Zašto Milanović odriče pravo braniteljima na građanski prosvjed

Ustav se nikad ne primjenjuje izravno, nego se njime definiraju vrijednosti koje se moraju osigurati posebnim zakonima. Zadaća je države da osigura ravnopravnost svih građana i interesnih skupina, da svima osigura i pravo na javno predstavljanje svojih interesa, a da se pritom osiguraju i sigurnost i normalno djelovanje svim ostalim građanima. Sloboda je i negativno definiran pojam – sloboda pojedinca ili neke skupine ograničena je zaštitom slobode i prava drugih pojedinaca ili društvenih skupina.

Zakonski poredak, kojim se definiraju prava na javni prosvjed i mirno okupljanje građana, zato smije biti restriktivan samo u mjeri u kojoj se štite sloboda i interes ostalih građana. Zakonska rješenja uvijek pretpostavljaju prijavljivanje prosvjeda, a smisao prijave nije niti to da bi se državni represivni organi mogli pripremiti za prosvjed i efikasno ga ograničiti ili spriječiti, niti to da bi se onima, koji žele izraziti nezadovoljstvo, moglo administrativno ustegnuti to pravo, nego samo to da se ostali sugrađani mogu pripremiti da će na nekom prostoru biti javno okupljanje i da će svakodnevni život i redovite aktivnosti biti, u nekoj mjeri, otežani ili onemogućeni. U demokratskom poretku restrikcije javnog okupljanja moraju biti ograničene, a ponašanje državnih organa za provođenje zakona unaprijed predvidivo.

Javni prosvjed u demokratskom društvu može biti usmjeren protiv nekog zakona, protiv javnih politika središnje ili lokalne vlasti, ili protiv ekonomskih i socijalnih ugroza, koje ne dolaze iz sfere politike nego iz poslovnog sektora. Isto tako, moguće je organizirati i javna okupljanja u potporu nekim javnim politikama, zakonskim rješenjima ili drugim političkim odlukama. Moguće je i to da dvije suprotstavljene društvene skupine istovremeno žele organizirati prosvjede i skupove potpore koji se odnose na istu odluku, javnu politiku ili zakon. U takvim okolnostima država mora osigurati neutralnost, ravnopravan odnos prema objema skupinama, ali i spriječiti da građani preuzimaju u svoje ruke ono što je posao donosilaca političkih odluka. Nikad se ne smije dopustiti da se sukob iz predstavničkih i zakonodavnih tijela neke države ili lokalne zajednice prenese među građane, da se društvo do te mjere podijeli da se pojedine skupine usmjere jedna protiv druge i da samo brojnošću i snagom pokušavaju „riješiti problem“. Država zato mora poopćavati posebne interese i osiguravati demokratski dijalog u društvu. Politička vlast mora biti takva da sagledava interese i drugih dionika u procesu, a ne samo onih koje sama predstavlja. Policija, koja na kraju razdvaja dvije skupine građana, zadnja je u tom lancu, a na nju se obično neopravdano usmjerava gnjev i jedne i druge strane.

Javni prosvjedi mogu biti organizirani kao zborovi, na kojima se sluša govornike, koji predstavljaju neki interes ili društveni problem, a mogu biti i marševi u kojima se skupina okuplja na jednom mjestu i ciljano prolazi kroz grad do druge unaprijed određene točke. Mogući su i kombinacija ovih dviju „metodologija“, a i dugotrajno ustrajanje protestne skupine na jednom mjestu. Protestne skupove mogu organizirati stranke, nevladine organizacije ili ad hoc skupine okupljene oko želje za rješavanje nekog problema. Prosvjede, na kojima se građani okupljaju pred nekom institucijom i pred njom se kraće ili dulje zadržavaju, kako bi utjecali na javnost da ona prepozna njihov problem vezan uz tu instituciju, relativno smo nedavno imali i u hrvatskom susjedstvu. Mađarski FIDES od 2006. do 2010. sustavno je prosvjedovao pred nacionalnim Parlamentom, želeći upozoriti na svoj stav da je tadašnja socijalistička većina uspostavljena izbornom prijevarom, a pristaše konzervativnog lidera Janeza Janše u Sloveniji, koji je bio osuđen za primanje mita, sustavno su prosvjedovali pred tijelima sudske vlasti, a poslije i pred zatvorom, nastojeći upozoriti javnost na svoj stav da je presuda protiv njihovog vođe pravno neutemeljena.

U demokratskim društvima nastoji se osigurati sloboda javnog okupljanja, ali istovremeno stvoriti takve odnose u tijelima, koja donose političke odluke, da se javna okupljanja događaju tek iznimno. Naime, socijalna dinamika gomile, koja se uspostavlja na masovnim prosvjedima, lako se otima racionalnoj kontroli.

Veliki povjesničar Eric Hobsbawm u svom je djelu Zanimljiva vremena: Život kroz dvadeseto stoljeće zapisao da je „pored seksa, aktivnost, koja na najvišoj razini kombinira tjelesna iskustva i emocije, sudjelovanje u javnim prosvjedima, u vremenima velikoga javnog zanosa. Za razliku od seksa, koji je u suštini individualan, ono je po prirodi kolektivno… može trajati satima … podrazumijeva fizičku aktivnost - marširanje, izvikivanje slogana, pjevanje… posredstvom čega se  postiže integracija individua u gomilu, a to je suština kolektivnog iskustva.“ Stvaranjem gomile napušta se racionalni diskurs i prelazi na emotivni. Takve skupine, koje apsorbiraju individualne pripadnike, razvijaju svoju logiku ponašanja, svoje emocije … Takve skupine nalaze svoje vođe i slijede ih, ali se lako može dogoditi da u toku procesa odbace izvorno vodstvo i proizvedu novo. One reagiraju na izvanjske podražaje i djeluju prema kolektivno-psihološkim pravilima. Čim se dulje održavaju na okupu, pojedinci se u njima međusobno čvršće povezuju, zapostavljajući druge svoje socijalne veze, integraciju u društvene mreže s onima koji ne pripadaju takvoj skupini. Takve skupine razvijaju i svoj moral, koji nije istovjetan moralu pojedinaca koji čine skupinu.

Okupljanje u takvim društvenim skupinama legitimno je tako dugo dok je mirno i dok ne dovodi u pitanje temelje društvenog poretka. Pritom, međutim, striktno poštivanje zakona nije razdjelnica prema kojoj se razdvajaju mirna okupljanja. Naime, uz mirno se okupljanje čvrsto veže i drugi pojam: pojam građanske neposlušnosti. I građanska je neposlušnost usmjerena protiv neke interesne skupine ili zakona, neprihvatljivog dijelu društva, ili neprihvatljive javne politike. Oni koji se odluče djelovati u modelu građanske neposlušnosti, mogu se odlučiti da svjesno krše zakon, koji smatraju neprihvatljivim, ili da krše neki drugi zakon. Pritom je važno da svojim djelovanjem ne nanose štetu sugrađanima, ali i da su unaprijed spremni podnijeti konzekvence svoga djelovanja – da su spremni prekršajno odgovarati za to što su svjesno kršili neki zakon.

Razlika između demokratskih i autoritarnih društava u odnosu prema građanskoj neposlušnosti u tome je što se u demokratskim društvima takvim ponašanjem inicira rasprava o nekom pitanju, javnoj politici, praksi vlasti ili zakonu, a u autoritarnim porecima policijska represija jedini je odgovor na takvo ponašanje. Kad je riječ o prosvjedima, njihovo eventualno održavanje bez prijave ili i nakon što su javne vlasti zabranile njihovo održavanje, odnosno njihovo održavanje u vrijeme i na mjestu kada i gdje javne vlasti to ne dopuštaju, oblik je građanskog neposluha.

I u slučaju građanskog neposluha i u slučaju javnih prosvjeda javne vlasti djeluju posredstvom agencija za provođenje zakona, prije svega, policijskih snaga. Kao što demokratske i nedemokratske poretke razlikujemo po tome imaju li ili nemaju jasno razrađena zakonska pravila o javnom okupljanju, koja osiguravaju jednakost i sigurnost svih gađana, tako te poretke razlikujemo i prema načinu na koji djeluju policijske snage. Naime, djelovanje policije mora biti predvidivo i jednako prema svima. Pritom policija mora dosljedno obavljati ono što mora raditi u praktički svakom svom zahvatu prema građanima: mora provoditi test razmjernosti svoga postupanja.

U nedemokratskom društvu policija nije ograničena niti načelom primjene jednake sile prema svima u društvu, niti je obvezana na provođenje testa razmjernosti svoga djelovanja. Test razmjernosti ocjena je o tome je li nužno primijeniti silu, s obzirom na stupanj ugrožavanja javnog interesa koje stvara neka skupina. Ako je neka skupina okupljena na javnom prostoru, na mjestu ili u vremenu koje zakon ili neka druga odluka ne dopuštaju, a pritom se ni na koji način ne ugrožavaju interesi drugih građana, normalan život ili sigurnost imovine, test razmjernosti neće dopustiti policijsko represivno djelovanje.

Policijski profesionalci, prije svega, policijski zapovjednici, moraju biti kvalificirani provesti takav test razmjernosti i sukladno tome zapovijedati djelovanjem podčinjenima, a i svaki policajac mora biti kvalificiran provesti takav test razmjernosti, dakle, donijeti pravu odluku o sili kojom će se koristiti u svom svakodnevnom postupanju. Svi policajci, i zapovjednici i izvršitelji, u demokratskom poretku moraju biti tako obrazovani i trenirani da djeluju ravnomjerno i predvidivo, a svako iskakanje i svaka prekomjerna primjena sile moraju se tretirati kao ozbiljna pogreška u postupanju. Policajci, i to i zapovjednici i oni niže rangirani, moraju biti obvezani samo profesionalnim standardom, a nitko izvan sustava zapovijedanja, dakle, niti javnost, niti organizirane skupine, niti politika i javne vlasti, na njih ne smiju utjecati kako bi primijenili prekomjernu represiju. Prilikom testa razmjernosti potrebno je ocijeniti i to kakva skupina u tom trenutku stoji nasuprot policiji: prema ranjivim skupinama, djeci, ženama, a naravno i prema invalidima, uporaba represije mora biti dodatno ograničena.