Zašto za uspon i bankrot Agrokora zapravo nitko ne smije biti kriv?

Takav rasplet bi ujedino bio i pokazatelj da je društvo spremno podržati, održati, odgajati i čuvati drugu fazu ortačkog kapitalizma. 

Ukratko, Državno odvjetništvo, kažu vijesti, istražuje dobavljače Agrokora. Provode obavijesne razgovore o krivotvorenim mjenicama. Istražuje se zapravo način na koji se Agrokor godinama održavao na životu. Dobavljači, odnosno neke hrvatske kompanije koje su podizale kredite te taj novac odmah isporučivale Agrokoru kako bi on njima platio ono što im je dužan nalaze u problemu. Postavlja se pitanje je li to bilo u skladu sa zakonima. Da dobavljači to nisu radili, bi li Agrokor bankrotirao ranije? Trebao im je. 

Hrvatskim proizvođačima hrane je trebao Konzum. Todorićev Konzum. Klimav, prezadužen, rastrojen, rupičast poput ementalera, ali trebao im je. Baš takav. Financirali su mašinu Konzuma kako bi kroz nju plasirali svoju robu. Umjesto da se trude biti konkurentni pa da im zaista nije važno čiji je maloprodajni lanac mnogim je dobavljačima bilo lakše ući u igru pa kad je Todorić zatrebao novac oni su mu ga dali istovremeno osiguravajući korist sebi, osiguravajući nastavak plasmana njihovih proizvoda. Je li to bilo baš zakonito? 

Ako je bilo zakonito, tada svoje usluge skrivenog financiranja mogu ponuditi i Fortenova grupi, današnjem Agrokoru. Poduzeću koje plaća dvoznamenkaste kamate. A upitno je do kad će to moći. 

No, je li to financiranje bilo sasvim skriveno? Bi li trebalo istraživati i banke? One banke kod kojih je i Hrvatska narodna banka uočila nepravilnosti i nezakonitosti pa protiv njih 17 provela postupke? 

A što je s faktoring društvima? Onim društvima koje su banke osnivale kako bi preko njih financirale prezaduženi Agrokor jer drugačije nisu mogle Todoriću dati novac na zakonit način? 

Trebalo im je. Bankama je trebalo da financiraju Agrokor. Prezaduženi Agrokor. Već im je bio toliko dužan da im nije nikako odgovaralo zatvoriti slavine iz kojih je tekao novac. Htjeli su mu davati još u nadi da će ako mu na taj način kupe vrijeme Todorić ipak učiniti nešto da ne dođe do kraha sustava i da neće izgubiti svoje već posuđeni novac. Trebalo im je da održavaju na životu Agrokor. Da banke nisu ”izmislile” faktoring društva, bi li Agrokor bankrotirao ranije? 

Bi li Agrokor bankrotirao ranije da je Porezna uprava ikad došla na ideju da u koncernu provede porezni nadzor ili da ne postoji pravilo o posebnom tretmanu velikih poreznih obveznika na obostrano zadovoljstvo? Zbog veličine Agrokora, zbog PDV-a koji uplaćuje, zbog broja zaposlenih državi je trebalo da Agrokor traje. Klimav, prezadužen, interesno premrežen, ali da traje, pa mu je u tome pomagala. Ministar financija Zdravko Marić, onaj koji je u Agrokoru na poziciji direktora za strategiju i tržište kapitala po svijetu prodavao priču o uspješnoj tvrtki kako bi joj priskrbio nove kredite ustvrdio je da nije ništa znao o lošem poslovanju koncerna. I ostao živ. I ostao ministar. I smatra ga se uspješnim. 

Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, izgleda nešto stariji pa i pametniji je i napredniji. On se hvali da je znao. Za nezakonite postupke u financiranju Agrokora. Pa je HNB proveo postupke protiv banaka. Ali nije izgleda mogao ništa više od toga. Dokumentaciju je proslijedio DORH-u. 

Dakle, nekolicina velikih hrvatskih tvrtki koje proizvode ili distribuiraju hranu i robu široke potrošnje, nekolicina banaka i faktoring društva sudionici su financijskih tokova koji su omogućili Agrokoru da traje. Jesu li krivi? 

Može zvučati paradoksalno, ali to je gotovo nevažno. Uz nekoliko predstečajnih nagodbi kompanija koje su se uzdrmale zbog Agrokora, nagodba njegovih vjerovnika omogućila je opstanak većini. I onih dobavljača koje se sada istražuje i banaka protiv kojih su provođene mjere. Nema više primjerene kazne čak i ako se zločin utvrdi. Jer nisu propali. To im je omogućila nagodba vjerovnika. U tržišnoj ekonomiji ne bismo sada razgovarali o dugotrajnim istragama sporih institucija protiv kojih rogobore poduzetnici čije kompanije živahno rade. U tržišnoj bi ekonomiji svatko pogledao svojoj propasti u oči. Kako se to nije dogodilo, opravdano je sumnjati da su sve istrage o kojima se govori tek predstava za javnost, predstava od koje se ne treba puno očekivati. Zašto? 

Zato što je u slučaju Agrokor nemoguće izolirati krivnju na pojedine i neke. Svaka istraga moga završiti za zaključkom o krivnji mnogih, pa i organiziranoj. Takav bi pak zaključak bio jako loš po zdravlje druge faze ortačkog kapitalizma. 

Kad bismo pravedno podijelili krivnju i odgovornost za uspon i bankrot Agrokora tada bismo se morali odreći poslovanja na isti način. A za to nema ni volje ni hrabrosti.