Zašto nam je važno u čemu se političari voze?

Jedan od najvećih izbornih gubitnika dobio je najveće povlastice. Dobro je da ih se odmah odlučio odreći.

Vozni park zagrebačkih lokalnih političara, posebno nakon ere Milana Bandića koji je sebi uzimao za pravo voziti se u najluksuznijim limuzinama na više je načina važna tema. Važno je naime, u čemu se političari voze iz tri razloga.

Prvo, to je jedan od načina na koji se političare može zadržati u dodiru sa stvarnošću u kojoj ljudi, odnosno birači žive. Svakodnevna vožnja u kakvom luksuznom automobilu sa  zatamnjenim staklima i grijanim sjedalima mijenja percepciju čovjeka i nije mu teško umisliti si kako mu luksuz plaćen novcem relativno siromašnih poreznih obveznika i pripada. Jedinice lokalne samouprave financiraju je porezom na dohodak, medijan plaće u hrvatskoj niši je šest tisuća kuna.

Političari i birokracija trebali bi se svakodnevno voziti u onoj klasi automobila koju sebi može priuštiti njihov prosječni, a ne njihov najbogatiji birač. Ako ide na sastanak primjerice s Emilom Tedeschijem, Tomislav Tomašević bi trebao doći u toj Opel Astri i odijelo koje odjene također ne bi smjelo prelaziti vrijednost onoga što si može priuštiti od plaće, ili skromnog budžeta tome namijenjenom, jer gradonačelnik predstavlja većinu svojih birača i nikada ne bi smio upasti u iluziju da mu pripada više od onoga što porezni obveznici mogu zaraditi.

Drugo, nabavka vozila na račun poreznih obveznika jedan je od kanala za financiranje parazitskog privatnog sektora. Nije, naime, isto za prodajnog zastupnika luksuznog brenda automobila hoće li prodati pedesetak limuzina više ili manje, oni žive od toga što prodaju automobile. Stoga bi gradske uprave, počevši od zagrebačke pa nadalje, novcem poreznih obveznika trebale nabavljati onu klasu i brend automobila koju sebi može priuštiti najveći dio njihovih birača.

Udarac bi to bio prodavateljima najnovijih modela BMW-a ili Mercedesa, no i oni bi trebali doživjeti činjenicu da posluju u Hrvatskoj zemlji čije je gospodarstvo među najmanje konkurentnima u EU i da nije realno da se njihovi skupi automobili kupuju novcem poreznih obveznika. Gradske uprave nisu zadužene za to da potiču prodaju luksuza, za to su zaduženi uspješni gospodarstvenici, a ako je takvih malo, onda će i prodaja luksuznih limuzina biti usklađena s time. Stanje zagrebačkog proračuna sugerira da bi se vodeći lokalni političari i ostala birokracija trebali voziti u polovnim automobilima, no to bi možda ipak bilo pretjerivanje.

Treći razlog je u edukaciji i potrebi da se počne mijenjati slika koja se o političarima gradi nekoliko desetljeća. Izabire ih se da služe, a ne da vladaju, da stvaraju okvir za uspjehe drugih, a ne da iz zajedničke blagajne namiruju sebe i svoje izvlačeći se na zadanost svega koja ih je, eto nespremne zatekla.

Vratimo li se na ranije spomenute plaće, unatoč tome što prosječna plaća u pandemijskoj gospodarskoj krizi raste, životni standard ljudi nije veći nego se jaz između onih koji imaju malo i sve manje i onih koji imaju puno i sve više dodatno produbljuje. Problem s političarima je u tome što se, da bi bili izabrani, moraju ''družiti'' s prvima, a da bi obavljali svoj posao za koji su izabrani moraju se ''družiti'' s ovim drugima.

Za ove prve ništa neće učiniti budu li nastojali potrošnjom poreznog novca uklopiti se među ove druge. Izabrani lokalni čelnici u svojem su profesionalnom nastupanju ''bogati'' onoliko koliko je bogat njihov prosječan birač, a automobil u kojem se voze jedan je od pokazatelja toga statusa.