Živimo u rascjepu između njemačkog radnog etosa i balkanskih marifetluka

Konačno da je jedan intelektualac i kozmopolit nazvao stvari pravim imenom, bez zamagljivanja i kamuflaže. Slično je zapravo rekao prošli tjedan poznati  grčki književnik Nikos Dimou u intervjuu za njemački Der Spiegel o situaciji u Grčkoj, zemlji koja se žestoko posvadila sa zapadnim svijetom i njegovim svjetonazorom. Dimou je između ostaloga rekao da "Grčka nije zapadnjačka zemlja i  da pripada jednom drugom kulturnom krugu. Nije imala reformacije ni renesanse, ostala je bez prosvjetiteljstva. U 19. stoljeću bili smo još zarobljeni u feudalizam, a onda smo u kratkom vremenu katapultirani u modernizam." Raskol prema Zapadu još nije prevladan u Grčkoj od vremena shizma iz godine Gospodnje 1054.

Zanimljivo je kako je najpoznatiji grčki pisac okarakterizirao sadašnjeg predsjednika grčke Vlade Alexisa Tsiprasa. U vremenu kada se srušio Berlinski zid i propao komunizam u bivšim zemljama socijalističkoga bloka, Tsipras je stupio u Komunističku partiju Grčke. Riječ je o običnom provincijalcu koji je do prije nekoliko godina govorio engleski u stilu Milana Bandića i Ingrid Antičević-Marinović. Za Tsiprasova ministra energetike Lafazanisa, koji je upravo ovih dana na zahtjev Bruxellesa smijenjen po kratkom postupku, Dimou je rekao da hodočasti u Rusiju kao kršćanin u Svetu zemlju.  Dimou je zapravo samo potvrdio poznatu Huntingtonovu tezu da zemlje s većinskim pravoslavnim stanovništvom ne pripadaju zapadnjačkoj civilizaciji.  Zvuči paradoksalno da se država iz koje potječe kolijevka europske kulture sve više udaljava od europskih civilizacijskih dostignuća.

Situacija u Hrvatskoj bliža je onoj u Grčkoj, nego onoj koju hvali talijanski filozof Vincenzo Fano. Slikovito rečeno, koliko je u civilizacijskom pogledu Italija udaljena od Njemačke, toliko je Hrvatska daleko od Italije. Najnoviji slučaj Pelješkoga mosta najbolje  potvrđuje takvo stanje stvari.  Tijekom predizbornih kampanja nesretni Pelješki most je svjedočanstvo o pomanjkanju kontinuiteta i prudentnosti u hrvatskoj politici. Sreća da su danas i genijalci na vlasti uvidjeli da most prema Peljšcu nema alternative. Suvišno je naglašavati kako simbolizira uspostavu suvereniteta države. Drugo, dovoljno je uzeti digitron i izračunati porast vrijednosti nekretnina  na Pelješcu i njegovoj okolici u slučaju izgradnje mosta. O gospodarskom prosperitetu trenutačno najpasivnijega kraja Hrvatske da  ne govorimo.  Nažalost samovolja hrvatskih političara bila je u proteklom desetljeću moćnija od svih prudentnih argumenata u prilog gradnji Pelješkog mosta. No, to nije ništa novo, s obzirom da je ista politička skupina također svojevremeno savjetovala Tuđmanu da u tunelu Sveti Rok može saditi gljive, jer da je izgradnja autoputa budalaština! A nekoliko godina kasnije ista gospoda su se zaklinjala u autocestu i svoju ulogu u njezinoj izgradnji.

Ovih je  dana ponovno aktualizirana propagandna  priča s Pelješkim mostom nakon što je premijer Milanović  svečano objavio «da će se Pelješki most graditi vrlo brzo europskim novcem». Slike gotovo identične s onima od prije deset godina, samo s drugim ulogama u teatru političkoga apsurda.  Pri objavi ove vesele vijesti Premijer je stanovnicima Lijepe naše vješto je proturio dvije laži: prvu da će 90 posto sredstava  za izgradnju famoznog mosta doći iz fonda EU,  te drugu da će gradnja mosta biti dvostruko jeftinija nego što je svojedobno predlagala Vlada HDZ-a. Iz Europske unije su u međuvremenu demantirali Premijerove propagandne marifetluke tvrdnjom da Milanovićeva Vlada još uopće nije podnijela zahtjev za financiranje gradnje Pelješkog mosta.  Milanovićev ministar  prometa Siniša Hajdaš Dončić  precizirao je da će troškovi  gradnje mosta s gradnjom okolnih cesta iznositi 2,8 milijarda kuna. Prije točno deset godina troškovi  gradnje mosta trebali su iznositi oko dvije milijarde kuna.

Ostaje, naime, nerazjašnjeno zašto se nije krenulo u gradnju Pelješkoga mosta još u studenom 2005. godine, nakon svečanoga  rezanja vrpce.  Tadašnji predsjednik Vlade, uspješni kolekcionar Picassovih umjetnina i skupocjenih švicarskih urica, htio je da Pelješki most bude spomen na njegov lik i djelo, nešto poput  izlaza Vučevica za Dugobabe na autocesti Dalmatina, kojim dnevno prođe 60-ak automobila.

Most kao prisjećanje na vremena rastrošnosti  i blagostanja HDZ-ove vrhuške i njihovih apartčeka. Svemoćni Sanader, koji je tada u državi bio moćniji od Aristotelova prvog nepokrenutoga pokretača, odlučio je da se gradi dvostruko viši i dvostruko širi most, s dvostruko većim razmacima betonskih stupova. Troškovi gradnje tada uopće nisu bili bitni, važno je bilo ostaviti što jači estetički dojam uzvišenosti da građevina preraste u epohalno umjetničko djelo. Kad pomislim na Sanadera na vlasti, odmah mi je pred očima Kantov pojam «uzvišenoga» (das Erhabene). Veliki se vizionar, ostvarivši društvo blagostanja za odabrane,  odlučio povući iz politike u osamu na jahtu «Malo vitra», a svoje epohalne ideje prepustio je na upravljanje svojoj vjernoj zapisničarki.

U svibnju 2010. njegova je nasljednica u premijerskoj fotelji objavila u Dubrovniku na proslavi dana županije da je došao svečani trenutak da se započne s gradnjom Pelješkoga mosta koji će simbolički i stvarno povezati prekinuti teritorij Lijepe naše. Izostalo je famozno presijecanje vrpce, jer je to učinjeno već prije pet godina.  Tome je uvelike kumovao završetak 12. poglavlja pristupnih pregovora "Sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarna politika" u kojem je izrijekom napisano da «koze, ovce i krave neće moći ići neumskim koridorom», pa je Vlada u rujnu 2010. odlučila da se konačno krene s gradnjom mosta koji bi trebao biti gotov do 2015. godine. Tada smo već službeno bili u recesiji, ali odlučeno je da se most ipak gradi kako koze, ovce i krave ne bi morale putovati trajektom za Dubrovnik.

Promjena vlasti u Hrvatskoj u pravilu znači i odustajanje od strateških planova i programa prethodne Vlade. Tako je bilo i s  koalicijskom Vladom Kukuriku koja je odmah na početku mandata  definitivno odlučila odustati od izgradnje Pelješkog mosta s obrazloženjem da bi  troškovi izgradnje mosta trebali iznositi više od dvije milijarde kuna. Danas ti troškovi, kao što je rečeno, iznose 2,8 milijarda kuna.

Kada budemo razmišljali na način kao što to čini talijanski kolega Vincenzo Fano, stvari u Hrvatskoj će se početi mijenjati nabolje. Do tada ćemo tratiti vrijeme u spomenu na partizane i ustaše, raspravljati  o antifašizmu i anti-antifašizmu, te s čuđenjem čitati o visini jamčevina koje određuje zagrebački Županijski sud. Kao građani Europske unije zapravo živimo na razmeđu njemačkoga radnog etosa i neodgovornih balkanskih marifetluka koji još uvijek dominiraju u Hrvatskoj.