Zašto ne vjerujem u orahe, zidove i fronte

Kada je Mirela Holy po kratkom postupku ekspedirana iz vlade Zorana Milanovića zbog namještanja posla frendovoj supruzi te nakon toga dobila i pedalu iz SDP-a (pišimo u primjerenom, opuštenom, cool black tonu), ostala joj je samo jedna mogućnost – održavati imidž poštenjakinje koju su, eto, zločesti drugovi, umočeni u kojekakve muljaže, kaznili za primjer drugima koji će se, možda, usuditi zaplivati protiv partijske struje.

To je, načelno, zgodno, ali ima li nešto što se naziva ORAH i figurira kao treća ili četvrta politička snaga ove zemlje – uopće smisla? Smisla u onim bitnim stvarima, u gospodarstvu, u mogućem upravljanju zemljom? Nedavno objavljen gospodarski program te stranke kojeg su pripremili ugledni sociolog dr. Vladimir Lay i gospođa dr. Ljiljana Katičić, ekonomistica financijaškog smjera, strahovito podsjeća na radove socijal utopista iz sredine 19. stoljeća. Zadrugarski modeli, kooperativno društvo koje ćemo uspostaviti „borbom" i slično.

Dr. Katičić dugo je radila u INI, a njezini bivši šefovi, uvažavajući da je karijeru razvijala uz pomoć ugledne bankarske obitelji Katičić, najdalje će je smjestiti u višu činovničku klasu. Jedan, koji je vrlo dobro poznaje, bio je slikovit – „da krećem u neki novi poduzetnički pothvat, gđe. Katičić sigurno se ne bih sjetio". Gospodin Lay ugled je stekao, između ostalog i poznatim radom – „Gospodarenje smeđim medvjedom u RH" ( odmah se ispričavam, ovo je bilo jadno, plitko poput humora Ante Tomića ), no, želim reći da gospodarstvo nije primarna disciplina znanstvenika koji je radni vijek proveo u državnom institutu „Ivo Pilar".

ORAH je nedavno napustila i sjajna doktorica humanističkih znanosti Andrea Feldman, te, sasvim friško, Kristijan Grđan kojem u profesionalnoj biografiji stoji da je „aktivist". Predsjednica stranke, gospođa Holy, diplomirala je etnologiju i komparatistiku, a doktorirala iz književnosti. Potpuno sam siguran da su svi spomenuti u ovom uvodu stručni u svojim područjima, većina su, izgledno i vrlo dobri i dragi ljudi, ali zajedničko im je i, uglavnom, odsustvo jednog radnog dana u, nazovimo to tako – „realnom sektoru" ( direktorovanje gospođe Holy u partijskoj PR agenciji Maksima ne bih se usudio nazvati realnim sektorom ).

Iako mi je, u određenim trenucima, nakon nekih izjava, Ivan Vilibor Sinčić navukao osmijeh na lice i izazvao simpatije, posebno kad je odbio inkvizitorski pokušaj fufljavog TV voditelja da ga natjera da prizna da je „za dom spremni" isključivo ustaški pozdrav,  mišljenja sam da mladići poput njega možda mogu voditi revolucije, ali ne i države. Što se to događa s nama kada smo spremni dati glas da prvo radno mjesto u životu mladog čovjeka bude ono – predsjednika Republike? Znači li to da mladim ljudima odričem pravo na sposobnost, pamet, možda čak i na državnički potencijal? Ne, nikako. Samo, jednostavno, ne vjerujem da Vilček i Vilčeki posjeduju specifična znanja ( i u ovim poslovima vrlo važno – iskustvo ) za vođenje države. Jednako kao što ne vjerujem da „Živi zid" može ponuditi ozbiljnu alternativu i rješenja za hrvatsku gospodarsku tragediju, nezaposlenost, egzodus mladih i pametnih.

Sada nam se servira još jedna „politička platforma", radikalna „Radnička fronta", koja, prema svojim zahtjevima, s radništvom ima veze kao Marica sa, znate već čime ( oprostite, ponovo plitko, duh A. Tomića je sveprisutan ). Još jedan doktor iz „nerealnog" sektora, opet kroatist Mate Kapović, maskira u radničku munduru ideju koju je mnogo iskrenije formulirao bivši kandidat za načelnika općine Proložac, izvjesni Joško Kraljević Rise – „glasajte za mene, jer vama će biti isto, a meni bolje!" Međutim, Kapović je  mnogo ozbiljniji, radikalniji i opasniji, jer  u osiromašenom, psihološki, vrijednosno i ideološki izmrcvarenom društvu kakvo je današnje hrvatsko, s medijima koji će odraditi posao bez da išta bitno pitaju ili razumiju, svaka radikalna ideja može se lako ukorijeniti, a onda Kapovićeve somnambulije, poput „dirigiranog omjera plaća 1:4" ( strašno stimulativno za briljantne studente kakvih Hrvatska ipak ima, i više nego što mislimo i znademo ), prestaju biti ono što jesu – populistička sranja – i postaju matrice ponašanja – o Sjevernoj Koreji dostupno je mnogo poučnog štiva.

S pravom ćete me upitati – što sam se tako „navezao" tog, „nerealnog" sektora i što imam protiv tih, sigurno, uglavnom dobrih ljudi? Nemam ništa protiv, ali osobno iskustvo, koje je znalo biti bolno, širom mi je otvorilo sliku vlastitog neznanja. Iako formalno visoko obrazovan, prvih 13 godina radne karijere proveo sam u „javnom" poduzeću.

Bio sam siguran da mnogo znadem o televiziji, da bi mi iskorak u privatni, realni sektor i iskustvo komercijalne televizije pokazali koliko sam bio ograničen i zatvoren nedodirljivom pozicijom „nacionalne TV kuće", koja pritom, tada nije imala nikakvu konkurenciju. Kasniji definitivni ulazak u svijet biznisa u kojem se svaki mjesec, sukladno  odgovornostima, valja izboriti za plaću, vlastitu, ali i onih koji ovise o tvojim postupcima i odlukama, početnu je profesionalnu sliku učinio jednostavno - smiješnom.

Mi već godinama, na svakim izborima, glasamo uglavnom protiv. Ponajviše iz ideoloških razloga – lijevi mrze desne, partizani ustaše, nacionalisti Jugoslavene, partijaši hadezeovce i obrnuto,  i tako u nedogled. Uvijek nam se nude „programi" – sada je moda da ih pišu konzultanti, Nijemci, Amerikanci, svi koji su mnogo pametniji od nas samih ( i značajno skuplji ). Kada bi se uzelo ozbiljno čitati te „programe", jer to, naravno, nitko normalan ne radi ( budući da su, uglavnom isti ili slični popisi lijepih želja ), brzo bi se došlo do desetak ključnih točaka oko kojih se može čak postići i konsenzus – govorim o gospodarskim mjerama koje se moraju provesti tko god bio na vlasti. No, ništa se od toga ne provodi – iz dva razloga.

Prvi – zato što put u gospodarsko ozdravljenje vodi kroz političko samoubojstvo ( barem tako razmišljaju naši politički umnici ), a drugi – zato što u Vladi sjede, i ranije, a danas svakako, cirkusanti koji su cijeli radni vijek proveli na partijskim, državnim ili općenito – jaslama. Svi oni vjeruju isključivo u – proračun. I tako, mi glasamo, izaberemo veće ili manje zlo, a onda pobjednici podijele plijen. Sad su izmislili preferencijalno glasanje – bez brige, ni od toga nam neće biti bolje.

I zato, možda bi ozbiljniji pomak donijela obveza da nam stranke prije izbora moraju predočiti kako misle formirati vladu – tko će biti njihovi ministri po pojedinim sektorima? Da ste znali da će simpatični iluzionist, profesor Grčić voditi najvažniji resor, biste li glasali kako već jeste? Ili, recimo, da će mamurna gospođa Zlatar Violić biti prva dama kulture? Ili da će o obrtu skrbiti poznati obrtnik Maras, ili o upravi slavni upravitelj Bauk, obojica bez dana radnog staža – ozbiljnog staža mislim.

Što nam, zapravo, i koga, mogu ponuditi ORAH, Zid i Fronta? Ili, da u međuvremenu nisu sami propali – laburisti?  Nemojte misliti da skrećem vodu na mlin HDZ-a, jer samo glasno hrvatsko busoprsanje također nam neće donijeti ništa dobroga, ali jedan bi potez mogao definitivno označiti da HDZ misli ozbiljno.

Zamislite da u slučaju izborne pobjede, gospodin Karamarko ostane predsjednik stranke, a premijersko mjesto prepusti ozbiljnom i provjerenom stručnjaku? Ili, još bolje, da mu to bude središnje predizborno obećanje – ostajem predsjednik stranke koju sam zaista podigao na noge, a u najgorem slučaju, bavit ću se onim što znadem – unutarnjim poslovima. Imao bi tada šansu postati veliki državnik. I šansu pokazati da razumije zašto više od 90% najbogatijih ljudi po Forbesovoj listi ne sudjeluje u izvršnim funkcijama svojih mega tvrtki i kompanija – vođenje države posao je za stručne i sposobne, a ne za orahe, zidove, fronte i Milanovića.