Zašto Mesić plaši građane 'fašizmom', a zapravo se boji lustracije

Istovremeno, predsjednica njegove nekadašnje stranke, mlađa partnerica u vladajućoj koaliciji govori o "otporu refašizaciji hrvatskog društva, ekstremizmu i desničarskom ludovanju". Mesić i potpredsjednica Vlade Vesna Pusić izražavaju se istim kategorijalnim aparatom, koji rabi i premijer Milanović kad na skupovima svoje stranke tvrdi da je na izborima pitanje „mi ili oni“. Konceptom „mi ili oni“ Milanović nastoji potaknuti iracionalni strah među svojim pristašama, pretvoriti ih u gomilu, koja ne postavlja racionalna pitanja o efikasnosti aktualne administracije, a sebe nametnuti kao onoga koji se ne boji, pa je zato predestiniran da vodi tu gomilu. To je tipična populistička platforma, ona poruku o nelegitimnosti konkurenata u političkoj areni šalje isključivo sljedbenicima populističkog vođe i najavljuje da bi taj u slučaju izborne pobjede vodio politiku isključivanja, kakvu je, uostalom, vodio u svom prvom mandatu.

Njegovi koalicijski partneri, međutim, idu i korak dalje, tvrdeći da su stranke konkurentskoga političkog bloka, dakle, prije svega HDZ-a, zagovornice fašizacije društva. Međutim, stranke, koje bi eventualno zagovarale fašizaciju društva, bile bi protuustavne. Naime, organiziranje i djelovanje političkih stranaka definirano je u članku 6. Ustava, njegov drugi stavak kaže da „unutarnje ustrojstvo političkih stranaka mora biti sukladno temeljnim ustavnim demokratskim načelima“, a četvrti da su „protuustavne … (one) političke stranke koje svojim programom ili nasilnim djelovanjem smjeraju podrivanju slobodnoga demokratskog poretka ili ugrožavaju opstojnost Republike Hrvatske“. Ustav određuje da o eventualnoj protuustavnosti političkih stranaka odlučuje Ustavni sud.

Ustavni zakon o Ustavnom sudu, pak, definira da, ako su se za to stekli ustavni uvjeti, Ustavni sud zabranjuje djelovanje neke političke stranke (članak 85), a da su ovlašteni pokretači postupka zabrane djelovanja neke političke stranke: predsjednik Republike Hrvatske, Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske, Vrhovni sud Republike Hrvatske, tijelo koje obavlja registraciju stranaka i Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Smatraju li doista da su HDZ i njegovi politički partneri stranke koje bi fašizirale ili refašizirale društvo, koje bi obnavljale NDH i utemeljile logore, oni koji to misle morali bi pokrenuti postupak zabrane djelovanja takve stranke ili skupine stranaka. Nekadašnji predsjednik Mesić mogao bi u Saboru inicirati takav postupak, a stranka, mlađa partnerica u vladajućoj koaliciji, mogla bi to uraditi ili u Saboru ili u Vladi u kojoj sudjeluje. Naravno, tvrdnju o fašizaciji, refašizaciji ili obnovi NDH tada bi valjalo potkrijepiti nekim činjenicama ili dokazima, a ne tek rabiti teške riječi. Rasprava o zabrani djelovanja političke stranke odvija se pred Ustavnim sudom, na osnovu racionalnih argumenta.

Naravno, niti nekadašnji predsjednik Mesić, niti mlađi partneri vladajuće koalicije neće pokretati postupak zabrane djelovanja konkurentske političke stranke zbog „refašizacije“ ili zbog „desničarskog divljanja“, jer je očito da racionalnih argumenata za takve tvrdnje nema.

Jasno je da se takvim tvrdnjama kontaminira politička javnost, blokira rasprava o realnim političkim problemima hrvatskog društva, o realnim učincima aktualne administracije, a nastoji delegitimirati politička alternativa.

Međutim, koncept delegitimiranja konkurenata u političkoj areni nije tek naivan politički potez, koji šteti demokratskoj raspravi u predizbornoj političkoj areni, nego govori o ozbiljnoj grešci u demokratskoj političkoj kulturi, grešci koja je naslijeđena iz prošloga totalitarnog poretka.

Komunističke političke organizacije odriču mogućnost bilo kakve političke konkurencije i delegitimiraju svoje potencijalne političke konkurente, zato što sebi pripisuju sposobnost „uvida u povijesne nužnosti“. Legitimitet poretka, koji se uspostavljao na taj način, ne ovisi o demokratskoj potpori, dakle, o rezultatu izbora, nego se zasniva na tom „uvidu u povijesne nužnosti“. Svi totalitarni i autoritarni poreci na taj se način legitimiraju, odbacujući provjeru izbornog legitimiteta, ne trpeći političku konkurenciju, tolerirajući samo „nestranački pluralizam“ ili marionetske - od režima proizvedene - kvaziopozicijske stranke, i tvrdeći da nosioci vlasti imaju posebna znanja i sposobnost uvida u povijesne nužnosti.

Rezolucija 1096. Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 1996. godine govori o prevladavanju totalitarnog naslijeđa i upozorava da „na institucionalnom planu to naslijeđe obuhvaća (pretjeranu) centralizaciju, militarizaciju građanskih institucija, birokratizaciju, monopolizaciju, pretjerivanje u propisivanju pravila; na društvenoj razini to naslijeđe obuhvaća raspon od kolektivizma i konformizma do slijepe poslušnosti i drugih totalitarnih oblika mišljenja. U tim okolnostima teško je ponovno uspostaviti civiliziranu i liberalnu pravnu državu“. Rezolucija upozorava na nužnost potiskivanja totalitarnih obrazaca političkog razmišljanja, ali i na potiskivanje iz političkog života onih koji su u totalitarnom režimu bili nosioci tog mentaliteta i koji su u njegovo ime kršili ljudska prava svojih sugrađana. Rezolucija upozorava da, u slučaju da se taj proces ne obavi, društvima, koja su se počela razvijati kao liberalno-demokratska, prijeti opasna regresija, bilo protudemokratskim udarom, bilo „baršunastom restauracijom“ vrijednosti i obrazaca mišljenja totalitarnog poretka. Zato ova rezolucija zagovara provođenje lustracije u novim demokracijama.

Zagovor lustracije, koji dolazi iz redova koalicije, koja na narednim parlamentarnim izborima pretendira na osvajanje parlamentarne većine i za to ima ozbiljne šanse, očito je doveo do jasnog iskazivanja obrazaca mišljenja prevladavajućih u  totalitarnim i autoritarnim porecima. Insinuiranje „refašizacije“, „desničarskog divljanja“ i „obnavljanja NDH“ u službi je zaštite tih protudemokratskih obrazaca mišljenja, totalitarnog političkog mentaliteta, mentaliteta u kome u političkoj areni imaju pravo sudjelovati samo oni koji dijele jednaki svjetonazor, koji vjeruju u uvide u povijesne nužnosti što su ih stekli vladar, njegov pokret ili vladajuća stranka. Upozorenje Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, sada staro već 19 godina, o tome da neprovođenje lustracije i nesuočavanje s totalitarnim obrascima mišljenja prijete baršunastom restauracijom totalitarnoga političkog obrasca, ovih se dana tako jasno potvrđuje i u Hrvatskoj. Paradoksalno je samo to da su u zagovoru tih autoritarnih obrazaca radikalniji akteri, koji nominalno pripadaju liberalno-demokratskom političkom spektru, nego li sama stranka nasljednica vladajuće u vrijeme autoritarnog sustava.