Zaslužio je da mu se ime u knjige upiše zlatnim slovima: Priča o Vjekoslavu Jugecu, pripadniku Turbo voda - mučki ubijenom na kućnom broju 33

Brojni Vjekini prijatelji iz djetinjstva, složit će se u jednoj rečenici - bio je doista, poseban. Reći će kako je bio odličan učenik te da je u učenju pomagao svakome kome je pomoć bila potrebna, da je rekreativno volio zaigrati nogomet i bio vatreni navijač Hajduka. U slobodno vrijeme, osobito rado bi igrao košarku, najčešće s prijateljem Darkom Sučevićem koji je bio vrstan košarkaš. Prisjetit će se i kako je u crkvi bio ministrant, a kasnije je svirao i u crkvenom bendu, da je bio 'ispred svoga vremena'…

"Bio je jako drag dečko, neiskvaren, dobre duše", opisat će ga Zoran Janković, a Tomislav Orešković će dodati: "Poznavao sam Vjeku od najmlađe dobi. Živio je preko puta moje bake i djeda, a k njima sam često dolazio. Pamtim ga kao veselog dječaka, živahnog, otvorenog pogleda. Kako je odrastao, ostao je isti – veseo, lijepo odgojen, pristojan u ophođenju".

Jasna Jugec, Vjekina starija sestra, s puno ljubavi će ispričati: "Moj je brat bio vrlo pismen i jako je volio hrvatski jezik, to je u njegovom govoru bilo upečatljivo. I bio je vrlo duhovit, u hodu je smišljao šale. Obožavao je glazbu, a s prijateljima je svirao u bendu. U crkvenom bendu su se zvali 'Gloria', a kad bi svirali u mjesnoj zajednici – nazivali bi se 'Apaurin'. U društvu je bio izuzetno popularan, znali smo se našaliti kako imamo zvijezdu u kući. U našem je domu telefon non-stop zvonio, ali mene nije nitko tražio, samo su njega zvali, osobito djevojke. Bio je umjetnička duša, imao je svoje želje i snove vezane uz glazbu i glumu… Nažalost, rat ih je zauvijek prekinuo"...

Ana Jugec, Vjekina majka, kroz suze će se prisjetiti: "Vjeko je planirao studirati, no kad je maturirao, o ratu se već naveliko govorilo. Nije želio nigdje otići, pa je prihvatio privremeni posao električara u VUPIK-u. U međuvremenu, položio je i vozački ispit. Otac njegovog najboljeg prijatelja predložio je mome suprugu da dečki, s našim autom, odu u Zagreb, upišu fakultet, maknu se od rata… Ali Vjeko za to nije htio ni čuti… Moj je suprug bio Zagorac, no volio je Slavoniju i Vukovar više od mene. Imali smo mi gdje otići, ali nije htio Joža, tako smo muža zvali, nije htio Vjeko, pa nisam onda htjela ni ja. Vjeko je pitao oca kako bi pogledao svojim prijateljima u oči, ako bi ih sad napustio… Kako bi se ikada više vratio? Nažalost, zauvijek je ostao u Borovu naselju… A ja, znajući to, kad god dođem kući, iz Zagreba, imam tu sliku pred očima i čujem te riječi… Ne mogu se osloboditi toga, zato i ne volim doći… Previše me boli"...

Vjekoslav Jugec će se, već pri prvim naznakama ratnih sukoba, zajedno sa susjedima, školskim prijateljima i prijateljima iz mladosti staviti na raspolaganje obrani grada i aktivno uključiti u organizaciju obrane Borova naselja. Ubrzo postaje pripadnik danas već legendarnog Turbo voda s Trpinjske ceste, u kojem se nalazilo 18, mahom dvadesetogodišnjih, mladića. Interventna jedinica Turbo vod je ime dobila kao odgovor propagandi na srpskoj televiziji o "turbo ustašama", a pripadnici te jedinice, osim što su bili poznati po uništavanju tenkova, slani su na najdelikatnije i najopasnije zadatke te u ispomoć po položajima u svim dijelovima grada. Jedan od njenih preživjelih pripadnika, Zoran Janković, ispričat će: "Vjeko je uz Nevenka Mauzera bio najmlađi među nama, no to se po ničemu nije primjećivalo. U svim je akcijama bio izuzetno hrabar i ni sekundu nije zakazao. Bio je takav mladić i branitelj, da je zaslužio da mu se ime u svaku knjigu upiše zlatnim slovima…

Moram spomenuti i to da, gdje god smo predvođeni Blagom Zadrom došli u ispomoć, ljudima je skakao moral… A mi smo bili samo obični dečki koji su željeli nešto napraviti"… 

Govoreći o podizanju morala, Nevenko Mauzer će dodati: "Iako je Vjeko u našem bendu svirao bubnjeve, naučio je svirati i gitaru, pa smo on i ja uvečer često odlazili u zapovjedništvo kod Blage Zadre kako bismo njemu i drugim dečkima tamo, odsvirali neku poznatu pjesmu, ali sa šaljivim riječima koje bismo mi, u Turbo vodu, izmislili. To bi nas sve oraspoložilo i malo odvratilo od surove stvarnosti... 

Kada je postalo jasno kako je obrana Vukovara slomljena te da i Borovo naselje broji posljednje dane očajničke obrane, branitelji su započeli povlačenje prema krugu Tvornice gume i obuće Borovo. Školski prijatelj Vjekoslava Jugeca, Zlatko Panković, prepričat će njihov posljednji susret:  "S Vjekom nisam bio na istom položaju, ali vidjeli smo se u nekim akcijama. Ipak, dana 15. studenoga, tijekom povlačenja prema tvornici, bili smo zajedno. Povlačili smo se kuću po kuću, ulicu po ulicu, zgradu po zgradu... Sve dok nismo došli u Obućaru tri dana kasnije… Vidjeli smo se još 19. studenoga ujutro, a onda sam ja otišao gasiti požar u Borovo Commerce i iznositi ranjenike. Vjeko, njegov tata i još puno njih je također krenulo pomoći u drugoj grupi, ali njih su odmah zarobili i proveli kroz Remenjaru dalje…".

Sklonište i pričuvna bolnica Borovo Commerce je bilo posljednje mjesto gdje su mnogi branitelji, ali i civili posljednji put viđeni, iako su živi dočekali ulazak srpskih paravojnih postrojbi u krug borovske tvornice. Trijažom koju su četnici izvršili, muškarci su odvojeni na jednu, a žene i djeca na drugu stranu. Njihov je put, ako su uspjeli preživjeti egzekucije na samom mjestu zarobljavanja, vodio na različita, brojna stratišta. Borovo Selo, Dalj, Trpinja, zloglasna kuća na Trpinjskoj cesti broj 33, tek su neka, najpoznatija od njih. Na ovom, posljednjem, nemilosrdno je ubijen i osamnaestogodišnji Vjekoslav Jugec.

Kako će se utvrditi kasnije, nakon ulaska JNA i četnika u krug Tvornice gume i obuće Borovo, Vjekoslav Jugec će, zajedno s drugim braniteljima i civilima, u koloni, kroz Borovo naselje, današnjom ulicom Blage Zadre, biti odveden na Trpinjsku cestu. Tamo će od nepoznate osobe biti izdvojen iz kolone i s još desetak osoba, nemilosrdno likvidiran u dvorištu kuće na kućnom broju 33. 

Jedini preživjeli koji se s tog stratišta, filmskim bijegom spasio od sigurne likvidacije, Vjekin je prijatelj i suborac iz Turbo voda, tada također tek osamnaestogodišnjak, Nevenko Mauzer, koji će ispričati: "Bilo je to oko osam sati uvečer. Iz kolone iz koje su nas sprovodili iz Borovo Commercea, izdvajali su koga su htjeli. Kada je uz cestu na Trpinjskoj cesti ostalo nas desetak, doveli su nas do staze ispred kuće broj 33. Kuća se nalazila, gledajući iz smjera Trpinje s desne strane, otprilike nasuprot nekadašnje Živojinove mesnice koja se nalazila s druge strane ceste. Dvojica, od tri četnika, ušla su u dvorište, a jedan je s uperenom puškom u nas, ostao s nama. Jednog po jednog utjerivao je u dvorište odakle bi se začuo pucanj. Prije mene uvedena su trojica. Posljednji treći, nije želio ući, ali natjerali su ga, a odmah, potom, rekli su i meni da uđem. Unutra sam vidio kako čovjeku ispred mene, koji se opirao, pucaju u glavu. Počeo sam trčati, projurio pokraj njih i dok su pucali za mnom, uletio u bašče, prešao prugu i došao do Bobotskog kanala, gdje sam se primirio. Nisu pošli za mnom, a budući da su nakon mene tu Vjeko i Darko Sučević, pretpostavljam da nitko od onih koji su ostali pred kapijom nije preživio".

Zlatko Panković će nastaviti: "Vjekin otac Joža i ja, bili smo zajedno u logoru u Sremskoj Mitrovici, sve do posljednje velike razmjene zarobljenika dana 14. kolovoza 1992. Bio je predivan čovjek, nama mlađima u logoru, poput oca – zaštitnički se ponašao, bodrio nas, dijelio nam svoje zalogaje i cigarete… Uvijek je znao dati pravi savjet i izreći pravu riječ… Često smo i puno pričali o Vjeki, milijun smo puta pretresli priču iz Borovo Commercea… No, nismo znali gdje je… Nakon što smo izašli iz logora, Joža Jugec je bio jedan od ključnih ljudi u Udruzi vukovarske majke, neumorno je tragao i za svojim sinom i za tuđom djecom…".

Ana Jugec kroz plač će ispričati: "Moga sina vidjela sam posljednji put u Obućari, prije negoli su išli gasiti požar… I tada, taj dan kad su nas izvozili autobusima preko Trpinjske ceste, baš kod rampe, prije ulaska na Trpinjsku cestu, ja sam u autobusu navukla zavjese na prozore… Da nisam, možda bih vidjela ta tijela tamo… Ne mogu to nikako izbaciti iz glave… Možda bih ga vidjela… Dok je suprug bio u logoru, tragala sam za Vjekom, svugdje sam ga tražila… Moja svekrva kojoj su muža, Vjekinog djeda Vjekoslava, moj sin je po njemu dobio ime, ubili u Drugom svjetskom ratu, stalno je ponavljala kako su ubili moga Vjeku, da se nikada neće vratiti… Rekla mi je – ‘ Džabe ideš, ubili su ga blizu naše kuće’… Tako je i bilo… Ali ja sam se nadala… A onda, godine 1997. u Udrugu zatočenih i nestalih u Zagrebu, pukovnik Ivan Grujić donio je protokole… Među njima i Vjekin… Suprug ga je donio kući… Ne daj Bože ni jednoj majci da tako vidi fotografije svoga djeteta…"

Dana 26.11.1991. godine istražni sudac Vojnog suda Beograd, Miroslav Alimpić, sačinio je zapisnik o pronađenim leševima. U zapisniku je evidentirano kako je uviđaj započeo u 9.00 sati, a dovršen dva sata kasnije. U njemu, između ostaloga, piše: "U Borovu naselju ispred kućnog broja 33,  na dva metra od leve ivice kolovoza gledano od Vukovara, gotovo na kolskom putu za kapiju kućnog broja 33, zatečena je sveže iskopana zemljana humka s nekoliko leševa unutra. Iz bezbednosnih razloga pre detaljnijeg uviđaja inženjerijske jedinice JNA proveravale su da li je prostor miniran. Nakon toga lice mjesta je snimano video kamerom i fotografskim aparatom, a istražni sudija je dao nalog da se svi leševi izvade iz rake i polože na travu pored nje. U pomenutoj grobnici pronađeno je 11 leševa muškaraca mlađih i srednjih godina…".

Ana Jugec, nastavlja: "Identifikacija Vjekoslavovih posmrtnih ostataka obavljena je nakon mirne reintegracije, na Novom groblju u Vukovaru, dana 7. svibnja 1998. Njegov ispraćaj je bio sljedećeg dana, a potom je prevezen u Zagreb i 12. svibnja pokopan na gradskom groblju Miroševac, u Aleji branitelja.

Isti dan pokopani su Darko Sučević i moj sin, jedan pored drugoga, grob pored groba… Kako su i ubijeni… Na identifikaciji, vratili su nam Vjekin srebrni lančić s privjeskom na kojem je pisalo 'Danijela' i njegov sat… Tijelo moga sina je bilo prepoznatljivo… Kao balzamirano…

Nije nam trebala DNA da znamo da je on… Strašno je reći da smo u tom našem jadu, tuzi i nesreći, mi imali sreću… Mi smo čekali osam godina, a toliko roditelja čeka, već više od trideset… I još nisu pronašli svoju djecu, tko zna i  hoće li ikada…".

Kada je nakon sloma obrane Borova naselja i zarobljavanja u krugu tvornice Borovo zarobljen, a potom nemilosrdno pogubljen, hrvatski branitelj, Vjekoslav Jugec, sin i brat, imao je samo osamnaest godina.

Vjeko, nismo te zaboravili.