Želi li pobjedu u kulturnome ratu, konzervativni projekt mora pridobiti i homoseksualce

Štošta se promijenilo u posljednjih 18 godina, otkada je u Zagrebu po prvi puta održana "Povorka ponosa", pa do danas. Pored društvene percepcije homoseksualnosti, promijenila se i zastupljenost podideologija izvedenih iz akronima LGBTIQ+, a koje obuhvaća nadideologija prozvana "rodnom", u kulturi, politici i medijima, gdje djeluje pod okriljem simbioze marksističke i slobodnotržišne misli. Ako je "Povorka ponosa" prije 18 godina i bila subverzivan čin, ona je danas nešto nalik trijumfalističkome maršu društvenog establišmenta. U sjevernoj Americi i zapadnoj Europi tekovine "rodne ideologije" nisu bliske samo kulturnim, političkim i medijskim vrhuškama kao u Hrvatskoj, nego su postale općedruštveni normativ. No koji je cilj "rodne ideologije" i može li se o njoj uopće i govoriti u jednini?

Iako se zagovornici "rodne ideologije" uglavnom žale na uporabu toga pojma – koji, uostalom, možemo uzeti i provizornim, dok ga ne zamijeni neki bolji – očito je kako su njihove pritužbe zapravo promašene, budući da je doista riječ o više ili manje koherentnome idejno-vrijednosnome sustavu. Bazirajući se na uvjerenju o postojanju raznovrsnih društveno marginaliziranih skupina čija se drukčijost temelji na nekonvencionalnim i alternativnim načinima življenja seksualnosti i bivanja spolnim bićima, "rodna ideologija" posljednjih desetljeća doživljava preobrazbu iz mreže grupacija usmjerenih k afirmaciji žena kroz feminizam te fenomena istospolne privlačnosti kroz homoseksualne i lezbijske grupacije, prema oblikovanju posve novih spolno-seksualnih koncepata vezanih za ideologiju "transrodnosti", koja ruši sve granice među rodovima i spolovima koje su u prethodnim fazama "rodne ideologije" još uvijek postojale.

Uvod u rodnu ideologiju

Ukorijenjena u uvjerenju o identitetskoj nepodređenosti pojedinca biofizičkim zadanostima, onkraj postojećih rodnih i spolnih identiteta, koncept "transrodnosti" u svojim krajnjim posljedicama podrazumijeva sveobuhvatnu dekonstrukciju bivanja čovjekom. Bez binarne opozicije muško-žensko, "rodna ideologija" nove provenijencije – u skladu s idealom posthumanizma, a djelomice podudarna i s transhumanizmom – simultano multiplicira i uniformira ljudska svojstva: uvođenjem više desetaka rodova, s jedne strane, čovječanstvo naizgled postaje beskonačno pluralnije nego u kontekstu tradicionalnoga poimanja spolnosti; ukidanjem opreke muško-žensko, s druge strane, "rodna ideologija" čovječanstvo zapravo ujednačuje. Ukratko – broj rodnih identiteta sve se više umnožava, a podjela na spolove nestaje. Inzistirajući na drukčijosti gdje je nema, "rodna ideologija" rađa nove istosti.

Više je problematičnih aspekata "rodne ideologije". Osim sama njezina sadržaja, neovisno o tome javlja li se u ublaženim oblicima iz proteklih desetljeća koji su, primjerice, na krilima nesvršene "seksualne revolucije", legalizirali i institucionalizirali pobačaj, ili pak ideologijske srži "transrodna" pokreta, "rodna ideologija" prijetnja je i u svojim društvenim manifestacijama. Prigrljujući, u događajima poput "Povorke ponosa", makroidentitet svojstven vremenu "identitetske politike", zagovornici "rodne ideologije" redovito se, u militantnoj apologiji svojega svjetonazora, ogoljuju od slojevitosti vlastitih osobnosti, svodeći svoje bivanje samo na jedan element. Odričući se jastva u korist kolektiva, namećući "političku korektnost", "pozitivnu diskriminaciju", pa i "rodnu neutralnost" u rasponu od javnih zahoda do svakodnevnoga jezika, "rodna ideologija" ne izvire iz politike, već iz međuigre kulture, akademskih (pseudo)znanosti i "krupnoga kapitala", pretvarajući se iz perjanice liberalizma u cenzorski mehanizam "rodno ideologijskog" jednoumlja.

Promotrimo li ijedan primjer društvene normativizacije "rodne ideologije" izdvojen iz cjeline, učinit će nam se efemernim ili bizarnim; što je, na primjer, slučaj bake koja je posredstvom umjetne oplodnje svojemu homoseksualnom sinu i njegovu životnome partneru rodila svoje unuče, upisavši se u dokumente među roditelje skupa sa svojim sinom, zbog čega je djetetu istovremeno i majka i baka, negoli vrhunaravni primjer zloupotrebe vremenskoga preklapanja tehnološkog napretka i moralnoga relativizma? Ovakav slučaj, međutim, za sve manje ljudi postaje grotesknom viješću s posljednje novinske stranice, a za sve više njih nekom vrstom normale ili zacrtanoga smjera kojime suvremeno društvo treba ići. Osim pojedinačnih fenomena trijumfa "rodne ideologije", svjedočimo i onima kolektivnim, koji se poput i pojedinačnih upisuju u postojeće društvene obrasce.

Totalitarne pretenzije

Ostavimo li po strani popularnu kulturu kao frontu koju je već odavno osvojila, "rodna ideologija" realizira se i u masovnim kontekstima proizvodnje nadomjestaka za spolne organe namijenjene "transrodnoj" djeci, kao i u "transrodnim" udrugama koje organiziraju čitanja indoktrinacijske literature djeci u knjižnicama diljem SAD-a. Popularizacija "transrodnosti", kao izrazito neznanstvena koncepta utemeljenog samo na apstraktnome osjećaju pripadanja ovome ili onome "rodnom identitetu" bez uporišta u biološkoj stvarnosti, na Zapadu sve više rezultira tinejdžersko-adolescentskim izjašnjavanjem nepripadanja nijednome spolu, uslijed čega i liječnici i škola i socijalna služba, protiv roditeljske volje, nerijetko preporučuju hormonske terapije i operativne zahvate promjene spola. Institucije koje po definiciji sadrže element represije, ali ih u idealnim okolnostima toleriramo zbog obrane istine, slobode ili pravde, napustile su objektivne obrasce znanstvenosti proizišle iz prosvjetiteljskih vremena, te se okreću ideologiziranome promicanju sveopće fluidnosti.

Na tragu Baumanova koncepta "tekuće modernosti", koji kao značajku našega vremena navodi nestalnost svih nekoć čvrstih društvenih struktura, ali i raznorodnosti New Age duhovnosti iz koje djelomice proizlazi, "rodna ideologija" nije usporediva s prošlostoljetnim ideologijama koje su se oblikovale oko jedne stranke ili partije te jednoga vođe, koji bi potom državu pretvorili u proširenu stranku, a društvo u vlastite udove, te nema pojedinca ili ključnu organizaciju iz koje proistječe; kapilarno utkana u društvo, ona umjesto jedne ima tisuću glava, pa je njezina infiltracija u različite segmente zapadnih zemalja tekla sporo, ali temeljito. Zauzevši institucije, "rodna ideologija" se ipak sve više približava totalitarizmima 20. stoljeća; ne kao diktatura, već kao ideološki pokret s totalitarnim pretenzijama. U sveopćem govoru o društvenoj "fašizaciji", iz vida promiče kako upravo "rodna ideologija" kombinira neke od ključnih elemenata komunizma i nacionalsocijalizma, od radikalna egalitarizma do novih vrsta eugenike, s idealom "novoga čovjeka" ili "nadčovjeka" kao zajedničkim nazivnikom.

Razdijeljeno kraljevstvo

U svjetlu stečene društvene dominacije, LGBTIQ+ pokret sada polako ulazi u fazu u kojoj će od gomilanja slova prijeći na njihovo – barem simboličko – oduzimanje. Pitanje je samo koja će se od međusobno suprotstavljenih skupina koje čine taj široki pokret, ujedinjen ponajprije zajedničkim neprijateljem, nametnuti kao predvodnička. U ovome se trenutku čini kako je to upravo "transrodna" frakcija, koja je sada u ulozi normativizacije svojih "prava", dok su zakonodavni i kulturološki okviri već poodavno prilagođeni zahtjevima starijih naraštaja zastupnika "rodne ideologije", poput feministkinja ili homoseksualaca, koji u zapadnim zemljama već godinama ulaze u "brakove" i posvajaju djecu. Upravo na toj liniji počinju se stvarati i sve veći razdori u kontekstu "rodne ideologije" kao skupa ideja, svjetonazora i vrijednosti, ali i svakodnevne životne prakse milijuna ljudi. Naime, feministički i homoseksualni krugovi "transrodnome" pokretu sve više zamjeraju relativizaciju ženskih i muških identiteta, koji počivaju u njihovim temeljima. 

Iz nekoliko nesuglasica koje su se na toj bojišnici u posljednje vrijeme otvorile čini se kako su ključne poluge najutjecajnijih skupina označenih akronimom LGBTIQ+ preuzeli ideolozi "transrodnosti", koji pobunjenike institucionalnim putem sve više pretvaraju u disidente. Nije nezamisliv scenarij po kojemu će "obični" homoseksualci, čvrsto utemeljeni u svojemu muškome identitetu, za srednju struju "rodne ideologije", napose ako se taj pokret dodatno profilira, ubrzo postati odviše konzervativni. Iako je, dakle, prodrla u institucije američkih i europskih država, natječući se sama sa sobom u demonstracijama otvorenosti spram manjina, bilo da je riječ o ekstremnoj "ljevici" ili predstavnicima multinacionalnih korporacija, "rodna ideologija" je u svojoj srži podijeljena. U sebi sadrži klicu vlastite propasti. Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati.

Postoje brojne razlike između onoga što ljudi homoseksualnih sklonosti doista jesu i onoga kakvim ih predstavljaju političko-ideološki uzurpatori njihova položaja. Za početak, pogrešno je vjerovati kako su svi zagovornici "rodne ideologije" – ili hodači na zagrebačkoj "Povorci ponosa" – nužno i pripadnici L, G, B, T, I, Q ili plus opcije, baš kao što niti svi pojedinci koji se mogu ubrojiti u L, G, B, T, I, Q ili plus kategoriju nisu nužno sljedbenici "rodne ideologije" ili njezinih ekstremnijih oblika, niti imaju potrebu sudjelovati u "Povorci ponosa". Riječ je o skupini koja je, unatoč prividu monolitnosti, unutar sebe ipak donekle pluralna. Mnogi zagovornici nekih tipova "rodne ideologije" na nekome od stupnjeva njezine praktično-političke realizacije povlače granicu: jedni ne inzistiraju na istospolnim "brakovima", drugi ne misle da bi istospolni parovi trebali smjeti posvajati djecu, trećima smetaju pokušaji hiperseksualizacije djece u obrazovanju, četvrtima promjena zamjenica u sklopu "politički korektne" gramatike, a petima iluzija o nepreglednome nizu "rodnih identiteta"...

Povorka ponosa i Hod slobode

Teza ovoga teksta stoga je krajnje jednostavna: inteligentni projekt "konzervativne (kontra)revolucije" ne bi smio isključivati pripadnike LGBTIQ+ zajednice iz svojih planova. Upravo suprotno, trebao bi raditi na njihovu pridobivanju za konzervativne ideje i vrijednosti; ako smo mi – autoironijski rečeno – "konzervativni revolucionari" toliko uvjereni u superiornost naših uvjerenja, tada bismo trebali pokušati preobratiti naše političke neistomišljenike. Ako naše ideje doista nisu diskriminirajuće, prigrliti ih mogu i homoseksualci, među kojima zacijelo ima mnoštvo nacionalista, ekonomskih liberala ili vjernika. Otvaranje prema pripadnicima LGBTIQ+ zajednice, uključujući one koji ne žele biti svedeni pod navedeni akronim, ne bi smjelo ići na štetu konzervativnih uvjerenja, nego u smjeru svojevrsne poduke. Prva lekcija bi u hrvatskome kontekstu mogla biti ukazivanje na besmisao pozivanja na jugoslavenski komunizam, čiji su intelektualni prvaci – poput Krleže, koji je prije stotinu godina kao metaforu larpurlartizma naveo "homoseksualne engleske lordove" – istospolne sklonosti poimali kao devijantni izraz buržoaske dekadencije.

Druga lekcija bila bi ukazivanje na besmisao iskazivanja protukapitalističkih parola (uz bok onima jugoslavenskim) na zagrebačkoj i inim lokalnim "Paradama ponosa", budući da je upravo kapitalizam društveni model koji je omogućio omasovljenje, popularizaciju i normalizaciju netradicionalnih seksualnih fenomena diljem svijeta. Kapitalizam marketinškim promicanjem "rodne ideologije" potvrđuje sebe, a marketinškim promicanjem sebe potvrđuje i "rodnu ideologiju"; oni su srasli u jedno, a njihovo savezništvo bit će dugotrajno. Naposljetku, homoseksualci, kao i svi ostali, imaju svoje mjesto u poretku utemeljenom na razumskome, nenasilnom konzervativizmu koji spaja kršćansku i prosvjetiteljsku tradiciju milosrđa, pluralizma i slobode. Ključno polazište pri osiguravanju skladna suživota seksualnih većina i manjina mora biti u odbacivanju subjektivističkog nasilja nad zbiljom, na čije mjesto valja staviti ideal istine kao polazišta i glavnoga preduvjeta rješavanja svih problema svih društvenih skupina i pojedinaca.

Uostalom, pojedinci homoseksualnog usmjerenja – ili, zašto ne, oni koji vjeruju u vlastitu "transrodnost" – nisu civilizacijska prijetnja, za razliku od ideologije koja je instrumentalizirala njihov slučaj i probleme, parazitirajući na njihovoj patnji. Zato je potrebno odvojiti političke, kulturološke i ine manifestacije homoseksualnosti kao ideologije od homoseksualnosti kao privatnoga seksualnog opredjeljenja. Pritom nam uzor ne trebaju biti predstavnici nekih crkava koji se prilagođavaju nekršćanskome duhu vremena kako bi pridobili pokojega novog vjernika, ne računajući pritom na one koje zbog toga gube, nego inicijative poput zanimljiva kontrapunkta "Povorci ponosa" – kršćanskome "Hodu slobode" koji okuplja bivše aktiviste oslobođene utjecaja "rodne ideologije", održanome nedavno u Washingtonu. Seksualnim i inim manjinama ne može se pomoći društvenim inženjeringom, nego lučenjem duhova u međuljudskim odnosima. Neistomišljenike ne smijemo željeti pridobiti zbog pobjede u "kulturnome ratu" koji bukti Zapadom, to jest zbog nas, nego – vjerujemo li u istinu onoga što zastupamo – zbog njih samih.