Zašto nas uvijek drugi trebaju učiti pameti?

Hrvatska jos nije osvijestila zašto su ti izbori važni i jesu li. Nekako bolje razumiju konkretne poteze. Pelješki most želja. I nadu da će ga dobiti svaka županija. Naravno, na simboličnoj razini svatko ima svoj Pelješki most. A sudbinu nam tamo kroje, sviđalo nam se to ili ne. Zbog toga je važno tko nas zastupa.

Osim tih dnevnih tema, povijest( učiteljica života) svaki nas čas podsjeća da nešto važno ne zaboravimo. Sad je Bleiburg. Ove godine je 74. obljetnica bleiburške tragedije. Neću govoriti o broju nevinih žrtava, svaki je život dragocjen. Opasno je govoriti o brojkama, a još opasnije njima licitirati. Jedno je sigurno. Nitko tamo nije osuđen, svi su pobijeni bez suda. A svaka žrtva zaslužuje pijetet.

Upravo te, bleiburške žrtve, komunisti su negirali. Oni drugi umjesto pijeteta, zloupotrebljavali su ih za vlastitu političku promociju. Umjesto odmjerenih govora, često smo slušali one zapaljive. Zlopotreba žrtava. I bivše države. Misa je mjesto molitve. Bez vatrenih govora, možda bismo i ove godine mirno i u tišini molili za žrtve bezumlja. Koruška katolička crkva odbila je ove godinu molbu Hrvatske biskupske konferencije za održavanje mise na Lojbaškom polju jer su se bojali da će govori biti politički intonirani.

A od 1. ožujka ove godine  u Austriji je na snazi zakonska odredba koja obilježja NDH izjednačava s terorističkim organizacijama  poput IS- a i al-Qaide. MUP Austrije objavio je i 13 zabranjenih zastava i simbola terorističkih organizacija. Prvi put su na popisu i ustaška znakovlja.

O austrijskoj povijesti mnogi će političari raspravljati. Imaju oni itekako događaje i osobe kojih se stide, stratišta koja su im teret. I često se za njih ispričavaju. Novi restriktivni zakon sigurna je stepenica u ozbiljnoj zaštiti od ponavljanja povijesti i sramota. Crkva u Austriji zajedno s državom ne želi više bilo kakve zloupotrebe skupa (bez obzira na odgovornost organizatora), niti manipulacije u dnevnopolitičke svrhe. Austrijancima je dosta njihovih neonacista i desničara, ne žele jos i uvozne. Oni čiste ispred svoga praga, mi smo samo kolateralna žrtva. Radimo li mi isto? Znamo li odvojiti nevine žrtve od sakupljanja političkih bodova?

Šteta je već učinjena. Ako govorimo o " nenamjernom"  činjenju štete sjetit ćemo se Antonia Tajanija, predsjednika Europskog parlamenta i političke predizborne kampanje. On je govoreći na Danu sjećanja u mjestu Basorizza (blizu Trsta) izgovorio " živjeli Ezuli, živjele vrijednosti naše domovine" što bi svima bilo razumljivo, ali sintagma " la Dalmazia Italiana" je nešto što će ga trajno obilježiti... Specificirao je da su ubojice imale "crvenu zvijezdu", ali spominjanje tuđeg teritorija, bez obzira na kampanju, ili još gore s obzirom na nju je nedopustivo i to su osudile sve političke opcije.

Nije mu pomoglo što je najavio kako će otići u Risieru, nekadašnje skladište riže, a od 1943. godine koncentracijski logor s krematorijem gdje je prema procjenama spaljeno 5000 logoraša; Hrvata,Slovenaca, Židova, antifašista..., a čuvari su bili talijanski fašišti pod upravom njemačkih nacista.
Licitiranje žrtvama je uvijek sramota, sa sakupljanjem glasova - nemjerljiva šteta. Pa mozda se tog istog Tajanija treba sjetiti i kad je rekao: Povijest opovrgava one koji mijenjaju povijest, a oni koji to čine - su sudionici u zločinu. Trebaju li nas drugi učiti pameti? Austrijanci samo ćiste ispred svoga praga. Mogli bi i mi!