OVO TREBA REĆI

Zašto je Britanija napustila Europsku uniju?

Mnoštvo je mogućih odgovora na ovo pitanje. Svode se na jedan – zato što je većina Britanaca, hladne glave i vrlo proračunato, bila uvjerena da će im ekonomska budućnost biti svjetlija izvan Unije.

07.02.2020. u 22:23
Ispiši članak

I nisu usamljeni u takvom stavu. Već desetljećima tri europske države ni ne pomišljaju o članstvu. Švicarska, Norveška i Island. A nije da ih se nije zvalo! Dapače, po brojnim istraživanjima upravo te tri zemlje vode na listi poželjnih članica, kada se pita sadašnje. Na dnu iste liste nalaze se pak upravo one zemlje koje se grčevito bore da postanu članicama.

Četiri po mnogočemu najnaprednije europske države ne žele članstvo u EU! A nije da ne znaju računati. Nacije koje su dale Adama Smitha, Davida Ricarda, J. M. Keynesa, Ragnara Frischa, Leona Walrasa…sigurno znaju kalkulus dugoročnog ekonomskog razvoja. Sve četiri su ujedno i zrele demokracije u kojima se uvijek vodi slobodna i utemeljena rasprava o svakom bitnom pitanju budućnosti nacije. Sve četiri drže da vlastiti suverenitet ne treba dijeliti s drugima.

Britanija je ipak najzanimljiviji slučaj. Velika kraljevina nekada je bila apsolutni broj jedan u svijetu. Takve moćne imperije kakva je bila Britanija u 19. stoljeću povijest ne poznaje. Kolonije i posjedi na svim kontinentima, vladari svijeta. Britanija ima dugu tradiciju bivanja dijelom daleko veće zajednice (doduše uvijek u nadređenom položaju). I unatoč takvom iskustvu, izađoše iz Europske unije.

Švicarska, Norveška i Island nakon Brexita sigurno više neće ni pomisliti o članstvu. Škotska i Katalonija možda hoće. Možda njihovi dugoročno orijentirani ekonomski kalkulatori pokazuju da je Bruxelles kao središte bolja varijanta od Londona ili Madrida, makar kao međukorak do pune nezavisnosti.

S druge strane pak EU pokušava disciplinirati neke svoje članice (Mađarska, Poljska) koje pokazuju da drže i do vlastitih nacionalnih interesa, što god to u konkretnoj situaciji značilo. Nema dileme, nadnacionalne integracije prolaze kroz ozbiljne teškoće. Dezintegracijski čimbenici ne dolaze samo odozdo, od postojećih članica. Možda još snažniji dolaze "odozgo", iz totalno globaliziranog svijeta. Internet ne poznaje nikakve granice. Kao ni virus, zbog kojeg se, kao ovih dana, zatvaraju sve moguće granice. Kako ih je u ovoj situaciji dobro imati!

Vratimo se mi kući. Čime se danas bavi hrvatska institucionalizirana politika? Vidi li ona što se ovo događa u našem neposrednom susjedstvu? Ako nešto vidi, vidi li i ono najvažnije? Brani li hrvatska politika hrvatske nacionalne interese? Koji su to hrvatski nacionalni interesi? Da čujemo – prvi i najvažniji nacionalni interes je …, drugi je …?

Bojim se da odgovore na ovako postavljena pitanja nećete naći u programima hrvatskih političkih stranaka. Tamo ćete naći kao lopatom nabacane djetinjaste popise želja – sve će biti besplatno kada mi dođemo na vlast, smanjit ćemo sve poreze, povećat ćemo plaće i mirovine, pozatvarat ćemo pljačkaše narodne imovine, na dužnosti dovesti samo one koji ništa nemaju po imovinskoj kartici, Kinezi će nam napraviti još tri mosta i pet brodogradilišta, a mlade ćemo iz Njemačke ili Irske vratiti tako što ćemo kroz nove urbanističke planove zabraniti bilo kakvu izgradnju bilo čega. Pogotovo privatnih golf terena, od Srđa do Medulina. Ali ćemo zato izgraditi "nacionalni nogometni stadion", pa makar i na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu!

Možda je sama činjenica Brexita dobar povod da i hrvatske elite konačno počnu savjesno i odgovorno obavljati svoj posao – da vode! Voditi počesto znači upravo suprotno od onoga što tobože "narod poručuje". Fraza – "razumjeli smo poruku birača" – najgora je moguća diskvalifikacija onoga koji je izgovara! Razmislite malo zašto je to tako.

Kaže se – kada ne znate kuda bi htjeli doći, svaki put vam je dobar. Odnosno, kada nemate cilja, svaka (po definiciji trgovačka) koalicija je opravdana. Formulirati politiku sakrivanjem iza loše prikupljenih signala od zbunjenog i neinformiranog dijela biračkog tijela znači samo jedno – put u propast. Englezi i Škoti su imali Adama Smitha i J. M. Keynesa i gradili su na njihovim temeljima. I danas grade. Hrvati ni ne znaju da su imali jednog Benka Kotruljevića (tri stoljeća prije Smitha!), pa ništa ni ne pokušavaju graditi. Bave se prepisivanjem i prevođenjem. I međusobnim beskrajnim nabacivanjem blatom, bez ijedne ideje, bez ijednog državničkog stava ili poteza.

Da se razumijemo. Sada smo članica EU. I dobro je da smo članica, saldo pluseva i minusa ipak je u našu korist. Ali, to istovremeno znači da se moramo uozbiljiti i biti spremni na eventualne akcije u ovom prebrzo mijenjajućem svijetu.

Primjeri koje sam naveo, velikih i malih zemalja, pokazuju da svatko mora tražiti svoj dugoročni interes. Nacionalne države ne nestaju, upravo suprotno.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.