Zbog čega je dobro što Milanović i Plenković nisu usuglašeni

Za, u javnosti poznatog poslovnog čovjeka, kojemu se bez problema lijepio pridjev uspješan, odjednom, jednog jutra, svijet postaje drugačiji. Uhićenje, lisice, marice, fotoaparati, dramatične izjave. Sasvim drugi svijet. 

A uz njega još neka imena iz poslovnog svijeta, gradonačelnici najjačih stranaka. I COVID- 19 prestaje biti glavna tema, malo tko više zna točan broj oboljelih u aktualnom danu. Čak ni maske više ne raspiruju rasprave. Svaki pokušaj aktualizacije te teme ostaje samo na pokušaju. Čak i u sabornici. 

Uvijek do sada takve spektakle prve su komentirale političke stranke iz kojih akteri - nisu. Ovoga puta problem. Koalicija stranaka, opozicijskih i pozicijskih, bez obzira na poznatu tezu da svaki počinjeni krimen ima ime i prezime, ne stranku... Pa svi zajedno ponavljaju- neka institucije rade svoj posao!

Građani ne bi mogli saznati istine...

I bilo bi čuda tri dana, po ustaljenoj praksi, da glavni političari, predsjednik i premijer, nisu bili pozvani komentirati događaj. Ili preciznije, odgovarati na novinarska pitanja. I, uz sve njihove razlike koje naš politički život čine uzbudljivijim, ali i zdravijim, jer, sigurni smo, teško će se dogovoriti da nešto sakriju, ili zajedno zataje. Krasi ih sukob ličnosti i karaktera, različiti su im obrasci ponašanja, politički se razilaze, birali ih različiti birači. Izjave u skladu s tim osobnostima, jako različiti.

I, iako se lako može pomisliti da bi građanima bilo ugodnije čuti unisone stavove, možda bi se osjećali sigurnije, imali osjećaj pouzdanosti sustava, ja mislim da je baš dobro što se ne mogu uskladiti. Jer, u izjavama koje teku i sudaraju se, otkrivaju se istine koje građani ni slučajno ne bi mogli saznati, da se dvojica alfa-političara iz iste političke obitelji, prikrivaju i pokrivaju jedan drugoga. Ovako, jasnija je slika demokracije i funkcioniranje pravne države. Ili, nefunkcioniranja. 

Nedostaci zakona padaju u drugi plan. Jer, i kada su loši, a na snazi su, moraju se poštivati. Dok ih u sabornici ne promijene. Ako postojeće zakonodavstvo strogo brani informacije o tajnim izvidima, on vrijedi. I tu nastaje problem. Zakoni se različito tumače, u različitim vremenima. 

Nekad se posezalo, u svrhu tumačenja pa i pravdanja za kršenje zakona, za onom Titovom, mladima nepoznatom: ''Ne treba se držati zakona kao pijan plota''. I sve je bilo dopušteno. Odabranima. Ali, Tito je bio diktator! Demokracije nije bilo. Gubili se životi, ili u boljim slučajevima samo sloboda i imovina, ako ste drugačije mislili ili, ako je netko pouzdan samo rekao da drugačije mislite...niste trebali baš nista reći. Sudbine su bile zapečaćene. Čitavim obiteljima. Pa je do demokracije put bio dug i krvav. Svjedoka još ima. 

Dok su drugi bili zatvoreni, oni su se družili

Zakon jednak prema svima, vjekovna težnja. Pa dok smo još s punim povjerenjem čekali dnevno izvješće Stožera, držali se bezuvjetno propisanih mjera, neki su se družili u svojim, ili tuđim klubovima. I nije ih se ticao lockdown. Naši životi. Policija i Inspektorat bili su nesmiljeni prema prekršiteljima, a mi smo baš takve podržavali. Uvjereni da nam spašavaju živote. A tamo, u centru glavnoga grada, u maloj, ali elitnoj ulici, baš se ugodno družilo i poslovalo.

Zapravo je nebitno kako je taj prostor uređen. Luksuz je u samoj činjenici da se tamo družilo dok su drugi bili zatvoreni i vjerovali da tako mora biti. A tvrtke držale radnike kod kuće. Ako još možemo zamisliti da su tamo na parkiralištu bili službeni automobili i osiguranje, nije za očekivati da mahnemo rukom. I bez kriminalnih radnji, mogućih, ili stvarnih...

Slika je dovoljna da nas duboko povrijedi. Da se osjetimo izigrani i prevareni. Sva etička načela su pogažena. Zakona se ne drže ''k'o pijan plota''.

Da su predsjednici tim, ne bismo znali. Kada Linić, ministar Račana i Milanovića govori o zlouporabi represivnog aparata, sjetimo se: prijatelj- neprijatelj- stranački kolega... pa nas manje zanima.

A tko je što od predsjednika, vlade i republike, trebao i smio znati, valjalo bi raspetljati do kraja. Iako smo čuli prof. Derenčinovića, DORH, ima i drugačijih mišljenja. Valjalo bi žurno uspostaviti ono što izgleda nemamo- STANDARD. A nemamo ga dugo.

Ni danas ne znamo zašto je morao otići Lozančić. Možda se u toj smjeni krije odgovor. Jer, za Titovu autoritarnu sintagmu- nismo!