PEGLANJE POLITIKE

Zar netko mora biti bolestan, usamljen i napušten da bismo pokazali da smo dobri ljudi? Zašto to nismo svakoga dana?

Prije točno šest godina bila je to mala Nora Šitum. Bolovala je od akutne limfoblastične leukemije i za njezino liječenje u samo nekoliko dana građani su prikupili više od pet milijuna kuna.

02.04.2019. u 20:30
Ispiši članak

Nora je otputovala u Philadelphiju na liječenje kako bi se uključila u prvu eksperimentalnu terapiju koja je uključivala oslabljeni oblik HIV-a. Ali, problemi su počeli odmah po dolasku u SAD. Nora se osjećala slabo, stanje joj se pogoršalo, dobila je infekciju zbog koje se nije moglo nastaviti s terapijom. I onda je preminula 20. ožujka 2013. godine, u 5.20 po hrvatskom vremenu.

Zvali su je mala ''Lavica'', ''Strašni lav''... Lavlje srce ipak nije izdržalo...

Slomljeni su roditelji s cijelom Hrvatskom plakali, a suza nije bilo dovoljno. Nema ih ni danas.

I na dan njezinog preranog odlaska među Anđele, Na Facebook stranici Zaklade Nora Šitum objavljena je dirljiva poruka Norinih roditelja:

"Nemoj stajati na mom grobu i plakati,
nisam tamo, ne spavam.
Ja sam tisuću vjetrova koji pušu,
ja sam bljesak dijamanata na snijegu,
ja sam sunce na zrelom žitu,
ja sam nježna jesenska kiša.
Ja sam sjajne zvijezde koje svijetle noću.
Nemoj stajati na mom grobu i plakati,
nisam tamo, ja nisam umro." ... 

Danas je točno 6 godina otkako si zauvijek sklopila svoje oči. Ali u našem sjećanju i srcu živiš vječno. U svakoj zraci sunca, u svakoj kapi kiše, u svakom našem udahu... Vole te mama i tata".

Stihovi od kojih se srce lomi u komadiće i čini se kao da nikada neće zacijeliti. Ostaju samo pukotine i duboki ožiljci koji vremenom ne blijede.

Malo ljudi zna da je 15. veljače Međunarodni dan djece oboljele od malignih bolesti, a to je ujedno i dan kada su Norini roditelji u njeno ime osnovali Zakladu koja pomaže djeci oboljeloj od malignih bolesti. I pokušava spasiti mala srca...

Bila je to Ana...

Kada smo se to u tuzi počeli ujedinjavati, nakon Domovinskog rata i godina koje su uslijedile nakon te silne krvi?

Bila je to ona, Ana. Godine 2006. Ana Rukavina podignula je cijelu državu na noge i uputila nam svoju molbu, u pismu koje je jednostavno naslovila sa "Želim život".

Prvi put ovo javno spominjem i pišem, jer moja su sjećanja na Anu osobna i teška - bila sam joj urednica u dnevnom listu Vjesnik. Jednoga je dana Ana sramežljivo došla, zamolila me za ''nekoliko minuta vremena'', a onda upitala postoji li mogućnost da nastavi raditi za Vjesnik iz Šibenika, u koji seli s tadašnjim dečkom. Sjećam se njezinog osmijeha i lijepe kose, nekako je to izrekla stidljivo, a ja joj uzvratila da ''kakvo je to uopće pitanje, naravno da može'' i poželjela joj sreću.

Nisam, kao ni drugi, pojma imala što se događa s njom u njezinoj nutrini, gotovo nitko nije znao.

Samo me jednom kratko nazvala iz Šibenika i rekla: ''Šefice, ja sam bolesna, ali nije strašno''. Naravno, kako bi moglo biti strašno, za Boga miloga?! Ana je mogla savladati planine, a kamoli neku bolest. Leukemija? Glupost, ništa što vitka Ana ne bi mogla preskočiti.

Postojala je mogućnost da ode na terapiju u SAD. Ona je vjerovala da će se izliječiti. I mi također. Nije bilo ni najmanje sumnje.

Ana nije uspjela prijeći planine, nije fizički. Preminula je 2006. godine.

I zauvijek ostala upisana u naše živote. Toliko je željela živjeti, a onda smo se svi mi pridružili Hrvatskom registru dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica. Nakon njezine smrti osnovana je "Zaklada Ana Rukavina", koja prikuplja sredstva za razvoj Hrvatskog registra donora koštane srži. Slogan zaklade je, naravno - "Želim život"...

Neću patetizirati pa pisati - Ana bi bila sretna da je mogla vidjeti što je učinila za tolike bolesne. Ne. Ana bi bila sretna da je mogla živjeti. U to sam sigurna. A sve drugo bila bi ta patetika.

Pa smo upoznali Enu Šarac, mladu Osječanku, kojoj je kao sedmogodišnjoj djevojčici dijagnosticiran tumor na mozgu i s bolešću se bori od 2002. godine. Nakon gotovo 11 godina borbe, Ena je dobila priliku da ode na operaciju i to zahvaljujući donacijama.

Njoj je 2002. dijagnosticiran tumor na mozgu. Prva operacija je bila gotovo odmah nakon dijagnoze, ali je 2003. morala opet na operaciju, koja je imala teške posljedice. Zaboravila je govoriti, hodati, no, svojom je upornošću u tri mjeseca sve ponovno naučila. Opake 2009. godine opet joj je počeo rasti tumor između sljepoočnica, ali, srećom, u Belgiji je 2013. uspješno operirana. Godine 2014. dobila je nagradu ''Ponos Hrvatske''.

''Ja se borim do pobjede, a ne do kraja'', poručivala je Ena iz bolesničkog kreveta, a odvratnu je bolest nazivala ''tumorko''.

Savladala je i zatajenje bubrega. Borbena Ena bije svoje bitke i dalje, a mi navijamo za nju, punim plućima.

Mila mora živjeti, je li vam jasno?!

A sada je ''stigla'' Anđelica u liku Mile Rončević, djevojčice koja nas je pokosila svojim ogromnim, znatiželjnim očima, a one kao da pitaju: A zašto ja nemam pravo na svoj mali Život? Što ne valja sa mnom? Želim trčati, igrati se s drugom dječicom, želim Barbike, možda neke druge lutke, želim sve ono na što imam pravo. Jer sam mala. Nevina. Čista. Želim plivati u moru s balončićima oko ruke, preskakati konopce i raditi kule u pijesku. Želim sve to i imam pravo na sve to.

Mila mora živjeti, Mila mora biti spašena, za Noru, za Enu, za svu onu dječicu koja su sklopila svoje oči zauvijek, a da nisu ni tratinčicu nehotice zgazile. Za sve one koji su željeli taj život, ali ga iz kojekakvih razloga nisu uspjeli dobiti u njegovoj punini.

Hrvatska je shvatila da Mila mora živjeti i preživjeti, da nam je dosta, da smo preumorni od crnila, defetizma, beznađa i užasa u kojemu smo zaglibili. Ma, što me briga tko je desno, tko lijevo, a tko u sredini? Ne zanima me ni čiji su djed ili otac bili ustaša, partizan, ili domobran. Ni najmanje me ta prokleta prošlost, u kojoj smo ostali zarobljeni, ne zanima.

Dok se svijet razvija nekim čudnim svjetlosnim brzinama, mi smo ostali zaglavljeni u nekim vremenskim kapsulama koje su nas dotukle, uzele nam zdravlje, sadašnjost, ukrale budućnost. Natjerale tolike tisuće mladih, ali i ne samo njih, da pobjegnu iz ove države, glavom bez obzira, kao nekoć oni ''bauštelci'' po Njemačkoj. Naša je mladost danas u Irskoj, Kanadi, Skandinaviji, SAD-u. Ne zanima ih tko je nosio čiju odoru, oni žele živjeti, sada, u ovom trenutku. Ne u 1941. Ne u 1991. Ne u stoljeću sedmom.

Tko si Ti, Bože?!

Po tko zna koji put, čovjek postavlja ono uzaludno pitanje: Zašto, Bože? Zašto uzimaš najmanje, najslabije, najljepše, najnevinije duše? Zašto, s kojim pravom? Tko si Ti, da odlučuješ, vrištimo izbezumljeni od bola. Tko Ti je dao to pravo?

Bijesni smo, s pravom. Puštaš zločince, silovatelje, pedofile, ubojice, psihopate, nacističke monstrume na životu, a otimaš nam one najčišće? Ako je i od Tebe, Bože, previše je. Dosta nam je bola. Previše, za puno stoljeća unaprijed. 

U dva-tri dana pokazali smo koliko možemo kada hoćemo i kada želimo. Za malu mrvicu, skočili smo do neba i pokazali svima koji nas tako vole omalovažavati da imamo to neko prokleto dobro srce kada treba. 

Uopće me ne zanimaju komentari - je li moralo ovako, ili onako, bi li bilo ovako, ili onako? Hipotetičke gluparije.

Pokazali smo da smo dobri ljudi. Zašto to ne možemo biti svaki dan, a ne samo zbog Nore, Ene, Mile... Zašto?

''Jedino je Ljubav važna, a sve ostalo su, oprostite na izrazu, pizdarije'', rekla je pred cijelom hrvatskom javnošću ganuta Milina majka, dajući savršenu dijagnozu hrvatskoga društva, kroz tugu vlastitoga djeteta.

I da, namjerno nisam stavila točkice na prostu riječ. Jer, samo pogled u oči jednog bolesnog djeteta dovoljan je da čovjek shvati da sve oko nas, naše mržnje i naši jalovi, doista jedino i isključivo jesu - pizdarije.

Jeste li ikada bili na dječjem onkološkom odjelu u nekoj bolnici? Ja jesam. I ne želim tamo nikada više otići. A ne želite ni vi.

Pa, koliko nas onda stoji da budemo dobri ljudi?

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.