Zar se poštenje kroji i broji prema vraćenom novčaniku?

Iako ekonomisti najčešće vjeruju da su ljudi pohlepni i zli te da će biti to nepošteniji što je iskušenje veće, eksperiment o poštenju pokazao je sasvim suprotne rezultate. Naime, rezultati kažu da će 40 posto pronalazača vratiti novčanik u kojem nema novca, a čak 51 posto će vratiti onaj u kojem nađu novac.

Izvučen je i spektakularan zaključak. On glasi – “Altruizam i snažna averzija da same sebe gledamo kao lopove prevagnut će nad koristoljubljem”.

Hrvati su od 40 nacija čije je poštenje istraživano na 13. mjestu. Dakle, u drugoj desetini po poštenju. Uopće nije loše. Čini li nas to poštenima?
Tko god je ikad izgubio novčanik zna da mu nije bilo žao stotinjak kuna koje su “zauvijek nestale”.

Otprilike iznos koji je ostavljen u izgubljenim novčanicima (13,5 dolara). Važni su bili i uvijek ostali nesretni dokumenti i kartice. Jer izradu novih dokumenata moraš platiti u pravilu više nego što gotovine izgubiš u novčaniku, a bankovne kartice, što kreditne što debitne, moraš odjavljivati i poništavati pa potom neutvrđeno dugo čekati na nove.

Objava spektakularnog istraživanja o poštenju u kojoj pošteno rečeno nema ničeg spektakularnog, rasprostrla se internetom bez i jedne riječi prigovora. A u izgubljenim novčanicima nije bilo – dokumenata. Da sam kojim slučajem pronašla novčanik bez dokumenata usred Zagreba i s podsjetnicom na kojoj pišu “podaci o vlasniku” zar mi ne bi odmah bilo očito da se ne radi o novčaniku iz stvarnog života? Kako bilo, vinuli smo se u vrh poštenja.

Uz bok najpoštenijima. Istraživanje je pokazalo da su najpošteniji Švicarci, Norvežani i Nizozemci koji su vraćali 70 posto novčanika, a na dnu ljestvice poštenja našli su se Peruanci Marokanci s povratom manje od 20 posto novčanika, te Kinezi koji su vraćali svega 10 posto izgubljenih novčanika.

Lijepo je da su znanstvenici iz takvih podataka izvukli zaključak o altruizmu i nevoljkosti ljudi da sebe percipiraju kao lopove. Tako istraživači i istraživanje postanu lijepa priča.

Mogli su zaključiti i da će se u bogatijim zemljama vratiti puno veći postotak izgubljenih novčanika nego u siromašnijima? No, tada bi naslov bio da “sirotinja krade”, a takav bi trebalo puno bolje argumentirati. Sitni eksperiment ne bi bio dovoljan.

Najviše novčanika s novcem vraćali su Danci, Šveđani i Novozelanđani, a najmanje Kenijci, Peruanci i Meksikanci. Hrvatska je zauzela deseto mjesto na listi poštenja s novčanikom napunjenim novcem.

Čini li nas to poštenima u zemlji u kojoj 600 tisuća ljudi starijih od 25 i mlađih od 65 godina ne radi niti traži posao? Stopa bolovanja je narasla u posljednjih godinu dana za 8,61 posto, gdje god zagrebete vjerojatno ćete naći više zaposlenih s lažnim diplomama nego što su ih našli nedavno u javnom obrazovnom sektoru...

U rujnu očekujemo optužnicu u slučaju Agrokor koja se diže na temu krivotvorenja poslovnih knjiga. U državnim i gradskim poduzećima ljude se ne zapošljava već uhljebljuje, a prema svim do sada provedenim istraživanjima o korupciji Hrvatska nikako ne stoji dobro.
Prema Indeksu percepcije korupcije koji provodi Transparency International Hrvatska je za prošlu godinu ostvarila rezultat od 48 bodova, značajno lošiji od zapadne Europe i Europske unije (66 bodova) i niži nego tri godine ranije što znači da prema našoj percepciji korupcije ima sve više.

Iz istraživanja o “vraćenim novčanicima” najoptimističnije što možemo zaključiti jest da je ljudima važno unesrećenom pojedincu kojeg ne poznaju vratiti novčanik. Međutim, to istraživanje se nije dotaklo pitanja poštenja niti se o tome može razgovarati kada se razgovara o rezultatima.

Nisu naime istražili jesu li zaposleni spremni uzeti lažno bolovanje, jesu li susjedi spremni podvaliti susjedu samo zato što im se ne sviđa, jesu li prvi rođaci spremni lagati i varati na sudovima u okršaju za parcelu na moru, jesu li ljudi voljni varati državu u plaćanju poreza i koliko često su poduzetnici spremni jednostavno ne platiti drugim poduzetnicima naručene i obavljene im radove? Koliko je ljudi voljno i željno uzeti mito? U svjetlu svega navedenog vraćanje novčanika izgleda ko pranje prljave savjesti.

Samo da bismo to zaključili kao pouzdanu činjenicu trebalo bi istraživati, a ne hodati po svijetu i ostavljati novčanike uokolo naokolo.