Zašto je poskupjelo? Pa, eto, tako…

''Dežurni katastrofičari'', ''oni kojima ne valja ništa što radi Vlada'', ''protivnici ulaska Hrvatske u eurozonu'' i svašta se tim ljudima ''prišivalo'', jer, vjerovali su u Banskim dvorima, dolazak eura i formalno u našu državu neće značajnije promijeniti - ionako nizak- životni standard.

Kampanja o ''euru kao našem novcu'', koja je započela još 2019. godine, a posebice bila intenzivirana zadnju godinu, prikazivala je tu valutu kao valjda spas za posrnulu Hrvatsku. Doći će euro i Hrvati će konačno postati pravi Europljani, što, moguće, s kunom do sada nisu bili. Malo čekanja na granicama i to je to- a što nam se drugo tako strašno događalo? Ionako smo od ulaska u Europsku uniju jednaki na ogromnom tržištu rada, osim što je gotovo pola milijuna ljudi otišlo odavde, ne vidjevši u ovoj besperspektivnosti svjetlo na kraju tunela.

A, vidi vraga, baš smo prava Europa

Ako smo putovali u inozemstvo, ionako smo kunu mijenjali u euro, ili dolare, ili već gdje smo išli. I opet ništa dramatično nije nas pogađalo, a kredite već dobrih 20-ak godina plaćamo u eurima i znamo kako pada, ili raste. No, kuna je ipak bila jamstvo našega monetarnog suvereniteta i, ako baš želimo biti patrioti, doista i naš prepoznatljiv znak. Sada je i to gotovo.

Utopili smo se u Europu, umjetnu i prilično bezličnu tvorevinu u kojoj svaka država ipak živi po svojim pravilima i zakonima, a najteže su prošle one najsiromašnije. Među kojima je i Hrvatska, da se ne zavaravamo.

Ma koliko se premijer Plenković trudio na sva zvona objašnjavati kako smo sada dio te velike zajednice jednakih, to, jednostavno, nije istina. I neće ni biti, barem ne u doglednoj budućnosti. Bit će da će se prije Europska unija, ovako labava i šuplja, raspasti, negoli što će Hrvatska biti jednaka jednoj Francuskoj, Švedskoj, ili Njemačkoj. Pa čak ni bliskoj Sloveniji, a o Austriji da ne govorimo.

Sve je to, pod rizik da me se smatra euroskeptikom (doduše, to i jest istina), okrutna i bolna istina, a u manje-više svim istraživanjima, od razine kvalitete života, do BDP-a, Hrvatska je redovito na samom dnu. Unatoč silnim Plenkovićevim pokušajima prikazivanja stanja u Hrvatskoj kao praktički ružičastoga.

Gotovo svi trgovački lanci, privatne trgovine i razni uslužni biznisi već su prvoga dana ove godine bez imalo skrupula podignuli cijene, drsko, bezobrazno, bez ikakve potrebe i suvisloga razloga. U pljačkaškom su maniru doslovce zaokružili cijene, a zbunjeni građani, koji još nisu naučili razlikovati ni sve euro kovanice, ostatak na blagajnama redovno tutnu u novčanike ne brojeći, pa kada dođu doma, u miru shvate da su sve platili više nego prije 1. siječnja. I to je ružna istina- poput lopova bez maske, trgovci (čast izuzecima), pokazali su se poput otimača, ne mareći za realno stanje i ljude. I što se onda dogodilo?

A tko, uopće, 'doživljava' Filipovića?

Ministar gospodarstva Davor Filipović, za kojega bi bilo bolje da nije na tom mjestu, a bolje i za Hrvatsku, počeo je ponavljati kako će trgovci biti kažnjavani, da bi se na njega, kojega, istine radi, nitko ni ne shvaća ozbiljno, nadovezao Plenković, zaprijetivši trgovcima da će, ne vrate li cijene na one prijašnje (ionako preskupe), do roka kojega im je dao, država upotrijebiti sve raspoložive mehanizme kako bi zaštitila građane. Navodio je drakonske kazne, ''stupove srama'', javne prozivke i sve se to i ovoga puta pokazalo kao- pucanj u prazno. Ništa. Prazno. Nula.

Pojedinci su vratili cijene, većina nije, a Plenković je, po tko zna koji puta, diplomatski reterirao, što je bilo najbolje vidljivo baš na dan isteka ultimatuma trgovcima (petak, 13. siječnja, op. a.), kada se premijer više bavio najnovijim kadrovskim promjenama u svojem timu, negoli zaštitom standarda iscrpljenih ljudi.

I još je to reteriranje ''zacementirao'' intervjuom za francusku televiziju (dakako, na tečnom francuskom, kao pravi Europejac!), France24, izjavivši: "Ono što se, nažalost, dogodilo nakon 1. siječnja je da su neki naši gospodarski subjekti iskoristili to vrijeme za podizanje cijena pojedinih proizvoda i usluga. Vlada je brzo reagirala i pokrenula inspekcijski nadzor. Naša uloga i uloga nevladinih udruga je da zaštitimo potrošače'', izlamentirao je Plenković.

Pa onda, hop, nekoliko koraka unazad: ''Idemo korak po korak. Svi mehanizmi su tu. Pažljivo ćemo analizirati sve podatke koje prikupe službe. Jedan dio aktera je vratio cijene i nakon naših političkih poruka i nakon nalaza inspekcijskih službi".

Tko koga 'reketari' u ovoj državi?

Što je to, premijeru? Da nisu trgovci ''izreketarili'' Vladu, čini se ipak? Zaprijetili oni njoj, a ne obrnuto? Naravno da jesu. Pa već su se slatko nasmijali kada su Filipović i šef mu počeli tirade o tome kako će ih kažnjavati. Jer su znali da će se morati povući i da je sve to samo predstava za ogorčenu javnost. Za ljude kojima, ne samo da je oduzeta njihova nacionalna valuta, ponos i budućnost, već i mogućnost da dostojanstveno žive.

To smo već davno izgubili, a sada ćemo, uvođenjem eura, s hrvatskim plaćama i mirovinama, među najnižima u toj bajnoj Europi, još dublje pasti u glib, ma koliko se s Markova trga upirali dokazivati nam, kao da smo svi maloumni, da to nije tako crno kako mislimo da jest. A crno je, još i gore od toga.

Da, ''reketare'' nas svi- gradski i državni moćnici, trgovački lanci, država u cijelosti, njezin aparat. I to bez milosti. Teško je ostati na površini, sve se više upada u živo blato, iz kojega nas ni sav novac iz europskih fondova neće izvući.

Lijepo smo to vidjeli na primjeru neobnove Banije, ili Banovine, kako god hoćete, znamo o čemu je riječ. Gdje je nestao taj silan novac kojega smo dobili u tu svrhu, a što je rezultiralo obnovom šest kuća na tom području i dvije u Zagrebu? Haloo! Gdje je novac, gospodo? Uvjereni ste da Europa to ne vidi? Pogrešno- Europa dobro zna gdje daje i zadnji cent, a kamoli milijune eura, ali njezini mehanizmi za reakciju spori su, kao i sama Unija. Jako, jako spori, ali na kraju istjeraju sve na čistinu.

Ima života i poslije Ursule

Uostalom, nije ni Ursula koja tako sretno gleda u Plenkovića vječna- i njoj nad glavom visi ozbiljna optužnica za ulogu u aferi s Pfizerom i cjepivima. Nakon Ursule doći će ekipa koja će postaviti pitanja- je li Hrvatska zbilja bunar u koji smo ubacili tolike milijarde, a ona i dalje ''jaše'' na začelju europske kolone, s vlašću kojoj su jedino puna usta floskula.

Uvijek dolazi netko iza, tko počne propitkivati, a potom kreću optužnice, pritvori, zatvori… Sve već viđeno. No, nitko nam ne može vratiti dragocjeno vrijeme u našim malim životima koje smo izgubili boreći se za preživljavanje.

Čini se da Plenković- o ostalima iz njegovog tima, koje neću ni spominjati, a koji su samo potrošna ''roba, neću ni pisati-, nije toga i dalje svjestan. Doista se ponaša kao da je na francuskom dvoru u kojem je jedini uvjet opstanka bezgranično divljenje i klimanje glavom. Mislili su tako mnogi. Mislio je i nekoć moćni Ivo Sanader, a sada mu, evo, država rasprodaje imovinu. Bolestan, izgnan, osramoćen, kakva god istina bila. Nitko nije došao da bi ostao zauvijek, nije ovo ipak Sjeverna Koreja, premijeru.

Ili, kako je rekao prodavač u obližnjoj pekarnici na upit zašto je sada cijena kruha i peciva 50 lipa (ili ne znam koliko je to točno u centima) viša: ''Pa eto, tako''. A zašto tako? ''Sve je poskupjelo pa moram i ja''. Eto, tako. Baš tako. Jer nam je grah tako pao.

Imamo tako lijepu državu, ali ni jedna vlast njome nije znala upravljati na dobrobit njezinih građana. Koji su, nakon Golgote i kalvarije rata, poraća, siromaštva i tuge, zaslužili pristojan život. Kojega nisu imali ni s kunom, a još manje će ga imati s eurom. I to je sva mudrost, premijeru. Nije kvantna fizika.