Zašto vlada planira ratovati, a ne kohabitirati s Grabar-Kitarović

Način odvijanja političkog života u nekoj zemlji ne određuju samo institucionalna rješenja u političkom sustavu, nego u velikoj mjeri i nacionalna politička kultura, odnosno, prije svega, politička kultura aktera koji obnašaju javne funkcije. Politika, naime, nije djelatnost striktno definirana pravnom procedurom, nego se odvija u „iracionalnom manevarskom prostoru“, zadanom, s jedne strane, institucionalnim zakonskim okvirom, a, s druge, ekonomskim i društvenim odnosima.

Zato je moguće da unutar jednakoga zakonskog okvira neki politički akteri uspostave efikasnu izvršnu vlast, koja maksimalno efikasno pribavlja javna dobra građanima, a da neki drugi akteri u takvu sustavu generiraju permanentne društvene krize i blokade.

Neposredno prije preuzimanja dužnosti nove predsjednice Republike čini se da bi kohabitacija, koja će se uspostaviti u Hrvatskoj, mogla biti popraćena blokadama u političkom sustavu, a da bi oblasti u kojima Predsjednica i Vlada sukreiraju politike i u kojima se donesene odluke promulgiraju uz supotpis Predsjednice i Premijera, mogle biti izvorom krize.

Dobro modeliran politički sustav mora biti takav da osigurava kompromise nosilaca vlasti i njihovu međusobnu kontrolu. Institucija supotpisa rješenje je koje osigurava institucionalizaciju kompromisa u političkom sustavu. Međutim, da bi on mogao djelovati, njegova djelotvornost mora biti cilj svim akterima, koji djeluju unutar sustava, a spremnost na kompromis preduvjet je djelotvornosti takva sustava. Činjenica da se samo neke odluke potvrđuju supotpisom ne znači da se kompromis mora postizati samo o tim odlukama, nego da sukreatori javnih politika sve vrijeme moraju razmjenjivati informacije i uvažavati mišljenje druge strane. Dakle, u demokratskom je društvu nezamislivo da izvršna vlast, odnosno, Vlada kao kolektivno tijelo izvršne vlasti, kompromis s Predsjednicom ograniči samo na ona pitanja za koja Ustav i zakoni taksativno navode da su predmetom suodlučivanja i supotpisa. Nečuveno je slanje upozorenja novoizabranoj predsjednici Republike kako ona mora prihvatiti imenovanja, koja je Vlada pripremila, ali njen manevarski prostor nije velik. Naime, odbijanjem stavljanja potpisa na takva imenovanja stvorila bi  se blokada djelovanja političkog sustava, jer bi mjesta ostala nepopunjena, a Predsjednik-ca uvijek ima i obvezu skrbiti se o usklađenom djelovanju svih izvoda javne vlasti.

U sustavu kohabitacije rečenica kako „Vlada vodi vanjsku politiku“, odnosno neku drugu zajedničku javnu politiku, pa da se Predsjednik-ca mora tome prilagoditi i prihvatiti vladino vođenje javnih politika kao datost, krajnje je neprimjerena i može generirati nepotreban sukob u političkom sustavu. Krajnje je neprimjereno i očekivati da će novoizabrani predsjednik (odnosno Predsjednica) prihvatiti  one odluke koje je Vlada uskladila s prethodnim Predsjednikom, ali ih on nije promulgirao prije isteka svoga mandata. Predsjednik Josipović na kraju svog mandata odnosio se s mnogo skrupula i od vremena realnog početka predizborne kampanje uglavnom nije potpisivao odluke, koje bi obvezivale iduću administraciju, a nakon gubitka predsjedničkih izbora odnosio se posve kao „skrbnik nad institucijom predsjednika Republike“, dakle, kao što bi se ponašao predsjednik Sabora u slučaju spriječenosti predsjednika Republike ili od prestanka njegova mandata, pa do izbora i inauguracije novog Predsjednika. Neupitno, to je obol nacionalnoj političkoj kulturi i doprinos uspostavljanju tradicije demokratskog prijenosa vlasti.

Predsjednica Republike, međutim, nakon preuzimanja dužnosti, ima pravo preispitati svaku od tih odluka, koje stupaju na snagu samo uz njen supotpis, čak i onda kad su one pripremljene u dogovoru s njenim prethodnikom. Svakog nosioca vlasti obvezuje sve ono što je na toj funkciji činio prethodni nosilac vlasti, ali kad Predsjednica ne bi imala pravo razmotriti svaku odluku, onda niti politička korektnost predsjednika Josipovića ne bi imala smisla. U duhu je demokratske tradicije da, nakon što je izgubio izborni legitimitet, politički akter ne donosi dugoročno obvezujuće odluke, a to znači da eventualne prethodne suglasnosti, koje je Vlada dobila od prethodnog Predsjednika, ne obvezuju novoizabranoga. Ako netko misli da novi predsjednik (odnosno Predsjednica) mora bez rasprave potpisati odluku s kojom se njegov/njen prethodnik suglasio, postavlja se pitanje zašto onda prethodnik nije i potpisao tu odluku i za nju preuzeo odgovornost.

Naravno, novoizabranoj Predsjednici nije u interesu odbacivati takve odluke ako su one donesene u skladu s procedurom i ako su racionalne. Međutim, mora ih formalno uzeti u razmatranje, kako bi partnerima u izvršnoj vlasti pokazala da se ne odriče svojih ustavnih ovlasti i da na kohabitaciju ne gleda kao na proces u kome joj je dodijeljena drugorazredna pozicija.

Različiti akteri u različitim situacijama, u različitim okolinama i s različitim razinama političke kulture, stanje kohabitacije i instituciju supotpisa upotrebljavaju na različite načine. Jedna od mogućih metoda je „pogodba“ zasnovana na trgovini: ja popuštam tvom interesu, a ti mom. Druga je mogućnost uspostavljanje vrijednosnog kompromisa u ime nacionalnog interesa. Takva izgradnja kompromisa daleko je teža, zasniva se na tome da i Predsjednik-ca, a i Vlada, sudjeluju u cjelovitom kreiranju javnih politika, a odluka koju formalno supotpisuje s premijerom samo je kruna tog procesa usklađivanja. Imenovanje veleposlanika ili najviših vojnih zapovjednika, pritom, nije pitanje promocije „vlastitih“ nego izbora najkompetentnijih za tu dužnost, sukladno kompromisom definiranim nacionalnim prioritetima.

Razdoblje, koje u Hrvatskoj počinje 19. veljače, prvim danom mandata predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, bit će razdoblje u kome se u Hrvatskoj prvi put uspostavlja kohabitacija u pravom smislu riječi, a time se i počinje oblikovati politička kultura kompromisa i suradnje aktera iz dvaju suprotstavljenih blokova u političkoj areni. Predsjednica u nove okolnosti ulazi s velikom prednošću, jer je njena predizborna kampanja bila zasnovana na konceptu integracije društva, a integracija je moguća samo uz kompromise, zanemarivanje manje važnih partikularnih interesa i naglašavanje ključnih skupnih, dakle, nacionalnih političkih prioriteta.  Da bi kohabitacija bila uspješna, potrebno je, međutim, da se i druga strana u tom odnosu odrekne koncepta kako „Vlada oblikuje javne politike“ i prihvati odnos sukreiranja javnih politika, i to ne samo onih odluka koje završavaju „supotpisom“.