Zašto je Hrvatska zemlja u kojoj ljudi ne vole poštare

Skoro dvadeset godina moj kvartovski poštar „gospon Štef“ i ja znali bi se često jutrom sresti u slastičarnici Jakšić i uz kavicu prokomentirati dnevna zbivanja. Pri tome bi mi dragi Štef uvijek uručio moju poštu, ako je već nije ostavio u kasliću, a ja bih potpisao preuzeće ukoliko je to bilo potrebno. Ukratko, Štef je bio omiljena figura našeg kvarta, čovjek koji je kroz Krešimirac, Zvonimirovu i okolne ulice za svojega radnog staža sigurno obišao zemaljsku kuglu barem dva puta. Ikona nekih prošlih i sretnijih vremena.

Danas ćete svojeg poštara, ili dostavljača vidjeti puno rjeđe, zahvaljujući članku 85. Zakona o općem upravnom postupku koji definira pravila osobne dostave. Prema narečenom Zakonu  „dostava se smatra obavljenom danom uručenja, odnosno danom kad je pismeno ostavljeno u poštanskom sandučiću ili pretincu ili ako toga nema, na vratima ili drugom za primatelja vidljivom mjestu, osim ako stranka dokaže da iz opravdanih razloga nije mogla primiti pismeno“. U praksi to može izgledati ovako: Ivan Horvat treba zaprimiti osobnu dostavu obavijesti o ovrsi, ali ga nema kod kuće. Pošto se preuređuje haustor njegove zgrade, radnici su taj dan sa zida skinuli sve poštanske pretince. Poštar, u duhu zakona, ostavi obavijest o dostavi zataknutu na vratima, ali, s obzirom na radove u zgradi, puhne propuh i odnese papirić sa vrata. Ivan Horvat se vrati kući, ne nađe obavijest o dostavi (koja se u međuvremenu zalijepila za đon cipele jednog od radnika i završila na ulici), pa se nakon par tjedana neugodno iznenadi kada, zbog ovrhe svojeg računa, na bankomatu vidi rečenicu: „Transakciju nije moguće provesti“. Po drugoj mogućoj verziji, Ivan Horvat zatekne obavijest o dostavi na kućnim vratima, ali kako je bio u bolnici zbog teške bolesti, prošao mu je rok za osobno preuzimanje dostave. Na šalteru pošte nemoćno gledaju u njegovu žutu cedulju i kažu kako mu ne smiju reći tko je dostavu poslao i o čemu se radi, jer nije došao po nju u predviđenom roku. I opet, za par tjedana, naš Ivan Horvat blijedo gleda u nemilosrdni bankomat, jer nije imao pojma da je pod ovrhom.

Pseudonimom Ivan Horvat samo sam se poslužio kako bih opisao sudbinu brojnih blokiranih građana u Hrvatskoj danas, te usput opisao još jednu surovu nelogičnost sustava koji kao da je namjerno skrojen da ljude tjera u dužničko ropstvo. Već odavno brojne udruge upozoravaju kako ih svakodnevno zovu brojni građani koji se žale kako im je ovrha sjela na račun, a oni nisu dobili nikakvu obavijest. Prije skoro dvije godine jedne su dnevne novine pisale veliki članak o tome kako zbog pošte možete završiti pod ovrhom bez znanja, a tisuće ljudi su zbog „prerevnih poštara“ ostali bez novca. Što se u međuvremenu promijenilo? Ništa, osim što je broj ovršenih građana dvostruko porastao...      

Ovako skrojena pravila igre osobne dostave, koja idu na ruku isključivo „ovršnoj industriji“ i rađena su pod utjecajem tog lobija, nažalost zadiru i u druge sfere naših života. Jedan od mojih pacijenata nije mjesecima zaprimio važno rješenje o promjeni stupnja svojeg tjelesnog oštećenja na koje je namjeravao uložiti žalbu. Kada je po to rješenje osobno otišao u nadležno ministarstvo saznao je da iz dostavnice izdane od CityEX d.o.o. proizlazi kako mu je dostava pismena obavljena već odavno, i to na način propisan člankom 85. Zakona o općem upravnom postupku. To će reći da poštar (dostavljač) nije zatekao mojeg pacijenta na njegovoj kućnoj adresi, te je spomenuto rješenje uz vlastoručno potpisanu obavijest ostavio zataknuto na njegovim vratima! Pošto moj pacijent ovo rješenje nije našao (nekako više vjerujem njemu nego CityEX-u) istekli su mu svi rokovi žalbe, te mu sada preostaje jedino dugotrajni upravni spor na sudu. U samom CityEX-u su mu rekli kako oni kao kompanija ne mogu biti odgovorni, ali, ako to želi, moj pacijent može tužiti nadležnog poštara! Nisam pravnik, ali po opisanim pravilima dostave bila bi uistinu znanstvena fantastika dokazati da poštar nije postupio po zakonu...

Da stvar bude još paradoksalnija, u Zakonu o općem upravnom postupku se na nekoliko mjesta navodi kako građani, javnopravna tijela, stranke te druge osobe koje sudjeluju u postupku mogu komunicirati i u elektroničkom obliku. Zašto onda, kako to predlaže čovjek od struke, sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić, ne uvedemo jedinstveni javni registar o dostavi sudskih i upravnih pismena u kojima bi svaka fizička i pravna osoba prema svojem OIB-u mogla utvrditi vodi li se protiv nje neki ovršni ili drugi postupak, te je li joj upućeno kakvo pismeno koje potom može pravovremeno osobno preuzeti? Ovo pitanje postaje još aktualnije ako se zna da je još u srpnju prošle godine donesen Zakon o državnoj informacijskoj infrastrukturi koji regulira pitanja  uspostavljanja i upravljanja sustava javnih registara. Ovakav registar zasigurno bi ubrzao rad sudova, smanjio broj tužbi i ovrha, smanjio pritisak na tijela javne uprave, te na koncu, ali ne i najmanje važno, uvelike olakšao život brojnim hrvatskim građanima. Međutim, kako su preduvjeti za ovo poboljšanje kvalitete življenja brojnih Hrvata  redukcija državne birokracije i smanjenje golemog privatnog profita, teško je očekivati da će ono uskoro zaživjeti...