu. Moje priznanje ne bi puno vrijedilo ni za građane, ni za političku garnituru na vlasti, ali za mene bi to bio radostan dar; priznati da ova Vlada dobro vodi Hrvatsku. Nema tu ni ega, ni pokušaja dociranja, '"soljenja pameti"', ili jalovog '"prepucavanja" s onima koji podržavaju stranku za koju ja osobno ne glasam. Nisam nikada, a i teško da ću u budućnosti, jer mi se, kao i mnogim ljudima u ovoj izmučenoj državi, sve toliko zgadilo.

Silne krađe, lopovluci, malverzacije, uhićenja, dugogodišnja prazna suđenja, korupcija na svakome mjestu i u svakoj pori društva, zacementirana birokracija koja tjera i ljude i inozemne ulagače što dalje od Hrvatske… sve me to beskrajno umorilo, toliko da sam i sama spremna zamahnuti bijelom zastavom i reći: dosta mi je, ne mogu više, unatoč znanju, iskustvu i godinama, idem i ja negdje drugdje, negdje gdje me svakodnevni život neće tako zgaziti.

Kako se uopće usuđujemo i dalje voziti?

No, nekako mi se čini da stvari i ne idu u tom dobrom smjeru. Ili ih ja možda ne prepoznajem; to je apsolutno moguće. Iz razgovora s ljudima s kojima svakodnevno komuniciram, vidim da ni oni baš ne primjećuju radost življenja, što znači da nisam jedina. Vidim samo da su svi nervozni, da nekuda trče i jure, a pojma nemaju gdje, kako i zašto, ali podjednako bezglavi i s osjećajem jada. Naravno, uključujući i mene samu, ali moja je dijagnoza ravnodušnost. Odavno već ne vjerujem onima koji prosipaju obećanja i blagoglagoljive riječi.

Kada sjednem u auto i vozim, osjećam grižnju savjesti; kako se, uopće, usuđujem i dalje voziti, a benzin je odavno preletio 12 kuna po litri? Zašto ne idem pješke (to je izvrsno i za liniju i za srce i cijelo ti je tijelo fit), ili ne izvučem bicikl i vozim se kao svaki pošteni Nizozemac, a za njihov standard dobro znamo kakav je - toliko svemirski da je to za nas ovdje čisti science-fiction. Njima stvarno nije nužno vozikati se uokolo biciklima, jer baš i nemaju pojma što je recesija, ali su odavno zaključili da im je bicikl najjeftiniji, najisplativiji i najbrži.

Ali, ne; ja kao svaka Hrvatica radije sjedam u automobil, gubim živce u gradskoj gužvi i ludilu, psujem svima dok vozim, a žuto me svjetlo izbezumljuje. Umjesto da obrišem prašinu sa svog crveno-crnog bicikla (zgodna kombinacija boja), nacentriram gume, u damsku košaricu stavim torbu i sve što mi treba toga dana za obaviti i krenem jurcati metropolom. Tek kada to učinim, a samoj sam sebi obećala da sada hoću, prestat ću kukati zajedno sa ostalim ozlojeđenim Hrvatima o neviđenom bezobrazluku cijene naftnih derivata. Prvi korak već sam učinila i kupila mjesečni pokaz za tramvaj i autobus, jer vožnja je u glavnom hrvatskom gradu zaista pravi napor i mučenje.

Devastirana nacija

Davno sam shvatila da smo zemlja bolesnika; da opet ne bude zabune i sama spadam među takve. Dogogodišnja nas je agonija (rat, poraće, pljačka, kriza i recesija) dotjerala do ruba psihijatrije, a mnoge i preko tog ruba. Po potrošnji antidepresiva i sredstava za smirenje, u europskom smo vrhu. Moja liječnica, ispisujući mi recepte za to isto, kaže da od osam radnih sati valjda pet utroši na pisanje silnih Normabela, Helexa, Zolofta, Prozaca, Seroxata, Apaurina i Lexaurina. Obično uzrujano kaže kako smo mi Hrvati teški bolesnici, kako je cijela nacija okljaštrena i devastirana. Objašnjava mi to i medicinskom terminologijom, latinskim izrazima, ali ja je svejedno razumijem. Jer se i sama osjećam bolesnom i iznemoglom od očaja, beznađa, besperspektivnosti.

Živciraju me ljudi, gužva, situacija, strašan stres, beskonačna čekanja gdje god kreneš, malo novca, strašne razlike među ljudima, jer jedni žive sjajno, a drugi preživljavaju bijedno, teško mi je ujutro ustati iz kreveta, stalno sam u nekom iščekivanju crnih vijesti. Primjerice, doći će mi iz banke i izbaciti iz stana, jer nisam platila cijelu ratu; blokirat će mi kreditnu karticu, bit ću gladna i žedna, noćne me more zaskaču barem jednom tjedno. A pritom imam sreću što mogu pisati i djelovati, no, mentalno sam shrvana. I nije mi lakše što vidim da opet nisam jedina. Najradije bih spalila sve kupljene cipele, torbe, garderobu, sve na što sam trošila novac, ne razmišljajući da bih jednog dana mogla ostati bez posla, a kamoli da bi nas recesija mogla sravniti sa zemljom. Za mene je ona bila pojam iz prošlosti, od 1929. do 1933. godine, a ni slutila nisam da ćemo 2022. godine strahovati i hoće li nas naredbom poludjelog predsjednika iz Kremlja u sekundi sve spržiti u prah i pepeo. Kako sam bila neoprezna…

Toliko prolivene nevine krvi, a za što?

U nekoliko godina nekakvog čudnog gospodarskog buma u Hrvatskoj i sama sam se ponijela bezglavo, kupujući, trošeći, dižući kredite, želeći nadoknaditi sve što nisam imala, ali sam vidjela da imaju u Europi, ili Americi; banke su me mamile stalno novim ponudama, ukopavajući me još dublje u glib. Da mi je sada ova pamet, jer otrijeznila sam se, kao i svi ostali, naglo i bolno, sve bih u svome životu promijenila. Od navika, do većine poznanika i prijatelja, a da mogu, ponajprije državu u kojoj živim.

Jer, sumnjam da su ljudi htjeli ovakvu državu, u kojoj su praktički stvorene kaste i ne vjerujem da su sami Hrvati ikada mislili da su razmjeri vlastite krađe toliko veliki. Toliki su izginuli i zavili svoje obitelji u crno, toliko je nevine krvi proliveno kako bi se ostvario taj tisućljetni san o vlastitoj državi. A za što? Da nas '"naši"' pokradu do zadnje lipe i naprave '"spaljenu zemlju"'? Jesu li branitelji i svi koji su istinski željeli svoju državu zamišljali ovakvu, kao što je sada? Ne. Sigurno ne. To će reći i svaki branitelj koji dane provodi u neimaštini i na tabletama za smirenje, ali pravi branitelj, ne onaj iz '"Minhenske bojne".

Nekoć davno Srbi su snimili kultni film "Živeti kao sav normalan svet". Da, to bih ja htjela, ovako deprimirana, ponekad tužna, ponekad agresivna, bolesna, ili zdrava, nasmijana, ili ljuta. Samo da živim kao sav normalan svijet. A to biste voljeli i vi, znam, nisam jedina. Ako još imate snage, vjerujte da ćemo to dočekati.