Žene konačno govore, od SDP-ovki koje su odbile promašenu zapovijed svog predsjednika do protivnica Istanbulske

Sada svi sve znaju, sve razumiju, baš moraju reći što misle. Mnogi kažu, blago zemlji kojoj je neka deklaracija najveći problem. Istina, ovu ne treba podcijeniti, važna je i osjetljiva, a mi smo poznati po tome da smo najglasniji kad su ideološka pitanja na dnevnom redu. Uzavru nam strasti. Moglo bi se tumačiti povijesnim događajima… Lakše trpimo i egzistencijalne egzoduse od teorijskih rasprava s kojima se ne slažemo. No dobro je da smo glasni, da galamimo, vadimo argumente, manje ili više uvjerljive. Strasti bujaju.

Ali, iza buke uvijek se nešto krije, grube teme iza ideoloških rasprava. Da rasprava o Istanbulskoj konvenciji nije postala tako prljava i da se nije pretvorila u pravu političku kaljužu, raspravljalo bi se, možda, o suštini, o onom skrivenom. O temama koje vadimo prigodničarski, o nasilju nad ženama nitko ne može bolje i više znati od samih žena. Dugo su tihe I premalo ih je na adresama gdje se stvari mijenjaju - u centrima moći, u politici… Iako ova vlada ima najveći broj žena ministrica do sada, još uvijek ih je malo.

Malo je i saborskih zastupnica. Liste sastavljaju muškarci, a obvezujuce kvote vješto izigravaju stavljajući žene na dno lista, a malo je zrna i u strankama. Pa onda, logično, i u vodstvima. Zašto žene izbjegavaju politiku, a jednako su sposobne kao muškarci? Ili, možda i sposobnije zbog tolerancije kojoj ih život uči. Nije točno da ih ne zanima. Ali, politika je posao gdje se udara nisko i malo si žena to želi priuštiti. Kada i dođu u tzv. visoku politiku, kada se konačno probiju do nje, slijede novi udarci.

Od onog “više rađaj, manje pričaj” što sam ja dobila u sabornici do analiza duljine haljina koje zastupnice nose. Takvim analizama dulje se bave nego kompetencijama iste osobe. Isto tako, žene u politici ne brane jedna drugu, važnija im je potpora vlastitoj stranci nego drugoj ženi. Stranka je poslodavac, nije čudo što onda o nasilju nad ženama govore muškarci, godinama, i to uglavnom prigodničarski. Sad se nešto konačno pokrenulo. Govore žene, bez obzira na političke i svjetonazorske razlike.

Žene SDP-a odbile su promašenu zapovijed svog predsjednika. Možda su mu spasile ugled kod njihovih birača. Žene Mosta glasovat će po savjesti. Ministrice u Vladi su jednoglasne. I žene protivnice Istanbulske konvencije govore glasno. Brane svoje stavove. Konačno glasni govor žena. Neka se i ne slažu, samo neka brane svoje stavove. Veća je vjerojatnost da će se nešto pokrenuti. Katolička crkva i demokršćanska vlada različito. Ali, biranim riječima, s uvažavanjem, smirujuće. Ulica nije važna.

Sjetimo se, nasilje među djecom nije u opadanju, ali nije izazvalo dijalog. A trebalo je, kao i djelovati. Vješto je skrenuta tema na još jednu obrazovnu reformu i to glasnu. Tučnjava djevojčica, dogovorena i najavljivana, ostala je bez adekvatnog odgovora. Nasilje na stadionima i uz njih još uvijek nije ozbiljno shvaćeno. Kad sam predložila restriktivan zakon, ublažen je jer su dolazili izbori. Je li moguće da je ovog puta drugačije? Žene govore. A o Konvenciji progovorila i Predsjednica. Diplomatski uvijeno, ali dovoljno jasno. Predsjednik Vlade dobio je njenu potporu. Sada kad mu treba.