Zašto je Švicarska poslovni El Dorado za Hrvate?

Konobare, barmene i kuhare već se naveliko intervjuira za poslove tijekom švicarske zimske sezone, a iznosi plaća djeluju vrtoglavo visoki za hrvatske prilike. No, otvaranje švicarskog tržišta rada za hrvatske građane osim za zaradu, što će mnogi i učiniti, treba iskoristiti i za edukaciju o liberalnoj ekonomiji i kapitalizmu.

Početnu stranicu te lekcije otvorila je Nataša Kačar, vlasnice agencije za zapošljavanje koja kadrovira po Hrvatskoj za švicarske poslodavce, ali i u inozemstvu za hrvatske poslodavce. Naime, švicarska zimska sezona hrvatskim je radnicima svojevrsni poslovni El Dorado, baš kao što je hrvatska ljetna sezona svojevrsni poslovni El Dorado radnicima iz Srbije ili čak udaljenijih, ali siromašnijih zemalja.

Priča o tome savršeno pokazuje razliku između bogatog švicarskog društva i siromašnog hrvatskog društva. Kačar je naime, istaknula kako se za posao konobara, kuhara i barmena u Švicarskoj mora znati njemački jezik. Švicarski poslodavac planira zimsku sezonu pa od potencijalnih zaposlenika traži obrazovanje, iskustvo, znanje jezika, nudi plaću i subvencionira prehranu i smještaj te određuje radno vrijeme na devet sati dnevno s pauzom od 50 minuta uz dva slobodna dana u tjednu. Uzimajući u obzir minimalne troškove neki portali su izračunali da kuhar, konobar i barmen mogu zaraditi i do 20 tisuća kuna neto za mjesec dana rada.

U Hrvatskoj je drugačije. Kada traže radnike za ljetnu sezonu hrvatski poslodavci koji uglavnom uvijek kukaju kako ne mogu naći radnike imaju drugačije zahtjeve. Kačar je rekla da se hrvatski poslodavci raspituju može li ikako naći ljude, konobare, kuhare i barmene koji će im ljetnu sezonu odraditi bez slobodnih dana. Potom je rekla ostali bi ljudi u Hrvatskoj za sedam tisuća kuna plaće, ali da im daju normalni radni tjedan, dva slobodna dana, normalno radno vrijeme.

Je li Švicarska onda doista poslovni El Dorado? I jest i nije. Kada se govori o "neto zaradi" od sezonskog posla u ovom slučaju u švicarskim zimovalištima treba imati na umu da se taj iznos od 20 tisuća kuna koji je označen kao "neto zarada" odnosi na iznos koji radniku ostane u džepu ako mjesec dana radi, odmara se u subvencioniranom smještaju i jede subvencioniranu hranu.

Dodajmo takvom radu i malo života, te troškove na policu zdravstvenog osiguranja i uplate u mirovinski fond i možemo zaključiti da naš švicarski radnik na štednju može staviti desetak do 15 tisuća kuna. Švicarska se može smatrati 'zlatnim rudnikom' za konobare, kuhare i barmene zato što je plaća koju mogu zaraditi i do pet puta veća od plaće u Hrvatskoj, a hrana je svega dvostruko skuplja što se može lako izračunati jednostavnim pretraživanjem internetskih stranica maloprodajnih lanaca hrane i pića. Međutim, naši konobari, kuhari i barmeni se u Švicarskoj, žele li doista doći kući punih lisnica, neće nauživati puno života. Zato se njihovi poslovi i zovu sezonskima, jer oni tamo rade da bi kasnije u Hrvatskoj išli u kino i kod zubara, a vjerojatno i kod frizera ili na masažu ili pak na fizikalnu terapiju.

Švicarska je plaća konobara, kuhara i barmena velika za hrvatske troškove (izuzev hrane koja je u Hrvatskoj sasvim nenormalno skupa u odnosu na zemlje EU) međutim nije toliko velika za švicarske troškove i zato švicarski poslodavci i traže sezonske radnike izvan Švicarske baš kao što hrvatski poslodavci za ljetnu sezonu traže radnike iz inozemstva kojima je Hrvatska poslovni El Dorado.

No, što to sve nama govori o nama? Samo zahtjev hrvatskih poslodavaca da im se nađu ljudi voljni raditi nekoliko mjeseci bez slobodnog dana govori puno o hrvatskim poslodavcima. S takvim zahtjevom naći će upravo takve ljude za rad u hrvatskoj ljetnoj sezoni. Javit će im se konobari, kuhari i barmeni koji će kao svoju najveću prednost istaknuti spremnost na ropske uvjete rada za novac. Možete li onda takve ljude pitati govore li pokoji strani jezik i imaju li možda neke reference u životopisu? Baš i ne možete jer će vas pogledati blijedo i možda čak odgovoriti da bi da znaju strane jezike i imaju dobar životopis posao tražili u nekoj uređenijoj kapitalističkoj zemlji u kojoj bi im ponudili i dan ili dva slobodno te suvislo radno vrijeme.

Zbog ovog posljednjeg Švicarska zvuči kao poslovni El Dorado radnicima u ugostiteljstvu, ali nezahvaljujući kojem mogu platiti režije ili kupiti nove pločice za kuću kraj švicarskog Berna, nego za onu u okolici Zagreba. Spominjanjem pločica otvara se sasvim novo tržište rada, ono majstora raznih profila, primjerice keramičara koji ako znaju svoj posao dobro itekako razmišljaju kako da zarade u nekoj uređenijoj zemlji što hrvatskom tržištu ostavlja na raspolaganju keramičare koji ne znaju svoj posao, ali kako ih je malo mogu to neznanje u postavljanju pločica skuplje naplatiti. Možda onom istom hrvatskom poslodavcu koji za rad u ljetnoj sezoni traži po Srbiji ili Bosni i Hercegovini konobare da mu rade bez slobodnog dana. I da budu zadovoljni bilo kakvim smještajem i bilo kakvom hranom.

Nuđenjem suvislih iako nikako idealnih radnih uvjeta i traženjem suvislih kvalifikacija švicarski poslodavci o svojoj zimskoj sezoni govore da je vrijedna novca, rada i truda, a hrvatski poslodavci o hrvatskoj ljetnoj sezoni šalju poruku da svega toga možda i nije vrijedna. Rezultat je u konačnici takav da je švicarska zimska sezona skupa za relativno bogate Hrvate, a hrvatska ljetna sezona jeftina za prosječne Švicarce. Ipak, najintrigantnije u priči o inozemnom radu je to da bi hrvatski radnici koji odlaze na sezonski rad u inozemstvo radije ostali u Hrvatskoj kad bi ovdje imali normalne uvjete rada. Nemoguće je komentirati rad u domovini i inozemstvu bez spominjanja troškova rada na državnu i lokalnu administraciju koji su u Švicarskoj u udjelu ukupnog troška rada manji nego u Hrvatskoj, međutim, bi li hrvatski poslodavci da im se troškovi smanje nastavili tražiti zaposlenike voljne odraditi sezonu bez slobodnog dana? Bi. Zašto? To više nije pitanje ekonomije. Iako je posljedica ekonomska. Ime joj je siromaštvo.