Ženomuževi, Miley Cyrus i Sluškinjina priča: Kada dekadenti i barbari postanu jedno

Simptom podređenosti dominantnih današnjih filozofskih, kulturoloških, političkih i svjetonazorskih paradigmi genitalnoj problematici između ostaloga je i svojevrsna kriza onoga što se naziva tradicionalnim "rodnim identitetima": muškosti i ženskosti. Pritom se, dakako, ne misli na muškost i ženskost u biološkome ili esencijalističkom smislu – kriza muškosti i ženskosti takvoga tipa mogla bi nastupiti jedino kada bi se začudnom čarolijom u jednadžbi makromolekula umjesto X i Y kromosoma pojavila neka nova nepoznanica.

U ovome tekstu ponajprije mislim na onaj aspekt muškosti i ženskosti koji se može svesti na skup društveno oblikovanih, "društveno konstruiranih" karakteristika podložnih povijesnoj mijeni, što ipak ne znači da muškost i ženskost ne posjeduju i ishodišni aspekt nepromjenjive organske datosti, iz kojega sve ostale razlike i proizlaze.

Kriza muškosti nedavno je dospjela u fokus hrvatskih medija povodom napisa patera Mandurića kako se muškarac ne samoostvaruje isključivo u kontekstu vlastite obitelji, nego "mora vidjeti kako stvari stoje oko kuće, sela, grada, u državi, svijetu" te "ima zov uspeti se na najviše planine koje ga okružuju, i na najudaljenije pučine, i tamo svijet staviti pod kontrolu". Da je kriza muškosti doista u tijeku ne potvrđuje samo potreba za pisanjem te poruke, nego i mnoštvenost hipoteza o tome kakav bi muškarac trebao biti, koje su uslijedile. Slično se, nedvojbeno, može ustvrditi i za žene: ni one nisu određene samo vlastitom obitelji, pa se postavlja pitanje omjera i načina izvanobiteljskog djelovanja kod muškaraca i žena, dakako bez potrebe za propisivanjem pravila, već isključivo za opisivanjem općih tendencija.

Ženomuževi dolaze

Dok se razmišlja o tim pitanjima, na scenu, ravno iz Slamnigove pjesme Što više gledam, to više vidim, stupaju ženomuževi. "Muškarci su", pjevao je apsurdističkome humoru sklon pjesnik, "najčešće žene: spuštaju duga lica / Kisele se svojim ženomuževima, traže da ih se tetoši, / žene su opet muškarci: pa to je sitnica / nećemo sada trošiti živce, smiri se". No tko su ženomuževi danas, izvan Slamnigove poezije?

Riječ je i o ženama i o muškarcima, čije su obveze, moći i društvena očekivanja danas što udvostručeni, što poništeni. Ženski ženomuž je, uslijed emancipacije i "seksualne revolucije", izbijanjem na tržište rada, pravnom jednakošću i mogućnošću masovne uporabe kontracepcijskih sredstava zadobio "muške" karakteristike kompetitivnosti, samodostatnosti i promiskuiteta, dok je muški ženomuž, zbog etiketiranja muškosti "toksičnom", što će reći opresivnom, patrijarhalnom i destruktivnom, uslijed perpetuiranja vlastite kompetitivnosti, samodostatnosti i promiskuiteta sve više stigmatiziran. S druge strane, društvo od ženskoga ženomuža ipak nerijetko očekuje brigu o kućanstvu i obitelji, dok muškoga ženomuža koji se primi tih obveza i opet stigmatizira.

Kada bi došlo do krajnjih konsekvenci sprovedene posljedice ove tipologije, koje se u stvarnosti srećom (gotovo) nikada ne javljaju, žene bi sve češće postajale, figurativno rečeno, i muškarci i žene, a muškarci – ništa. Filozofski rečeno, ženski ženomuž je i-muško-i-žensko, a muški ženomuž ni-muško-ni-žensko. Ovaj pojednostavljeni poučak, ne želeći protumačiti cjelokupnu zbilju, služi tek naglašavanju poante, koja glasi: suvremeno društvo ženski identitet – pretvarajući se da eminentno ženske osobitosti ne postoje – odviše rasteže, dok muški identitet u isto vrijeme – inzistirajući na nepoželjnosti stereotipno muškoga samoizražavanja – pretjerano sužava.

Iako se o primjerima ženskih ženomuževa i muških ženomuževa u suvremenoj kulturi mogu ispisati čitave knjige, osvrnimo se ovdje samo na dva ponajnovija slučaja od kojih prvi pothranjuje realizaciju čistoga oblika postojanja ženskih, a drugi muških ženomuževa.

Dekonstruirajmo dekonstrukciju

Više od znanstvenih istraživanja i medijskih analiza o duhu vremena ponekad mogu reći i banalni proizvodi popularne kulture. Primijetiti stoga možemo kako se ženski ženomuževi javljaju u novome lakoglazbenom (post)feminističkome manifestu Miley Cyrus naslova Mother's Daughter, koji – fingirajući kontrakulturalnost – potvrđuje vrijednosti koje društveni establišment nameće globaliziranoj Svecivilizaciji 21. stoljeća. Zanemarimo ovom prigodom nerijetko protukršćansku motiviku samih stihova; cjelokupna poruka pjesme prenesena je videospotom kojim defiliraju utjelovljenja svih slučajeva koji bi trebali potpasti pod novu definiciju ženskosti: pored pretile žene i majke koja, kao parodija Djevice Marije, doji djetešce, tu su i "transrodni" muškarci i žene te, naposljetku, trostruki manjinac: crni "transrodni" model u invalidskim kolicima.

Eksploatirajući rubno psihijatrijske slučajeve i fizički unesrećene pojedince otprilike onako kako bi to prije stotinu godina činio u cirkusu nakaza, redatelj Alexandre Moors usput se kroz niz treperavih natpisa koji se pojavljuju kroz čitav spot potrudio navesti sva opća mjesta iz ideološkog pojmovnika suvremenoga ljudskopravaškog feminizma i "rodne ideologije".

Osim citiranja krilatica pojedinih radikalnih feminističkih skupina, u spotu možemo vidjeti natpis "Nisam objekt" koji bi trebao sugerirati slobodu izbora u žena, što se kao argument najčešće poteže u situacijama kada same žene, u skladu s drugim natpisom iz spota ("Moje tijelo, moja pravila"), objektiviziraju drugo tijelo, unutar vlastitoga, namjenjujući mu prenatalnu smrt. Tu je i tvrdnja kako je "djevičanstvo društveni konstrukt". Naravno da je status djevičanstva proizvod svjetonazora i kulture, kao što je slučaj i s "rodnim identitetima". No (post)feminizam prečesto zaboravlja kako "rodni identiteti", kao i djevičanstvo, izravno proizlaze iz materijalne stvarnosti. Polemizirati s konzervativnim poimanjem djevičanstva ili "rodnih identiteta" ne napušta domenu razumskog. Polemizirati sa samom idejom djevičanstva i spola, međutim, ipak zalazi u sferu iracionalizma.

Jer, isti oni koji otpisuju tradicionalne "rodne identitete", binarnu podjelu na spolove i sȃm koncept djevičanstva iz nekog razloga s istom argumentacijom ne pristupaju, primjerice, ideji "ljudskih prava", opravdavajući društveni eksperimentalizam, primjerice, "pravom na brak", koje k tome podrazumijeva i redefiniciju te institucije. Nije li ironično što su upravo "ljudska prava" eminentan "društveni konstrukt", udžbenički primjer koncepta koji proizlazi isključivo iz suglasja političkih elita? Prvo su relativizirali apsolutno, a potom apsolutizirali relativno. Ideja "slobode izbora" danas nadilazi i znanstvene činjenice i pravo na život: njome se ne opravdava samo industrijalizaciju pobačaja, nego i odabir vlastita "rodnoga identiteta". Kada bi putnik iz budućnosti, kopajući po krhotinama naše civilizacije, pronašao ovaj spot, zaključio bi kako je za 21. stoljeće muškarac bio podvrsta žene.

Najpromašenija distopija

Uklapajući se ovim spotom u postojeći krajobraz intelektualno i moralno devastiranoga zapadnjačkog establišmenta, Cyrus se ne pridružuje samo Ariani Grande, koja pjeva kako je "Bog žena", Taylor Swift, koja "mračnome dobu" suprotstavlja osunčanu "Povorku ponosa", ili Lani Del Rey, koja – ne u pjesmama, već u slobodno vrijeme – na Trumpa baca vještičje čini, već i najkompleksnijem pop-kulturnome fenomenu iz posljednjih par godina vezanom uz problematiku muško-ženskih odnosa. Riječ je o TV-serijalu proizišlom iz tridesetak godina staroga romana Margaret Atwood naslova Sluškinjina priča. U Atwoodinoj je distopiji radnja smještena u ratom razorenu budućnosnu Ameriku kojom vlada kvazikršćanski-teokratski patrijarhat u kojemu se ženama dodjeljuje nekoliko funkcija. Među njima su i "sluškinje", koje su svedene na puki objekt za rasplodne svrhe.

Osim muškosti, u pozadini Sluškinjine priče, kao i Cyrusine pjesme, vrebaju i druga strašila, proizvođači muških ženomuževa u sklopu politički korektne ideologije "ljudskih prava": kršćanstvo, kapitalizam, bjeloća pigmenta. Atwoodinoj se viziji, međutim, prigovoriti mogu barem dvije stvari.

Prvo, Sluškinjinoj priči, kao najutjecajnoj distopiji našega vremena, nedostaje upravo onaj element koji je za distopiju ključan, naime – proročanska točnost pri predviđanju daljnjega društvenog razvoja. Što god o tome mislili, današnje vrijeme, unatoč autoričinim upozorenjima, nije nalik radnji Sluškinjine priče, nego je prije njezina posvemašnja suprotnost. Dok je glavna junakinja u romanu jedna od rijetkih žena koje su nakon ekološke katastrofe ostale plodnima, pa završava kao svojevrsna surogat-majka za imućne obitelji bez djece, "reproduktivna prava" žena sada su na najvišoj razini u cjelokupnoj povijesti ljudskoga roda. Osim širokoga izbora kontracepcijskih sredstava i figure ženskoga ženomuža od kojega se ne očekuje rađanje djece, diljem Zapada je danas sveopća dostupnost pobačaja na zahtjev pri vrhu nacionalnih prioriteta.

Drugo, istinski učinak Sluškinjine priče  jest obmana javnosti da u suvremenoj društveno-političkoj konstelaciji sve unificiranije svjetske civilizacije postoji neposredna prijetnja od radikalizma patrijarhalnog tipa. Ignorirajući opće stanje svijesti i duh vremena; bazirajući se na svojoj tobožnjoj aktualnosti, Atwoodin roman i iz njega izvedena serija sada imaju dvostruku funkciju: s jedne strane, to je kontrola društvenih strahova, usmjerenih prema imaginarnim prijetnjama; s druge strane, to je zamagljivanje planova manipulatora strahovima. Riječ je o strategiji kojom postojeći sustav održava i produbljuje svoju moć. Je li danas moguće zamisliti produkciju igranoga serijala o totalitarnim aspektima ideologije "ljudskih prava"? Kada bude tako, znat ćemo da takva prijetnja ne postoji.

Krug se zatvara

I dok videospot Miley Cyrus odražava sve veću društvenu prevlast ženskih ženomuževa, a Sluškinjina priča  petrificira društveni status muških ženomuževa, tome pojmu možemo pridati još jednu dimenziju, koja počinje u "transrodnosti", a završava u posthumanizmu kao egzemplarnom izrazu civilizacijske dekadencije. To je konceptualizacija bespolnoga ili "nadspolnoga" bića, na tragu nacrta ljudskog razvoja kakvu projiciraju miljenici medijskih, financijskih i političkih lobija, poput Yuvala Noe Hararija, uvjerenog kako je čovjek na pragu znanstvenih otkrića koja će nepovratno izmijeniti njegovu narav, preobražavajući ga u biće koje se od Homo sapiensa razlikuje onoliko koliko se Homo sapiens razlikuje od Homo erectusa. Harari to novo biće naziva čovjekom-bogom ili Homo deusom. Samo po sebi to, dakako, nije ništa novo – tko ne vjeruje, neka provjeri kako Biblija  započinje.

Opsjednutošću genitalnom problematikom koja se opredmećuje, među ostalim, i u "rodno neutralnim" zahodima, suvremeni graditelji novoga čovjeka ujedinjuju dvije komponente koje se uglavnom poimaju odvojeno; oni nisu tek dekadenti, već i barbari. I dok slučaj propasti Rima, kao arhetipski prikaz dekadentnoga društva koje barbari potom dokrajčuju, te dvije kategorije odvaja, eklekticizam naše postmoderne ponovno ih je, ne po prvi puta u povijesti, spojio. Kao što je primijetio Chesterton, društvo koje jede ljudsko meso, makar to bilo i u afričkome plemenskom kontekstu, u svojoj srži je, koliko god bilo primitivno, već postalo dekadentno. Kao i dekadencija, i barbarstvo je transhistorijski pojam, koji ne ovisi o stupnju tehnološkog razvoja. Philip Rieff barbare definira kao ljude "bez povijesnog pamćenja", ističući kako "radikalna suvremenost zapravo znači barbarstvo".

"Opće je mjesto da ono što jednu generaciju sablažnjava, sljedeća prihvaća potpuno mirno. Ova prilagodljivost promjenama moralnih normi ponekad se sa zadovoljstvom pozdravlja kao dokaz ljudske sposobnosti usavršavanja. Naprotiv, to je samo dokaz na kakvim su nesolidnim temeljima zasnovani čovjekovi moralni sudovi", napisao je T. S. Eliot.

Kao što u književnopovijesnome sustavu Northropa Fryea najnoviji modus, koji obilježava ironija, u cikličkoj maniri dodiruje onaj najstariji, mitski, tako i najprogresivnija ideologija "ljudskih prava" prelazi u primitivizam pradavnih vjekova i era, odustajući od spoznaje objektivne istine, znanstvenog poimanja zbilje i samih koncepata muškoga i ženskog, ujedinjujući posljednju civilizacijsku fazu s početnom. Ogoljujući se od filtriranih nauka starodrevnih religija i filozofija, ali i od prosvjetiteljskih zasada empirijske znanosti, ljudskopravaški i (post)feministički dekadenti-barbari ne izrastaju u protivnike, nego srodne duše teoretičarima ravne Zemlje. Bila ona ravna, okrugla, spljoštena ili kruškolika, zaključak je neprijeporan: Zemlja sve više postaje laboratorij preobrazbe ljudskog čovjekovanja ili čovječja ljudovanja u ljudsko bogovanje ili čovječje ludovanje.