Zapamtite Vukovar, a sjetite se i Pakraca, Daruvara, Lipika...

„Vidiš, točno prije 27 godina opkolili su nas Četnici sa svih strana, mislili smo da je to to i da smo gotovi. Već smo bili spremni da ćemo morati pokušati spasiti živu glavu i da će Grad pasti. No, hvala Bogu, smogli smo snage i 17. i 18. Studenog vodili smo s Četnicima nezamislive borbe gotovo licem u lice, na svega 2 metra udaljenosti. Ja sam tog 17. bio na liniji i čuo sam da će JNA i Četnici ući u Vukovar i mislili smo da će probiti i nas. No, Pakrac zahvaljujući nama malobrojnim dobrovoljcima nikada nije pao.

“ Pričao mi je to Pakrački branitelj uspoređujući zatim stradavanja u Vukovaru s Pakračkim ratnim godinama. 

„Vidiš, danas se svi sjećaju Vukovara. Za Vukovarsku žrtvu, koja je strašna i kojoj nikada ne smijemo prestati odavati poštovanje, znaju svi u Hrvatskoj i svake godine se toga prisjećamo. A što je s Pakracom? Što je s Lipikom, Daruvarom? Pakrac je bio totalno razrušen, tu su se borile takve borbe o kakvima ljudi ništa ne znaju. I danas istinu o Pakracu govore ljude koji pravog rata vidjeli niti nisu... Stvarno ne umanjujem ničiju žrtvu, niti ničije junaštvo, ali Vukovar je zasluženo dobio odgovarajuće mjesto u hrvatskoj povijesti i vukovarske kuće su obnovljene... A Pakrac? Tko se sjeća strašnih razaranja i ubijanja kojeg su ovdje radili Četnici i JNA?“

Kazao mi je tako pakrački branitelj, koji mi je, između ostalog, u vrlo emotivnom i mučnom razgovoru ispričao i kako mu je poginuo najbolji prijatelj, kako je grad iz kojeg dolazi tek nakon 27 godina odao priznanje petorici studenata koji su golobradi otišli u rat te su poginuli, kao i mnogo davnih, a još uvijek tako friških sjećanja...

I zaista kad čovjek malo pogleda, gradovi poput Pakraca, Petrinje, Daruvara i mnogih drugih danas nisu puno drugačiji nego po završetku Domovinskog rata. I osim pokoje obljetnice na kojoj se skupe predstavnici političke opcije koja je te godine na vlasti te predstavnici branitelja ili braniteljskih udruga, o teškom stanju danas, kao i strašnim stradanjima za vrijeme rata jako se malo govori.

Vukovar je danas obnovljen, kuće su ponovno sagrađene, postoji život u Gradu heroju koji prkosi svim zločinima koje su stanovnici i ljudi koji su branili Vukovar pretrpjeli. A gore navedeni gradovi i danas djeluju poput gradova duhova...

Desetine kuća i zgrada dan danas su pune rupa od metaka, ulice i trgovi zjape prazni, infrastruktura je katastrofalna. A ono što je gore od praznih i porušenih kuća, od „ranjenih“ zidova i trgova, jest što nema ljudi, što mladi bježe glavom bez obzira, što nema nikakve perspektive. Vukovar je, usprkos lošem životnom standardu kojeg dijeli s većinom drugih sredina i sve manjim brojem stanovnika, ipak stao na svoje ponosne noge. Vukovar je ustao iz pepela, o Vukovaru se govori.

A Pakrac, Petrinja i mnoge druge ratne sredine još su daleko iza, još su zaboravljeni. I zato je nevjerojatno kad eminentna kolumnistica napiše kako treba prestati obilježavati Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i ukinuti kolonu sjećanja... Ne, nama tih kolona treba mnogo više od one Vukovarske. Treba nam kolona sjećanja na stradanja Pakraca, Iloka, Petrinje, Daruvara, Gospića, Osijeka...

I to ne jednosatna ceremonija na kojoj se gradonačelnik fotografira uz polaganje vijenaca od strane neke braniteljske udruge, nego obljetnica koja će probuditi svijest o tim teškim danima, ali i o tome kako je država zaboravila na svoje heroje...

Jer ne možemo u miru raditi ono što moramo da bismo se pomaknuli s dna Europe, ako nismo u stanju obnoviti srušeno prije skoro 30 godina, ili ako nismo u stanju sve stradale tretirati jednako i sve žrtve pustiti da počivaju u miru.

Kako će se ljudi posvetiti borbi za pokretanje gospodarstva, slobodnotržišnu ekonomiju, manje poreze, slobodu svakog pojedinca, kvalitetno zdravstvo uz mogućnost izbora osiguravatelja i sve ostalo ako im do danas nismo previli sve ratne rane i odali zahvalnost kakvu zaslužuju? I zato je ovaj Pakrački branitelj zavapio „a što ćemo s Pakracom?“, zato se stanovnici Petrinje pitaju dokad će njihovom Petrinjom kroz rupe na kućama prolaziti nikad smireni duhovi prošlosti... 

Zapamtite Vukovar, ali sjetite se i drugih. Jer kao što je branitelj s početka teksta s Pakracom postao neraskidivo povezan zbog rana koje je tamo zadobio, suboraca koje je izgubio i sjećanja koja ne blijede ni u javi ni snovima, tako su i svi oni koji su stavili svoj život na kocku zbog Hrvatske i ljudi koji su odlučili živjeti u slobodi neraskidivo povezani sa svakim mjestom koje su branili...

Pustite one koji bi zabranjivali kolone sjećanja, a najglasniji su kad se preispituju mitovi i obmane koji su nastali nakon jednog drugog, puno davnijeg rata...  Previjmo rane svima jednako, odajmo pijetet i počast svakome jednako. Jer nema sretne budućnosti, uz zaboravljenu ili prekrojenu prošlost.