Zdravko Tomac: Kako su me lustrirali u Dubrovačkoj biskupiji

Moram priznati da sam bio istinski žalostan i razočaran kada sam saznao da javna ustanova Dubrovačke biskupije za upravljanje, između ostalog i prekrasnom dvoranom Ivan Pavao II koja služi za javno iznajmljivanje za održavanje kulturnih, umjetničkih i društvenih događaja, nije odobrila da se u toj najljepšoj dubrovačkoj dvorani održi promocija moje najnovije knjige "Crveni predsjednik". 

Još me više iznenadilo i ožalostilo obrazloženje odbijenice u kojem između ostalog piše: "Zbog nekih neugodnih iskustava gdje se Crkvu ne dobronamjerno svrstavalo uz određene političke opcije, zauzet je stav da se dvorana neće ustupati nikome za događanja koja su povezana s dnevno političkom situacijom." Zatim se navodi "da bi održavanje takvih događanja moglo poslužiti kao podloga ne dobronamjernima da izvedu zaključke kako se Katolička Crkva svrstala uz određene političke opcije".

Dakle, Dubrovačka biskupija svrstala me je u opasnost koja može ugroziti dobar ugled Katoličke Crkve, te je na određeni način i mene i moju knjigu lustrirala kao politički nepodobne kojima treba uskratiti mogućnost javnog nastupa u prostorijama koje služe za javno iznajmljivanje. U bivšem komunističkom sustavu više puta sam bio lustriran i onemogućavano mi je javno nastupanje i djelovanje. Nažalost, i nakon stvaranja samostalne i suverene Hrvatske države i njene obrane u kojoj sam kao bitan čimbenik sudjelovao od početka do danas također sam više puta od sadašnje vlasti a osobito Ive Josipovića faktično lustriran jer pod njegovim pritiskom i utjecajem onemogućeno mi je objavljivati u glavnim medijima i nastupati na javnoj televiziji. 

Dakle, mogu reći da sam se već navikao da me se lustrira iz javnog života ali nisam se navikao da mi se to dogodi i od dijela Katoličke Crkve. Zato sam na promociji u Dubrovniku javno izrazio soje žaljenje i ne slaganje s takvim ne demokratskim postupkom Dubrovačke biskupije. Mislim da je Dubrovačka biskupija napravila i sebi veliku štetu, a ne samo meni, jer je prekršila neka temeljna demokratska pravila prilikom iznajmljivanja prostora za održavanje javnih manifestacija. U pravnoj i demokratskoj državi svaki javni prostor mora se svakom korisniku, koji ga zatraži, pod istim uvjetima iznajmiti. Svaka selekcija i politička i ideološka procjena tko je podoban a tko nije podoban da mu se iznajmi javni prostor vraćanje je na stara "olovna" vremena kada su ideološke partijske komisije ocjenjivale čija se knjiga smije promovirati a čija se knjiga ne smije promovirati, kome se može iznajmiti javni prostor a kome se ne smije iznajmiti. Biskupija se očito uplašila javnog predstavljanja moje knjige već i zbog činjenice da se zove "Crveni predsjednik" te je brzopleto tu knjigu stavila na index kao što ju je stavio i predsjednik Josipović nazvavši me luđakom i bolesnikom, a moju knjigu knjigom mržnje bez ijednog argumenta kojim bi te teške diskvalifikacije dokazao. 

Govorenje istine ne može biti mržnja. Već sam više puta rekao da je moja knjiga govorenje istine i da sam se spremna ispričati ako mi se dokaže da sam napisao bilo koju neistinu, te sam pozvao na javni dijalog i prof. Josipovića i sve koje on odredi iz svoga Stožera da javno odgovorim na njihove prigovore knjizi. Nisam ja proglasio Josipovića crvenim predsjednikom niti sam ga ja optužio za "crvenjenje Hrvatske". On je sam to učinio u predizbornoj kampanji kada je rekao da će se cijela Hrvatska crveniti. On je to sam u pet godina svoga mandata sustavno provodio i ja sam samo opisao citirajući njegove izjave i navodeći postupke kako je to radio. 

Zato mislim da je Biskupija pogriješila što se uplašila istine o kojoj pišem i što je otvoreno stala na stranu Ive Josipovića. Ustvari, onemogućavajući promociju moje knjige, kako se Biskupiji ne bi moglo prigovoriti političko svrstavanje, Biskupija se čvrsto svrstala uz Ivu Josipovića. Moram priznati da sam zbunjen postupcima Dubrovačke biskupije. Mnogi mi kažu da sam naivan jer da je biskup Mate Uzinić već više puta javno pokazao da brani i podržava Josipovićevu politiku pa i njegovu novu predsjedničku kandidaturu te navode podatak kako je namjeravao pozvati Ivu Josipovića da pozdravi desetke tisuća mladih katolika u Dubrovniku što ipak nije učinio jer su ga uspjeli od toga odgovoriti kolege biskupi iz drugih biskupija. 

Zbunjen sam i zbog toga što sam prije šest mjeseci u prostorijama koje su mi sada uskraćene promovirao svoju knjigu "Peta haaška kolona i njene žrtve" uz nazočnost biskupa Mate Uzinića, s kojim sam vrlo srdačno razgovarao i koji nije imao nikakve primjedbe niti na moju knjigu niti na tijek promocije. Zbunjen sam i zbog toga što je moja knjiga "Crveni predsjednik" promovirana na Kaptolu u Zagrebu pred više od 1200 ljudi među kojima su bila i tri biskupa i mnogo svećenika, časnih sestara i fratra. Što je jedan od promotora bio Vlado Košić, sisački biskup. 

Zbog svih tih razloga na promociji knjige pred prepunom velikom dvorani u hotelu Lero u Dubrovniku i pred nekoliko svećenika, časnih sestra i fratara, koji se nisu uplašili da će dolaskom na promociju biti politički svrstani i diskreditirani javno sam izrazio svoje neslaganje s postupkom i svoje veliko žaljenje. Na promociji je pročitan i ulomak iz moje knjige u kojem branim od neopravdanih napada biskupa Matu Uzinića zbog njegovog govora u Bleiburgu, koji je izazvao i brojna neslaganja uz brojne podrške. 

Cijela moja knjiga zalaže se za ekumenizam kao spas čovječanstva i za obnovu kršćanskih vrijednosti. Knjigu završavam pogovorom pod naslovom "Ključno pitanje čovjeka i čovječanstva- odnos prema Bogu".

Evo što sam napisao o biskupu Uziniću: 

"Stvoreni su lažni mitovi o tome kako se stare ideološke podjele prenose na nove generacije. Simboli tih podjela su Jasenovac i Bleiburg. Propovijed biskupa Mate Uzinića na komemoraciji na Bleiburgu izazvala je veliku pozornost. Njegova propovijed dobila je veliku podršku ali je biskup bio izložen i teškim kritikama i od strane “crnih” i “crvenih” koji ne žele pomirbu. Bez obzira na te kritike, propovijed biskupa Uzinića je ne samo značajan događaj nego može biti i prekretnica u hrvatskom društvu. Biskup Uzinić je između osta¬log rekao: “Do objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti možemo doći ako budemo sposobni vidjeti ne samo ‘svoje’ žrtve’ i ‘tuđe’ zločine, nego i ‘svoje’ zločine i ‘tuđe’ žrtve.“ Zatim je biskup Uzinić uputio glavnu poruku sljedećim riječima: „Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao na sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost.“ 
Biskupov poziv je human i dobronamjeran i treba ga podržati. Ali treba uzeti u obzir da je potrebno mnogo toga promijeniti da ideološki podijeljen hrvatski narod na “udbaše” i “ustaše” postane jedinstven narod i da se usmjeri na sadašnjost i budućnost i na rješavanje ogromnih problema koji prijete čak i nestankom hrvatsk¬og naroda. Da bi postali od ideoloških neprijatelja ponovno braća i sestre jedinstvenog naroda potrebno je utvrditi istinu i o Jasenovcu i Bleiburgu i istinu o NDH ali i komunističko-titoističkom totalitarnom sustavu u kojem smo živjeli. Dakle, nije jednostavno zaboraviti prošlost i okrenuti se sadašnjosti i budućnosti, jer nema budućnosti bez oslonca na prošlost. Svakako da je važno usmjeriti sve svoje snage na završetak ideoloških i drugih ratova među Hrvatima. Pomirba i oprost moraju biti obostrani. Još je Franjo Tuđman, ne samo svojim pozivom na pomirbu, nego i provođenjem politike pomirbe na djelu, stvorio pretpostavke za stvaranje samostalne suverene hrvatske države."

I dalje podržavam biskupa Uzinića i većinu njegovih stavova koje je u svojoj propovijedi u Vukovaru ponudio kao izlaz iz krize za hrvatsko društvo. Međutim, imam jednu primjedbu i zamolbu. Mislim da bi i biskup Uzinić trebao, kao i svi mi, uskladiti riječi i djela, ne bi smio tretirati predsjednika države kao "svetu kravu" koju treba štiti od bilo kakve kritike te bi morao promijeniti praksu svoje Biskupije da si uzima pravo da kao nekadašnje ideološke partijske komisije ocjenjuje podobnost ili nepodobnost knjiga i autora tih knjiga. 

To tim više što je, po mom mišljenju, ishitren postupak Biskupije, odmah iskorišten od Jutarnjeg lista i drugih medija, da se i taj slučaj iskoristi za obnavljanje ideoloških sukoba. Jutarnji list je odmah podržao biskupa a mene prikazao kao bivšeg potpredsjednika SDP-ove Vlade koji se "preobratio u ljutog desničara". Nikada nisam bio ni ljuti ljevičar ni ljuti desničar, nikada me nije u mom životu vodila ni crvena ni crna nit nego samo domoljublje.

U želji da izgradimo demokratsku prosperitetnu Hrvatsku smatrao sam da je izuzetno važno da se kritički analizira lik i djelo svih hrvatskih predsjednika jer narod i u dobru i u zlu slijedi i oponaša svoje predsjednike. Zato sam i napisao tri knjige o predsjedniku Tuđmanu, dvije o predsjedniku Mesiću, i sada ovu zadnju, i o predsjedniku Josipoviću. Kroz njihovu politiku prikazao sam i analizirao bitne političke procese u Hrvatskoj te se moja knjiga ne može svrstati u neku dnevnu politiku, kako ju svrstava Dubrovačka biskupija.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac