'Željezna vremena'; ili, 'u zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti'

Valjda bi konačno shvatili i gomilu drugih odvratnih stvari koje čine jedni drugima, a sve pod opravdanjima kako je, eto, baš tako trebalo biti. Bili su prinuđeni, morali su, netko ih je natjerao, neka viša sila. Ili sila nečista, potpuno je svejedno. Ne bi činili gadosti jedni drugima, krali, varali, otimali, pljačkali, ponižavali one koji nemaju, a divili se mediokritetima.

Sve je to već ionako viđeno u povijesti; nema toga što se već nije dogodilo, negdje, nekada, u nekom stoljeću, u nekom kutku svijeta. I baš ništa iz svih užasa ta čudna vrsta zvana ljudi nije ništa ni shvatila, ni razumjela, a kamoli naučila.

Zašto umiru dobri ljudi, a ostaju uglavnom oni loši, kvarni, podmitljivi, nečasni? Zašto takvi preživljavaju dok čiste duše najčešće prerano odlaze? Većinom oni za koje svi koji su ih poznavali kažu: bio je dobar/dobra, mrava nije zgazio/la u životu, kakva šteta… Pa, pobogu, kakva je to božanska pravda? Kažu da Bog sebi uzima one koje voli, valjda da bi njemu bilo ugodno. A nama ostavlja ljudsko dno, neka se mi izborimo s njihovom zloćom. I neka nam uništavaju živote, zdravlje, ljubavi i karijere.

Ako je i od Boga, previše je, kažem u teškim trenucima. Onda shvatim da u životu, zapravo, ništa nije slučajno, a stvari, situacije i ljudi dolaze nam baš onako kako trebaju, jer sve su to životne lekcije. Ako te netko udari, okreni i drugi obraz, kažu kršćani; okreneš ga sto puta, a šamaraju te i dalje. Pa se zapitaš: jesam li ja to budala koja zaslužuje takvu sudbinu? Ili samo slijedim put poštenja i svako će se dobro ipak na kraju dobrim vratiti?

Teška su to pitanja; možda je najbolje da ih čovjek uopće ne postavlja sam sebi, da odustane od zacrtanih planova i živi dan za danom, jer, planovi u pravilu propadaju ili se izjalove u nekom trenutku, a kada živiš od danas do sutra, nabasaš i na neku dobru stvar ili upoznaš dobre ljude koji ti vrate vjeru da ljudi nisu baš tako okrutna bića. 

Anđeli nemaju krila, u 'civilu' su

I kada je najteže, a čini se da tunel nema izlaza, pomoć stiže, otvaraju se druga vrata. Možda su to anđeli, možda nešto vanzemaljsko, možda iracionalno, teško objašnjivo, ali, sve dolazi na svoje mjesto. Tako su i  meni došli, nazvat ću ih, anđeli, ali u civilu. Kada mislite da ste na potpunom dnu, oni stignu i podižu vas. Uopće to ne vidite i ne razumijete. Život se preokrene i stvari postanu potpuno jasne, nema više nedoumica. Ne pomažu ni knjige, ni glazba, ni sport; nestaje ogorčenje, strahovi, užasi, počinje novi ciklus. Što hoću reći?

Da ne zamišljate da anđelki imaju krila, dugačke haljinetine i aureolu oko glave. Ništa od toga. Nose običnu odjeću, govore jednostavnim riječima koje su razumljive i samo vas prihvate, sa svim vašim manama. Budite mudri i prepoznajte ih, a ne smijte se tome misleći kako su takve priče gluposti. Sve ima svoje razloge, ali čovjeku je dano da nauči što je strpljivost, jer je po svojoj prirodi nestrpljiv.

Zato, uživajte u životu, jer je jedan, a sve dolazi na svoje mjesto, samo treba čekati. Kolač koji je namijenjen vama, nitko vam ne može uzeti- treba ga dočekati, uz sva iskušenja koja su na tom putu. 

Ali, svakoga se dana sjetim veličanstvene izjave mojega najdražeg pisca Ive Andrića, koji je još davno rekao: ''Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!''. Ne promatramo li upravo to posljednjih 20 godina? Samo se imena mijenjaju.

Ili- ''čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga''. I to Vam se čini poznatim?

Kao i njegova izjava da ''u zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti!''. Osim što je bio jedan od najvećih književnika s ovih nesretnih balkanskih ili kako ih već želite nazvati, Andrićeve su misli besmrtne i gotovo proročanske. 

Ipak, u duši sam optimist, iako se to mnogima tako ne čini i zato ću uvijek djetinje vjerovati i u njegovu predivnu misao kako se ''Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati''. 

I kada je najteže, a zaista nam je teško- ne gubite nadu. Sve ima svoj početak, dobro i loše. Ali i svoj završetak. 

Bog uvijek poručuje da treba biti strpljiv, a to je osobina koju ljudi strašno zaboravljaju, jer- nemaju strpljenja za nju.

Ali, što nam drugo preostaje u ovim ''željeznim vremenima?